U svom Pismu „Očevim srcem“ od 8. prosinca 2020. godine, kojim je otvorio Godinu svetoga Josipa, papa Franjo opisao je ovoga Božjeg ugodnika kao „voljenog oca“ koji je „nježan i pun ljubavi“, koji „prihvaća stvarnost kreativno i hrabro“.

U ovom razmišljanju zaustavit ćemo se na opisu svetoga Josipa kao „kreativnog i hrabrog“ skrbnika Svete Obitelji. Stvaralaštvo i hrabrost najbolje se očituju u životnim krizama i teškoćama kad čovjek mora odustati i otići, ili se hrabro i stvaralački suočiti s izazovima. Kad čitamo izvješće o Isusovom djetinjstvu, nerijetko se zapitamo zašto Bog nije intervenirao na izravniji način, već je prepustio Josipu „da se s krizama hrva i snalazi“ kako zna i umije.

Bog ostvaruje svoje naume uz pomoć hrabrih pojedinaca

Dok razmišljamo o početnim Josipovim krizama, stresovima i teškoćama s kojima se susretao, vidimo da ga je Papa s pravom oslikao kao „kreativnog i hrabrog oca“, preko kojega se Bog pobrinuo da povijest spasenja „ide naprijed“.

Nebo je, dakle, imalo povjerenja u stvaralačku moć i hrabrost ovoga „sina Davidova“. On će, naime, kad u Betlehemu nije pronašao sobu za Mariju, koja je bila pred porodom, „urediti i dotjerati štalu“ da bude kako tako „pristojno mjesto dobrodošlice Sinu Božjem“ koji dolazi na svijet (Lk 2, 6-7). A nedugo nakon toga anđeo ga upozorava na Heroda koji želi ubiti Dijete, pa Josip usred noći organizira bijeg u Egipat. A trebalo je ne samo bježati, već se i u bijegu hraniti i od mogućih razbojnika na putu braniti.

Evanđelje ne govori koliko dugo su Marija, Josip i Dijete ostali u tuđoj zemlji, u Egiptu. Ali sigurno su morali pronaći dom i posao te suočiti se s konkretnim problemima s kojima su se u to vrijeme susretale i druge obitelji u tuđini; poput migranata koji i danas riskiraju svoje živote da bi izbjegli nesreću, smrt i glad. U tom vidu, može se reći da je sveti Josip i poseban zaštitnik onih koji moraju napustiti svoju zemlju zbog ratova, mržnje, progona i drugih nevolja.

Iako ponekad izgleda da je naš život prepušten „na milost i nemilost moćnika“ ovoga svijeta, evanđelje pokazuje da Bogu „uspijeva ostvariti svoje naume“, zahvaljujući kreativnoj hrabrosti „povijesnih aktera“ koji, poput tesara iz Nazareta, „probleme privodi kraju“ s velikim pouzdanjem u Božju providonosnu ruku.

Sličnu „kreativnu hrabrost“ pokazali su i prijatelji onog paralitičara iz evanđelja s kojim nisu mogli doći do Isusa zbog mnoštva svijeta, pa su ga spustili s krova (Lk 5, 17-26). Poteškoća da priđu k Isusu nije zaustavila njihovu odvažnost i upornost. Uvjereni da će Krist izliječiti njihovog prijatelja, popeli su se na krov, pa ga između crjepova spustili pred Isusa.

Isus je prepoznao njihovu dosjetljivu i kreativnu vjeru pa im je ozdravio bolesnog prijatelja. I sveti Josip je u brizi za Dijete i njegovu majku Mariju pokazao „spremnost i stvaralačku dovitljivost“ u svemu što je Bog od njega tražio, kako prije poroda, tako i tijekom i poslije poroda kad je s obitelji morao poći u inozemstvo.

Svemogući je imao povjerenja u Josipa i povjerio mu neka bude čuvar Marije i djeteta Isusa. S pravom ga je papa Pio IX. (1870.) proglasio „čuvarom i zaštitnikom Crkve“. No, Josip je uz to postao zaštitnikom mnogih drugih skupina. To pokazuje njegovu blizinu ljudima i njihovim potrebama. Stoga je postao čuvar i zaštitnik obitelji, očeva, djece i mladih, siročadi, putnika i prognanika, drvosječa, stolara, radnika i obrtnika, doseljenika i umirućih. Ali, postao je i uzorom svima koji uz pomoć neba žele u životu izvršiti Božji plan i volju njegovu.

Valja nam, poput Josipa, biti „otvoreni nadahnućima neba”

Stoga, očekuje se da roditelji vjernici, a posebice očevi, budu „otvoreni nadahnućima neba“, da njeguju i razvijaju „osobnu povezanost s Isusom“, jedinim Otkupiteljem čovjeka. Posebice se očekuje da roditelji u životu i radu imaju jasne i određene prioritete. A to znači da kod izbora znaju čemu dati prednost pred ponuđenim mogućnostima.

U životu, naime, ima stvari koje su važne i bez kojih se ne može živjeti. No, ima i onih koje su manje važne, ili uopće nisu važne, pa je potrebno znati i imati jasne kriterije i prioritete. U kontekstu razmišljanja o svetom Josipu, koji je zaštitnik Crkve i obitelji, važno je da vjernik i otac obitelji pronađe vremena za druženje s Gospodinom, kako u crkvi i zajedništvu naroda Božjega, tako i u intimnom okružju svoga vlastitoga doma.

Nisu bez razloga hrvatski biskupi u sklopu Branimirove godine (1979.), odabrali geslo prepoznavanja, pa napisali: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi“. Time je, zapravo, obuhvaćeno liturgijsko zajedništvo s narodom, kao i zajedništvo vlastite obitelji u kojoj, uz majku, otac ima vrlo važnu i odgovornu zadaću: okupljati i poticati, s ljubavlju i pažnjom nadgledati, te skupa sa suprugom blagoslivljati djecu navečer prije nego pođu na počinak, ili ujutro kada idu u školu. Blagoslov je sastavni dio njihova dnevnog „bračnog zadatka“ i predujam obiteljskog zadovoljstva i sreće.

Bit će, stoga, dobro, praktično i korisno da muž i žena odrede „duhovni, molitveni kutak” u svom domu s Biblijom, križem i svijećom, kako bi na kraju dana zajedno kao obitelj uputili zahvalnu molitvu Bogu za dan koji je prošao, za milosti koje su primili, kao i za probleme s kojima su suočili i uspješno ih riješili.

Zajednička obiteljska molitva moćno je sredstvo u rukama vjernika i obitelji. Neka roditelji odaberu određene formulare iz molitvenika koje će zajedno moliti. U Godini svetoga Josipa postoji mogućnost, uz molitve, dobiti svaki dan potpuni oprost za sebe, za druge i za duše u čistilištu, od vremenitih kazni koje se zbog grijeha zasluži.

Šteta bi bilo ne iskoristiti tu mogućnost koju nam Crkva pruža. Potičem posebice očeve neka sa suprugom dogovore vrijeme dnevne obiteljske molitve i neka budu ustrajni u održavanju toga čina svakoga dana. Neka, uz to, vode brigu kako s djecom često primati svete sakramente ispovijedi i pričesti. Neka skupa idu na nedjeljnu svetu misu, te slave Dan Gospodnji i kao dan obiteljskog zajedništva, molitve i odmora. Sveti Josipe, blagoslovi i štiti sve obitelji naše Nadbiskupije i čitavoga naroda.

Želimir Puljić, nadbiskup zadarski