Simpozij zajednički organiziraju KBF u Sarajevu, Zavod za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Đakovu te Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog Instituta za povijest u Slavonskom Brodu, a drugi dio simpozija bit će održan 29. studenoga u pastoralnom centru „Vid Mihaljek“ u Slavonskom Brodu, .

Na skupu su, između ostalih bili nazočni: biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić, vojni biskup u BiH  Tomo Vukšić, savjetnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Henryk M. Jagodzinski, zatim veliki broj sestara služavki Malog Isusa iz Sarajevske, Splitske i Zagrebačke provincije predvođene provincijalnim glavaricama i časnom majkom Marijom Banić, zatim profesori i studenti KBF-a, odgojitelji Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i drugi.

Otvarajući skup dr. don Milenko Krešić, izvanredni profesor crkvene povijesti na KBF-u u Sarajevu, istaknuo je da u povijesti Katoličke Crkve u tim krajevima nadbiskup Stadler ima veliko značenje. Pozdravio je potom sve nazočne, a na osobit način predavače te im zahvalio što će svojim znanstvenim diskursom pomoći u osvjetljavanju i boljem upoznavanju sluge Božjega Josipa Stadlera.

Pozdravljajući sudionike znanstvenog skupa dekan KBF-a u Sarajevu preč. dr. Darko Tomašević izrazio je svima iskrenu dobrodošlicu te kazao da je nadbiskup Stadler svoju istinsku veličinu pokazao u odnosu prema siromašnima, potrebitima i malenima. Dodao je da je stota obljetnica njegove smrti ujedno prigoda da se slijedi njegov primjer, a ovaj znanstveni skup prigoda da se rasvijetli njegova istinska veličina kako bi i drugi mogli biti veliki u malim stvarima.

Ravnatelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Đakovu mons. dr. Pero Aračić uime suorganizatora pozdravio je sve nazočne te izrazio radost da će se promišljanje o Josipu Stadleru nastaviti i u Slavonskom Brodu. Kazao je da je nadbiskup Stadler bio neumoran u apostolskom djelovanju te da je podigao najvitalnije i najvažnije ustanove koje treba imati svaka mjesna Crkva. Podsjetio je da je kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom izgradio dječačko sjemenište u Travniku, katedralu u Sarajevu, bogoslovno sjemenište u Sarajevu, ustanovio bogoslovnu školu, podigao kaptol, crkvu Sv. Ćirila i Metoda u sklopu bogoslovije te nekoliko crkava u nadbiskupiji. Dodao je i da je nadbiskup Stadler podigao ubožnice Betlehem i Egipat te ih opskrbio gospodarstvima kako bi se mogle uzdržavati kao i da je osnovao družbu sestara Služavki Malog Isusa kojima je povjerio služenje Isusu u siromasima. Naglasio je da su mu tijekom njegova života i nakon njegove smrti javno izrazili divljenje brojni njegovi poznavatelji među kojima biskup Strossmayer, dubrovački biskup Marcelić, književnik Matoš, nadbiskup Ivan Šarić, Krunoslav Draganović, s. Ljiljana Perković i drugi.

Nazočnima se obratila i vrhovna poglavarica s. Marija Banić koja je zahvalila organizatorima i izlagačima za promicanje svetosti utemeljitelja služavki Malog Isusa Josipa Stadlera. Izrazila je nadu da će izlaganja biti ujedno i poticaj svima da teže prema svetosti. „Sjeme njegova života donijelo je i donosi obilat plod. Pa što drugo poželjeti nego da i u plodnoj zemlji naše duše ono što smo čuli donese stostruk plod kako bi, kao i naš utemeljitelj, proslavili Boga onako kako je to Bog svakome od nas odredio“, kazala je s. Marija.

