U koncelebraciji bilo je desetak svećenika, a među njima duhovnik klarisa fra Josip Lucić i kapelnik splitske katedrale maestro don Šime Marović.

U propovijedi don Jure govorio je o Božjoj logici ljubavi nasuprot ljudskoj logici. U tom pogledu naglasio je da Bog, utjelovljena živa Božja Riječ govori o svom predanju u ljudske ruke te da će biti mučen i ubijen. To učenici nisu razumjeli jer su imali drukčiju viziju Spasitelja kojega su očekivali. Rektor Bjeliš je, također, podsjetio da je u Božjoj logici velik onaj koji je ponizan a ne onaj koji se uznosi. U ono vrijeme u učenicima se javila misao tko bi od njih bio najveći. Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se i reče im: „Tko god primi ovo dijete, u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!” U tom je svjetlu don Jure kazao da tko god se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen. Bog koji nas je stvorio predao se nama u ruke. To možemo razumjeti jedino ako prihvaćamo i osjećamo da je Bog prema nama ljubav.

Na kraju misnoga slavlja na kojem se okupila obitelj i brojna rodbina zavjetovanih klarisa, riječ pozdrava uputio je kapelan Lucić. Samostan klarisa najstariji je ženski redovnički samostan u Splitu, koji na čelu s opaticom s. Dolores Mandić slavi 709 godina postojanja. U njemu danas ima dvadeset i tri sestre, od toga su tri juniorke, jedna novakinja i dvije kandidatice. Klarise, redovnice koje žive u klauzuri, u Splitu su otvorile samostan godine 1308. i od tada su se održale sve do sada. Njihov današnji samostan podignut je godine 1883., a prije toga živjele su u dva samostana u staroj gradskoj jezgri. Uz samostan je 1884. podignuta i crkva koja je posvećena sv. Klari. Naslovnik crkve do godine 1983. bila je sv. Ana, a te je godine crkva posvećena i proglašena crkvom Sv. Klare.