Sarajevo, (IKA/KTA) – Prvo predavanje na međunarodnom simpoziju “Vjera u Bibliji” održanom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu 14. i 15. prosinca održao je dugogodišnji profesor na zagrebačkom KBF-u dr. Adalbert Rebić. Izlagao je o šestom retku iz 15. glave Knjige Postanka u kojem se govori da je Abraham povjerovao Bogu koji mu je to uračunao u pravednost. Prikazao je nastanak spomenutog poglavlja i njegovu strukturu. Pojasnio je da hebrejska riječ – povjerovati znači postaviti čvrste temelje na kojima se zasniva odnos prema Bogu te istaknuo da je Bog onaj koji pobuđuje vjeru i čini to da čovjek u Njega vjeruje te pretpostavlja u čovjeku stanovitu spremnost za Boga u svagdanjem životu. Spomenuo je da u toj rečenici uz vjeru veliku ulogu ima i pravednost te da idu zajedno. Naglasio je kako je sveti pisac spomenutim retkom htio pokazati da je Abraham bio uzoran vjernik odnosno prvi vjernik kojeg ističe Biblija, s tim da će tijekom povijesti biti puno onih koji neće vjerovati u Boga i koji će Bogu iskazati neposluh.
Profesor na KBF-u Sarajevu mr. Božo Odobašić govorio je na temu “Misterij Boga objave na Sinaju. Ispovijest vjere u događajima Knjige Izlaska”. Istaknuo je da je Knjiga izlaska Hebreja iz egipatskog sužanjstva u samom središtu Izraelove vjere. Prema njegovim riječima, vjera se u izlasku izražava u više glagolskih oblika od kojih je temeljni glagol ‘aman (vjerovati) koji se u hifilskom obliku u pripovijedanjima događaja izlaska rabi osam puta i izražava čvrstoću oslonca, biti siguran, biti pouzdan, nepokolebiv, biti vjeran, imati sigurnost, pouzdanje u Boga koji se objavljuje. Kazao je i da se kroz više drugih glagolskih oblika pisci u pripovijedanjima izlaska, znamenja i čudesnog djelovanja Božjega, su izrazili više ispovijest i sadržaj vjere u Jahvu, Boga otaca, koji se Mojsiju objavio imenom Jahve / Prisutni / Biti tu, i izabrao Mojsija za svoga posrednika i slugu da izvede Hebreje iz sužanjstva. Istaknuo je da je u prvom dijelu obrađen detaljnije sam Put Mojsija do sigurne, nepatvorene vjere a u drugom Put naroda do vjere. U trećem dijelu sažeta je vjera u Boga Saveza na Sinaju. To je milosrdni, tajanstveni, Jahve,Prisutni Bog usred svoga naroda. Nakon što je Mojsije povjerovao Bogu, istaknuto je da Bog kroz znamenja i riječi Mojsija uvodi Izraelce u sigurnu vjeru. Kredibilitet Mojsija bio je nužan za vjeru naroda. I sam Mojsije kroz nesigurnost hoda u vjeri konačno u događaju prolaza kroz Crvenog mora zasvjedočio je svoju apsolutnu, nepatvorenu vjeru, povjerenje u Božju svemoć pred valovima mora. Na Jahvinu zapovijed “ispruži ruku” ohrabrio je narod “ne bojte se” jer još danas vidjet će te što će vam Jahve učiniti. To je osvjedočeni čin Mojsijeve vjere. Prijelaz je prikazan kao novo stvaranje. Razdvajanje mora je stvoriteljski čin u kojem se rađa i novi Javih narod jer je povjerova Jahvi i Mojsiju (14,31). Za Izraelce to je događaj spasenja, a za Egipćane čin Jahvina suda. U cjelini događaji izlaska su ispovijest vjere u kojoj se u pripovijedanjima svjedoči: Jahve je jedincati, Prisutni, svemoćni, stvoritelj, otkupitelj (Jahve go’el /otkupitelj), milosrdni Bog svoga naroda. U sklopljenom Savezu zasvjedočio je Izraelu da je vjeran Bog koji svoj naroda kroz Dekalog i riječi knjige Saveza čuva i posvećuje za svoj sveti narod. Cijeli događaj izlaska nosi više teološki vid ispovijesti vjere Izraela nego li što je povijesni prikaz.