Prvo izlaganje „Nadbiskup Stadler i Kaptol vrhbosanski“ održao je profesor i kanonik mons. dr. Pavo Jurišić koji je podsjetio da je Stolni kaptol vrhbosanski ustanovio papa svojim „apostolskim autoritetom“, a u skladu s konvencijom između pape Leona XIII. i austrougarskog monarha Franje Josipa I. o uspostavi Vrhbosanske crkvene pokrajine od 8. lipnja 1881. Kazao je i da je nadbiskup Josip Stadler, nakon što je bio imenovan vrhbosanskim nadbiskupom, pronašao četvoricu kanonika kao prve svoje suradnike koje je car Franjo Josip imenovao već za Božić 1881. godine. Pojasnio je da su kanonici preuzimali i službe u Ordinarijatu (generalni vikar, ekonom, kancelar i sl.) te da su, po mandatu nadbiskupa Stadlera, obavljali i kanonske vizitacije župa i župnika u nadbiskupiji i bili postavljani za arhiđakone u arhiđakonatima. „U nijednom dijelu svoje pastirske službe nadbiskup Stadler nije bio oslonjen samo na svoje snage niti samo na svoju pamet, nego su mnogi požrtvovni ljudi svojim darovima i svojim djelima davali svoj doprinos u izgradnji Vrhbosanske nadbiskupije. Među prvima su tu bili kanonici. Oni su sudjelovali na sjednicama Ordinarijata, bili postavljani na službe direktora u školama koje su vodile redovnice u Sarajevu, te su uređivali, pisali i surađivali u glasilima koja su tiskana u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, pisali i izdavali knjige, sastavljali molitvenike, vodili duhovne vježbe, stvarali katehetsku i propovjedničku literaturu, a uvelike su pridonosili u prikupljanju materijalni dobara koja su bila potrebna za podizanje mnogih ustanova koje je nadbiskup pokrenuo uz velika zaduživanja“, kazao je kanonik Jurišić.

Vlč. mr. Ivica Mršo s KBF-a u Sarajevu izlagao je o temi „Politička filozofija nadbiskupa Stadlera u svjetlu crkvenih dokumenata tadašnjeg vremena – Lav XIII. i Pio X.“. Govorio je o prvom vrhbosanskom nadbiskupu kao filozofu neoskolastiku, ističući da je njegova politička filozofija briga za opće dobro u skladu s učenjem dvojice papa njegova vremena Lava XIII. i Pija X. Usporedio je vrlo bogato i raznoliko djelovanje nadbiskupa Stadlera s glazbenim djelom koje se, dok svatko svira svoju dionicu, pretvara u lijepu harmoniju.

S. Finka Tomas, članica družbe Milosrdnih sestara sv. Križa s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, govorila je o temi „Nadbiskup Stadler – čovjek molitve i bezgraničnog pouzdanja u Boga“. Kazala je da je nadbiskup Stadler već od ranog djetinjstva osjetio dobrostivu Božju ruku koja ga je vodila preko milosrđa plemenitih ljudi te da je, kako zapisa njegov tajnik Marko Tvrtković, „još kao nejačak, nakon gubitka svojih roditelja, izabrao Boga kao jedini dio svoje baštine“. Spomenula je i da je tajnik Tvrtković također za nadbiskupa Stadlera zapisao da je ustajao u pet sati i potom molio pa slavio misu te nakon mise dugo zahvaljivao pred Presvetim, a časoslov je molio nakon doručka, popodne i navečer te potom i sva tri otajstva krunice pa je molio sedam do osam sati dnevno. U zaključku je spomenula i da njezinu zajednicu milosrdnih sestara sv. Križu za nadbiskupa Stadlera veže nekoliko stvari: velikodušno je prihvatio dolazak milosrdnih sestara u župu Vrhbosanske nadbiskupije Bosanski Brod gdje su djelovale do kraja II. svjetskog rata i to u zabavištu od 1909. do 1945. i u školi (od 1934. do 1945.); nekoliko puta pohodio je milosrdne sestre u Đakovu prigodom dolaska njegovom prijatelju biskupu Strossmayeru, a posvetio je i kapelu milosrdnih sestara u njihovoj kući u Velom Lošinju.

„Neki značajni momenti javnog djelovanja nadbiskupa Stadlera u vrijeme Prvoga svjetskog rata“ naslov je predavanja profesora Krešića. Podsjećajući da je simpozij posvećen nadbiskupu Stadleru u kontekstu beatifikacije, kazao je da smatra važnim obraditi tu temu osobito zbog posljednjih događanja oko kanonizacije kardinala Stepinca. U prvom dijelu govorio je o reakciji nadbiskupa Stadlera na sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. i početak Prvoga svjetskog rata. Potom je prikazao pastoralno-karitativno djelovanje nadbiskupa Stadlera tijekom Prvoga svjetskog rata ističući da je više poticao svećenike i vjernike na djelotvornu kršćansku ljubav prema bližnjima, osobito onima koji su se nalazili u kakvoj nevolji bez obzira kojoj vjeri ili kojem narodu pripadali kao i da je pružao vlastiti primjer u darivanju i potpori. U trećem dijelu govorio je o zalaganju nadbiskupa Stadlera za opstanak monarhije i rješenje hrvatskog pitanja unutar monarhije.

