O. Marko je u propovijedi govorio o kršćanskoj nadi.
“Sv. Petar nas poziva u navještenoj Drugoj poslanici da budemo spremni dati obrazloženje nade koja je u nama. Meni se čini da mi često dajemo puno obrazloženja, a bez zaleđa u nadi. Smatram da smo, na neki način, izgubili smisao, osjećaj i tu kršćansku nadu, a to se posebno vidi u ovoj situaciji koju smo proživljavali i koju još proživljavamo. Jer vidimo da su se kroz ovo vrijeme uvukli tjeskoba i strah u naše domove. Promatrajući ljude ovih zadnjih nekoliko nedjelja koliko zajedno slavimo misu, primjećujem na licima ljudi da više nisu isti. To je taj jedan znak. Vidi se određena preplašenost na licima ljudi. Zato smatram da je jako bitno, i čitanja su nam poslužila u tom smislu, da razmišljamo o kršćanskoj nadi”, potaknuo je o. Marko.
“Vjera, to nam je koliko toliko jasno. Vjera je prianjanje srcem i umom uz jedan sadržaj, navještaj. Kao što je Filip naviještao, Samarijanci su prihvatili, krstili se, primili krizmu, odnosno Duha Svetoga. Ljubav, kaže Isus u današnjem evanđelju, to je čuvanje zapovijedi: „Tko čuva moje zapovijedi, ljubi me“. A nada? Nada je najljepša riječ koju možemo upotrijebiti da bismo objasnili iščekivanje. U kršćanskom smislu, nada je uvijek radosna. Zato što to naše iščekivanje nije iščekivanje u prazno. Mi vjerujemo da smo otkupljeni, da smo spašeni, da nas naš Bog ljubi u svakom trenutku našeg života i da upravlja svakim trenutkom našeg života”.

“Zato, bez obzira odakle je došao koronavirus, bez obzira kako je došlo do ove situacije; je li to neka ljudska pogreška, neka ljudska loša namjera, je li to stvarno došlo iz prirode ili na drugi način, kršćanin ne treba, usudim se reći, ne smije imati straha pred tim – jer on živi u kršćanskoj nadi”, istaknuo je o. Marko, dodavši da to nije nada poput druge Isusove kušnje, kad mu je Đavao rekao neka se baci s visine, a anđeli će ga uhvatiti da ne padne”.

„To je iščekivanje u radosti onoga što je Gospodin pripremio za mene. A on uvijek priprema ono što je najbolje za mene, bez obzira koliko se sada okolnosti mogu činiti teškima. Primjer žene koja je ispravno živjela stav nade je Majka Božja. Blažena Djevica Marija nam može biti primjer kako živjeti to iščekivanje i u nadi“, poručio je o. Marko i naveo primjer navještenja Mariji da će roditi Sina Božjega, „kada je preokrenut cijeli Marijin život“.

„Pretpostavljam da je Marija kao mlada djevojka imala neke svoje planove, neka svoja iščekivanja, nadanja. I u trenutku navještenja preokrenut je cijeli njen život. Ona u vjeri i ljubavi prihvaća ono što joj anđeo naviješta. Sigurno to u potpunosti ne razumije, kao što ni mi često ne razumijemo ono što Bog nama donosi u život. Ali gdje se vidi ta Marijina nada? U onome: ‘Ustade i pođe u gorje, u grad Judin’. Dakle, Marija ne stoji suočena s tom objektivno teškom situacijom, nije zastala, nije se zavukla, zabila u svoju kuću, nego izlazi i pođe u gorje u grad Judin, da bude na pomoć svojoj rodici Elizabeti. I to je dokaz Marijine iskrene nade, iščekivanja i povjerenja u Boga koji brine za nas u svakom trenutku našeg života”, poručio je Dokoza.

Otac Marko imao je želju hodočastiti u Nin, osobito stoga što je Nin središnje marijansko svetište u Zadarskoj nadbiskupiji, ali i iz osobnih razloga.
“Imao sam jaki poticaj doći, a slaviti misu, što mi je ponudio don Božo, je dodatni privilegij. Tri su mjesta posebna za mene jer me uvijek podsjećaju na moju duhovnu majku, a to je bila moja prabaka. Ona je bila zavjetovana Gospi od Zdravlja, Svetom Šimi i Gospi od Zečeva. U tim crkvama, na ta tri mjesta, ja se uvijek osjećam kod majke. I kod Majke, Blažene Djevice Marije, ali i u nekom posebnom odnosu s mojom prabakom, duhovnom majkom naše obitelji koja je nama prenijela vjeru“, rekao je o. Marko, potaknuvši puk na pobožnost prema Gospi, zahvalu za njena velika djela i nasljedovanje njenih kreposti u izgradnji odnosa povjerenja s Bogom.
Nakon mise, puk je izvršio zavjet oko čudotvornog kipa Gospe od Zečeva koji se na svetkovinu podigne iznad glavnog oltara u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma, a tijekom godine nalazi se u kapeli Gospe od Zečeva u desnoj pokrajnjoj lađi crkve. Tu se nalazi i grob ninskog biskupa Jurja Divnića koji je utemeljio tu zavjetnu svetkovinu 1517. g. i priznao autentičnim Gospino ukazanje godinu dana nakon što se ono dogodilo na otočiću Zečevo. Tada se Gospa ukazala pastirici Jeleni Grubišić 5. svibnja 1516. g. te je tijekom turskih osvajanja naših krajeva Gospa pozvala puk na post i molitvu.