Profesor na KBF-u Sveučilišta u Splitu dr. Domagoj Runje govorio je na temu “Vjera u Knjizi Brojeva (Br 14,11; 20,12) “. Napomenuo je da je tema izlaganja potaknuta rečenicom pape Benedikta XVI. Iz pisma “Porta fidei” koju je izgovorio u nastupnoj homiliji 24. travnja 2005., a koja glasi: “Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini”. Istaknuo je da je Knjiga brojeva najdinamičnija knjiga Petoknjižja, koja kronološki obuhvaća čitavo vremensko razdoblje od četrdeset godina hoda kroz pustinju. Pobliže se osvrnuo na dvije ključne rečenice koje govore o narodu u cjelini i o pastirima u tom narodu u kojima Gospodin pita Mojsija, dokle će ga narod prezirati i dokle mu neće vjerovati unatoč svim znamenjima te poručuje Mojsiju i Aronu da neće uvesti narod u obećanu zemlju jer se nisu pouzdavali u Gospodina i nisu ga svetim očitovali u očima sinova Izraelovih. Posadašnjujući poruku, kazao je da na čovjeka spada da se odazove Božjem pozivu i, unatoč svim padovima, ne odustanu od započetog puta te da Bog izabire Crkvu da izvede svijet iz pustinje i dovede ga u zajedništvo s Isusom Kristom.
Profesor na zagrebačkom KBF-u dr. Darko Tepert govorio je na temu “Nisu vjerovali u Jahvu, Boga svoga (2 Kr 17,14): nevjera naroda u Deuteronomističkoj povijesti”. Pojasnio je da se spomenuti redak nalazi u kontekstu zaključka govora o propasti sjevernog izraelskog kraljevstva, ali da se odnosi i na sudbinu južnog izraelskog kraljevstva Jude. Dodao je da se tu prikazuje kako do propasti kraljevstva ne dovodi samo nevjera pojedinih kraljeva nego i svega naroda uz navođenje oblika nevjere počevši od idolopoklonstva. Pozabavio se i pitanjem nastanka spomenutog retka, a iz izlaganja se moglo dati naslutiti da je cijeli tekst nastao u kasnije razdoblju pa tako i spomenuti tekst o Judi može biti integralni dio toga teksta jer sličnim riječima progovara Jeremija. Prema njegovu mišljenju, tekst bi trebalo smjestiti u vrijeme nakon vlasti kralja Jošije, odnosno početkom progonstva u Babilon.
Profesor na KBF-u u Zagrebu dr. Božo Lujić izlagao je na temu “Vjera povijesna snaga i egzistencijalni temelj života. Egzegetsko-teološka analiza Iz 7,9b; 28,16”. Taj odlomak iz Knjige proroka Izaije s jedne strane predstavlja vjeru kao povijesnu snagu koju otvara povijest i ide naprijed prema budućnosti te, s druge strane, vjeru kao životni ili egzistencijalni temelj na kojem počiva život. Svoju tvrdnju obrazložio je retkom iz spomenute knjige: “ako se na me ne oslonite, održat se nećete” (7, 9b). Naglasio je da to oslanjanje na Boga zapravo znači vjeru, odnosno postojanost i trajanje što je neka vrsta paralelizma. Spomenuti redak stavio je u širi kontekst govora proroka Izaije kralju Ahazu kojim ga je pozvao da se ne oslanja na strane sile odnosno na Asiriju niti da ulazi u antiasirski savez nego da izgrađuje nutarnje vrijednosti u narodu odnosno, kako bismo danas rekli, vertikalu ili temeljne vrijednosti u samom narodu. Dodao je da bi se to moglo dovesti u vezu sa spoznajom u Bibliji da propast dolazi iz iznutra dok vanjske sile ne mogu bitno utjecati na egzistenciju Izrael kao što ni na čovjeku ne mogu toliko utjecati vanjske sile ako je iznutra čvrst.
Profesor na KBF-u u Đakovu dr. Karlo Višaticki govorio je o retku petom iz treće glave u Knjizi o Joni. Odgovarajući na pitanje što je vjera starozavjetnog čovjeka, rekao je da to znači imati nešto čvrsto, nešto na što se može osloniti u svako doba te da je riječ o toj velikoj borbi. Govorio je o vjeri u Knjizi Joninoj u kojoj se nalazi paradoks da Ninivljani vjeruju dok se Jona, kojega Bog šalje, ne pokazuje osobitim vjernikom, ali se na kraju pokorava Bogu i vjeruje. Taj tekst prikazuje vjeru kao čvrst oslonac na koji se čovjek može osloniti i u trenucima kada mu je najteže.