Predavanje o temi „Stožerne kreposti u životu nadbiskupa Stadlera“, održao je biskup Perić koji je podsjetio da, kada se unutar Katoličke Crkve pokreće proces kauze nekoga kandidata za oltar, onda se prvo ispitaju tri bogooblične kreposti kandidata: vjera, ufanje i ljubav. Pojasnio je da se pri tome ocjenjuje je li je kandidat pokazao vrhunski stupanj u vršenju ovih kreposti. Dodao je da se potom na isti način sagledavaju i stožerne kreposti kandidata za oltar: razboritost, pravednost, jakost i suzdržljivost ili umjerenost. Na primjeru nadbiskupa Stadlera oslikao je navedene stožerne kreposti tijekom njegova 37-godišnjeg djelovanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Prikazao je kako se sluga Božji Stadler nosio s promjenom vjere među pukom, raspodjelom župa, sekularizacijom franjevaca, kako se odnosio prema sestrama milosrdnicama, dijecezanskom kleru, franjevcima, a sve u izazovnim okolnostima djelovanja tadašnje lokalne vlade u Sarajevu i carske u Beču. Kazao je da je osobito njegova jakost došla do izražaja kada je svoje novo poslanje istinski zavolio usprkos teškim okolnostima u kojima je zatekao Bosnu na početku svoje službe, te da je to prepoznala i Sveta Stolica, čiju je snažnu podršku imao otpočetka, premda je nailazio i na veliku netrpeljivost vlasti. Naglasio je da su kreposti nadbiskupa Stadlera do izražaja došle i kada je više godina trpio lažne glasine ostajući uvijek vjeran Bogu i Svetoj Stolici te služeći ljudima posebno potrebnima.

Služavka Malog Isusa Splitske provincije mr. theol. Maneta Mioč održala je predavanje „Stadlerova duhovna baština u Družbi sestara služavki Malog Isusa“. „Duhovna baština sluge Božjega Josipa Stadlera u Družbi sestara služavki Malog Isusa, vlastita je ovoj Družbi, koju je Stadler ustanovio, i po njoj je ona prepoznatljiva. Sačuvana je u rukopisnim pravilima i Pravilima koje je Crkva odobrila, u dokumentima, pismima i okružnicama, koje je Stadler pisao i slao, primao i utkao u temelje, u svrhu, karizmu, duh i značaj svoje Družbe. Tu su molitvenici i knjige, koje je on sam ili uz pomoć suradnika, napisao i pripremio za sestre, te njegove usmene i pismene molitve i upute, savjeti i bodrenja sestrama, kao i svjedočanstva sestara, koje su u to vrijeme živjele, o njegovim kreposnom, svetačkom liku. Iz ovog se iščitava na kakvim je duhovnim temeljima nastala, razvijala se i oblikovala Stadlerova Družba, imajući u vidu i društvene i vjerske prilike u kojima nastaje“, kazala je s. Maneta te donijela kratki prikaz osnutka Družbe, molitveni život i djelovanje sestara te njihov odnos prema svijetu. „Sestre su još za njegova života i najmanju stvar koju su od njega dobile ili je njemu pripadala držale kao svetinju. One su svjedoci svetosti Stadlerova života, te ustrajno mole da ga Crkva sto prije ubroji medu svoje blaženike i svete. Družba služavki Maloga Isusa je najsnažnije djelo sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera. Stadlerova duhovnost i karizma, i danas, 100 godina od njegove smrti, živi u sestrama i svima koji su povjereni brizi i ljubavi Družbe, u novije vrijeme i preko vanjskih suradnika Družbe Prijatelja Maloga Isusa“, zaključila je s. Maneta.

„Patnja i žalost, grijeh i pomirenje u Stadlerovim poslanicama“ naslov je posljednjeg predavanja koje je održao redoviti profesor na KBF-u u Sarajevu vlč. dr. Niko Ikić koji je najprije, oslanjajući se na Sveto pismo a potom i na poslanice prvoga vrhbosanskog nadbiskupa, prikazao poveznice između patnje, žalosti, grijeha i pomirenja. Kazao je da patnja uzrokuje žalost te da su obje povezane s grijehom koji traži pomirenje dodajući da patnja prethodi grijehu i da grijeh rađa patnju. Istaknuo je da je u Stadlerovim poslanicama vidljivo da Bog ne šalje zlo nego ga pripušta te očekuje od čovjeka da i u nevolji prihvati Božju volju za što su najbolji primjer mučenici jer su kao Kristovi svjedoci prihvaćali patnju iz Božje ruke i, unatoč patnji, bili najsretniji ljudi. Dodao je da Stadler posebno naglašava veličinu Božje ljubavi o čemu svjedoči Kristova patnja kao otvorena knjiga ljubavi. Kazao je i da se u spomenutim poslanicama posebno ističe poziv na ljubav prema gladnima, ranjenima, siromašnima, bolesnima… jer ljubav prema Bogu i bližnjemu ima isti izvor.

