Budi dio naše mreže
Izbornik

Listopadsko hodočašće Gospi od Velikog Rujna na Velebit

Veliko Rujno (IKA)

Hodočašće Gospi od Velikog Rujna u mjesto Veliko Rujno na Velebitu održano je u subotu 2. listopada u povodu početka listopadske pobožnosti.

Misno slavlje ispred crkvice Velike Gospe na rujanskoj visoravni od 900 metara nadmorske visine predvodio je don Tomislav Končurat, župnik župe sv. Jurja u Starigrad – Paklenici čijoj nadležnosti pripada ta velebitska crkvica.

Suslavio je don Marinko Jelečević, donedavni starigradski župnik koji je prije desetak godina i pokrenuo da se Gospi hodočasti prve subote u listopadu. U hodočašću su sudjelovali župljani iz Starigrada – Paklenice i iz drugih mjesta, kao i iz bivše Končuratove župe Gorica – Raštane, Gospini štovatelji i ljubitelji prirode koja na toj uzvisini pokazuje ljepotu Božjeg stvaranja.

Zavjetna slika Gospe od Velikog Rujna

Prije mise don Tomislav je predmolio molitvu krunice pokraj zavjetne slike Gospe od Velikog Rujna. „Ovo je način da iskažemo pobožnost prema Majci Božjoj koja je na Velikom Rujnu oduvijek okupljala narod. Majka je najbliže čovjeku. Biološka majka i Majka Božja, najmoćnija je u zagovoru kod Oca nebeskoga. To je osjećaj sinovstva, baš što Bog želi, da budemo djeca Božja. Preko Majke je najbolje doći do Oca“, istaknuo je don Tomislav, podsjetivši da se nalazimo i u vremenu jesenske kampanje inicijative 40 dana za život kad se intenzivnije moli da se svako začeto dijete rodi. „To je molitva da svako živo biće ima pravo doći na ovaj svijet. Marija je primila dijete. Pozvani smo na služenje. Služiti malom djetetu uistinu znači i služiti Bogu. To nas potiče na služenje, na ono što su činili anđeli i Marija. Koliko je u skrbi za dijete žrtve, odricanja, proplakanih noći, teških dana, hranjenja, mijenjanja pelena. Neka nam Gospodin podari da možemo biti služitelji Bogu i bratu čovjeku“, potaknuo je don Tomislav, istaknuvši navještenu Božju riječ: Tko god primi malo dijete, mene prima.

„Malom djetetu treba služiti. To čine anđeli. Božja riječ u Psalmu o stvaranju ljudi, kaže, Učini ih malo manjima od anđela. Anđeli su duhovna bića, ono što je nevidljivo. Stvoreni su baš za službu. Među njima je bilo i onih koji nisu htjeli služiti. Jedan je rekao Neću služiti. Imao je jako lijepo ime – Lucifer, svjetlonoša. I tu je čovjek pao. Po njegovom nagovoru, kad nije htio služiti Bogu. Nije htio služiti Onomu koji mu je dao sve“, upozorio je don Tomislav.

Kad ne služimo Bogu i jedan drugome, padamo u grijeh i onda smo rastavljeni od te ljubavi

Podsjetio je da je Bog Adama i Evu stavio u raj na zemlji. „Čovjek je imao sve. Bog je od čovjeka tražio da samo s jednog stabla ne jede. Imao je sva druga stabla. Ali, nije čovjeka htio učiniti robotom. Zbog naše slobode u kojoj se mi odlučujemo za služenje, čovjek je bio neposlušan. Nije htio služiti“, rekao je propovjednik, istaknuvši da se to događa i u našim životima.

„Kad ne služimo Bogu i jedan drugome, padamo u grijeh i onda smo rastavljeni od te ljubavi koja je urođena u prirodu našeg bića – ljubav prema Bogu i prema bratu čovjeku. Isus kaže, Ljubi Boga i ljubi čovjeka. U tome je sav zakon i proroci, sve što su Židovi vjerovali i činili u poslušnosti, pa i proračunato, da bi dobili spasenje. Kad ne ljubimo Boga i čovjeka događa se neposluh, ne-služenje. To je grijeh“, upozorio je Končurat.

Nasuprot duhu koji ne želi služiti, nas je „okupila ona koja je rekla Evo službenice Gospodnje, ona koja je htjela služiti“ istaknuo je don Tomislav. Mariji je anđeo rekao da je našla milost u Bogu.

„Marija nije znala da će roditi Boga. I ona je mogla reći da neće to učiniti. Ali, Marija je pristala. Najprije je rekla, kako će to biti. I to imamo pravo pitati. Ako nam Bog daje neki znak, imamo pravo pitati, što ti, Bože, želiš od mene? Kako to misliš? Odgovor ćemo dobiti u molitvi. Marija je sigurno molila za sve to“, rekao je don Tomislav, podsjetivši na teške okolnosti koje su slijedile za Mariju. Još se nije vjenčala, a trudna je. Po židovskom zakonu, trebala je biti stavljena na trg i kamenovana.

No, anđeo se javio i Josipu. „Vjerojatno ste nekad u životu osjetili neki glas u sebi, ma nemoj to, idi ovako. Idi onim putem. Anđeli čuvari nas hrabre i jačaju, kao što su činili Mariji. I ona prima dijete. Ostvaruje što Isus kaže: tko primi dijete, mene prima“, poručio je don Tomislav.

Crkvicu na Velikom Rujnu rado je pohodio blagopokojni kardinal Franjo Kuharić

Gospini štovatelji, ljubitelji prirode, planinari, lovci, hodočaste na Veliko Rujno i u svibnju i na svetkovinu Velike Gospe. Tu je crkvicu pohodio rado i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić koji ju je smatrao hodočasničkim odredištem hrvatskih planinara.

Na tom mjestu vjernici su se od davnina utjecali Majci Božjoj, to je bilo središte koje je ljude okupljalo i privlačilo. Kroz Rujno je nekad bio put za trgovinu Podgoraca koji su pješice išli prodavati namirnice u Liku i obrnuto. Prije manje od stoljeća, na Rujnu su živjeli Starigrađani s obiteljima i blagom.

Najprije je na Rujnu bila mala kamena kapelica, građena od suhozida. Sadašnju crkvicu Velike Gospe sa župljanima je 1930. g. izgradio starigradski župnik don Ante Adžija (1880.- 1944.) – “S pomoću Boga i Starigraca, na čast Velike Gospe, don Ante Adžija godine 1930” uklesano je na ploči gradnje crkvice.

Don Ante Adžija je najznačajnija osoba 20. st. u Starigrad – Paklenici, u duhovnom i  pastoralnom, ali i u humanitarnom, kulturnom, prosvjetiteljskom i socijalno-ekonomskom životu Starigrada između dva svjetska rata, koji je tom mjestu osigurao i vodu.

„Don Ante Adžija, sin podgorskog kraja kojem je Velebit bio vlastita kuća, rođenja, života i služenja, zajedno s narodom pješice je na konjima donosio materijal potreban za gradnju, žbuku, kamenje, iz zahvalnosti Mariji koja je uvijek bdjela nad tim krajem. Don Ante je u Drugom svjetskom ratu izgubio život jer je bio vjeran. Htio je dati sve za Boga, za Crkvu i za svoj narod“, rekao je don Tomislav.

Veliko Rujno nalazi se u srcu Velebita, u Parku prirode Velebit

O osmodnevnoj gradnji crkve govore i zapisi u župnom arhivu Starigrad – Paklenice, u kojem piše: “Na dan Velike Gospe došlo je na posvetu kapele naroda iz svih podgorskih sela, Ravnih kotara i Like. Poslije se razvila veličanstvena procesija po Rujnu. Potom je obavljen blagoslov polja, pročitana imena dobročinitelja, a župnik pred svim narodom položio račune prihoda i troškove nove kapelice. Pjevajući Tebe Boga hvalimo procesija se povratila u crkvicu.”

O gradnji crkve na Rujnu pisano je i u časopisu Hrvatski planinar, broj 9 iz 1930. g.: “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu. Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a uime crkve dobili su objed i večeru. Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živo i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena”.

Župnik Končurat potaknuo je puk na zahvalnost Bogu za takav „rajski prostor koji odzvanja mirom. Čovjek tu može osjetiti osobitu Božju prisutnost i blizinu, između brda i na ravnicama koje su ljudima značile život“.

Veliko Rujno nalazi se u srcu Velebita, u Parku prirode Velebit koji je i europski zaštićeni prirodni rezervat. Sada se do Rujna može doći i automobilom, prije su hodočasnici išli na Rujno pješice, tri i četiri sata hoda, dok se od središta Starigrada do Rujna nije probio protupožarni put. U svom drugom dijelu do crkvice put je šljunčan, a prvih 6 kilometara planinskog puta je asfaltirano te ga je 2008. g. blagoslovio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

Hodočasnica Ružica Jukić iz Selina za svoj je doživljaj rekla: „Mir, ljepota ovoga kraja, Majka Božja je s nama i anđeli su uz nas. To mi daje snagu za život dalje i lijepo mi je tu“.

Hodočasnica Suzana Jović iz Jovića kod Ražanca svake godine s dvoje djece dolazi na Rujno, na svetkovinu Velike Gospe i prve subote u listopadu. „To nam je predivno duhovno iskustvo. Tu se obogatimo duhovno. Počinje Gospin mjesec listopad, da djecu naučimo da je to predivno. Inače tu dolazimo na rekreaciju, tuda šetamo. Tu se predajemo Majci Božjoj, molimo našu Gospu od Rujna za zdravlje, za duhovno bogatstvo, osobito da djecu naučimo pravim kršćanskim vrijednostima. Da i oni upoznaju da je to mjesto gdje se uvijek mogu utjecati Majci Božjoj, za zdravlje i kad bude trebalo, za rješavati životne probleme. Uvijek se uteći Majci Božjoj jer to je radost i put koji nas vodi do Isusa. Na prvom mjestu staviti Kraljevstvo Božje, a sve drugo će doći“, rekla je Jović.

Lucija Tesla, sviračica u starigradskoj župi je rekla: „Meni je ovdje prekrasno. Tu sam u prirodi koju je Bog stvorio. Tu slavimo misu Bogu na čast. To je za mene najljepše što mogu doživjeti. Osjećam, kao da ste ovdje puno bliže Bogu nego kad ste u civilizaciji. Ovdje postanemo svjesniji da je sva ta ljepota stvorena od Boga“.