Mons. Jurišić pročitao je i nacrt predavanja umirovljenog profesora KBF-a u Augsburgu vlč. dr. Petra Vranikića koji nije mogao doći zbog zdravstvenih razloga. Njegovo predavanje nosi naslov: „Stadlerova političko-crkvena oporuka“.

„Zadovoljan sam ovim današnjim simpozijem zato što je naglasak zaista stavljen na svetost, na krjeposti, na duhovni život i na ono što je bio Stadlerov cilj“, kazao je biskup Perić u svom osvrtu nakon svršetka simpozija, dodajući da je nadbiskup Stadler živio i djelovao u vremenu sukoba vlasti i ranih domaćih i stranih interesa. „Nadbiskup Stadler dolazi iz Zagreba u Sarajevo i shvaća da je tu kod kuće. Prihvatio je Bosnu toliko da mu nikad nije palo na pamet da bi išao biti kardinal u Zagrebu ili u Rimu ili…“, rekao je biskup Perić, izražavajući slaganje s riječima mons. Jurišića da u Stadleru vide svetost koju će Crkva pronaći i obznaniti. Izrazio je mišljenje da se samo čeka jedno čudo ozdravljenja koje bi zahuktalo cijeli proces proglašenja blaženim.

Sluga Božji Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe služavki Maloga Isusa rođen je u Slavonskome Brodu 24. siječnja 1843. u skromnoj obrtničkoj obitelji Đure i Marije, rođene Balošić. U jedanaestoj je godini ostao bez majke i oca te je za nj skrb preuzela i prihvatila ga dobra brodska obitelj Oršić. Školovanje počinje u rodnome gradu, nastavlja ga u nadbiskupskome sirotištu u Požegi i Zagrebu, gdje je polazio gimnaziju i u Rimu, gdje je na Papinskome sveučilištu Gregorijani postao prvo doktor filozofije, a potom i doktor teologije. Za svećenika je zaređen 1868. u Rimu, nakon čega se vratio u Zagreb, gdje je postao gimnazijski profesor u Sjemeništu, a kasnije i sveučilišni profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Papa Lav XIII. imenovao ga je 1881. vrhbosanskim nadbiskupom obnovljenoga biskupijskog sjedišta u Sarajevu. Apostolskim žarom u Bosni razvija vrlo živu djelatnost na vjerskome, prosvjetnom kulturnom i nacionalnom polju. U Sarajevu je sagradio vrhbosansku prvostolnicu, bogoslovno sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor. U Travniku je podigao sjemenište i gimnaziju. Istodobno je diljem nadbiskupije dao sagraditi više crkava i ženskih samostana. O njemu se spravom može reći da je preporoditelj i duhovni obnovitelj Bosne. Utemeljio je Družbu služavki Maloga Isusa sa svrhom da vodi skrb za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i za siromahe uopće.Istaknuo se dobrotvornim radom u okviru kojega je u Sarajevu osnovao sirotišta „Betlehem“ i „Egipat“ za djecu i ubožnicu za starice. Za narod je bio „otac sirotinje“. Živio je sveto i isticao se brojnim krijepostima. Bio je iskreno pobožan i revno molio. Posebno je štovao Presveto Srce Isusovo, kojemu je posvetio i svoju nadbiskupiju. Bio je također veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa. Umro je u Sarajevu u 75. godini života na svetkovinu Bezgrešnoga začeća, 8. prosinca 1918. Tijelo mu počiva u sarajevskoj katedrali, u grobu na kojem je 12. travnja 1997. molio sv. papa Ivan Pavao II. i 6. lipnja 2015. Papa Franjo. Crkveni postupak za njegovo proglašenje svetim počeo je u Sarajevu 20. lipnja 2002. Na njegov grob dolaze moliti se vjernici diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih krajeva svijeta