Profesorica na KBF-u u Rijeci mr. Bruna Velčić izlagala je o vjeri u Knjizi Propovjednika. Pojasnila je da je riječ o mudrosnoj knjizi iz Starog zavjeta kao i da je za propovjednika glavna tema – ispraznost. Nastojala je prikazati da nije baš sve isprazno u propovjednikovu životu, premda on još ne vjeruje u vječni život jer još nema puninu objave i ne poznaje Krista. Smatra da propovjednik ima puninu vjere koja se pokazuje u njegovoj knjizi i to ne samo po tome što čovjeka potiče da se boji Boga nego i po tome što želi pokazati da se Boga može doživjeti blizu u jednostavnim, malim, svakodnevnim radostima. Rekla je da na trenutke kroz njegov tekst prosijava nada i vjera u Boga koji neće ostaviti pravednika da propadne. Premda još puno toga ne zna propovjednik čvrsto vjeruje i čvrsto prianja uz Boga što je način da živi unatoč svoj ispraznosti koju vidi oko sebe.
Profesor na KBF-u u Sarajevu dr. Drago Župarić izlagao je na temu “Vjerski život u Knjizi o Tobiji”. Pojasnio je da je ta knjiga napisana oko 200. g. pr. Kr. dok je do nas dospjela u nekoliko recenzija grčkog jezika. Koloritnim pripovijedanjem Tobija govori o jednoj obiteljskoj povijesti, u kojoj pobožni Židov Tobit, sužanj iz Naftalijeva plemena, autentično živi svoju religioznost, a cilj mu je ostati dosljedan vjeri svojih otaca, pa makar i uz cijenu vlastitoga života. Tobitu je jako stalo da vrednote do kojih je držao prenese na sina Tobiju. Knjiga je prožeta osjećajem u Božju providnost i idejom o Božjem očinstvu koji se brine za čovjeka, i uvijek se odaziva onima koji ga zazivaju. Prema njegovim riječima, povijesni kontekst Tobije podsjeća na mogućnost življenja punine vlastite vjere unutar kulturne, društvene i političke stvarnosti, koja se na prvi pogled čini da je potpuno strana židovstvu. Dodao je da Tobija ima za cilj odgovoriti na ključno pitanje: Kako živjeti kao vjernik u svijetu koji nije naklon i ne pomaže na tom putu? Autor je u izlaganju otkrivao vjerske elemente u Tobiji, izvlačeći ih na površinu i praveći jednu sintezu. U nekoliko podnaslova sagledao je Tobitovu vjernost Bogu, analizirao njegov moralno-vjerski lik, donio nekoliko karakteristika Sarine molitve i vjere, te govorio o zajedničkom putu vjere mladih supružnika Tobije i Sare. Vjerski osjećaj i zajedništvo s jedinim Bogom, tajna je idiličnog ambijenta o kojem govori Tobija. Drevni pisac Tobija uspio je objasniti značenje ljudskog života u iskustvu vjere. Smatrajući tu knjigu svetom i nadahnutom, Crkva pronalazi u njoj snagu vjere i nade. Zaključio je da je sažetak učenja Tobije upravo je Božji zahtjev prema čovjeku da se drži njegova zakona i da pravednik može biti podvrgnut kušnjama, ali ako ostane vjeran do kraja Bog će ga nagraditi, a ne ostaviti.
Profesor na KBF-u u Splitu dr. Marinko Vidović u izlaganju “Vjera u Markovu evanđelju” pojasnio je da je Markovo evanđelje najstarije te da sv. Marko najprije ustraje na tome da je to živa riječ koja traži živi odgovor. Spomenuo je da je, prema sv. Marku, vjera odgovor slušača na ono što mu je ponuđeno odnosno kerigmatska vjera prema kojoj Bog čovjeku nudi određene sadržaje, a čovjek se tim sadržajima otvara ili ne otvara u konkretnom povjerenju ili nepovjerenju što je temelj kršćanske vjere prema evanđelistu Marku. Rekao je i da sv. Marko uvijek ostaje na temelju starozavjetne vjere (vjera u Boga jednoga, svemogućega, Boga koji izvodi čudesna djela u povijesti) koju će nadograditi kristološkom vjerom odnosno vjerom u Kista koji je posrednik Božjeg djelovanja u povijesti. Istaknuo je da je, prema sv. Marku, kršćanin onaj koji odgovara na Božje djelo na način kako se očituje u Isusu Kristu, s tim da to ima implikacije u konkretnom životu povezujući molitvenu vjeru s vjerom čudesa.
Profesor na KBF-u u Zagrebu dr. Vinko Mamić govorio je na temu: “Vjera vs. strah u Matejevu evanđelju”.
Profesor na KBF-u u Zagrebu dr. Dario Tokić izlagao je na temu: “Vjera u Evanđelju po Luki”. Osvrćući se na Lukin prikaz Isusova djetinjstvu, govorio je i o ocu Ivana Krstitelja Zahariji kao onom koji nije vjerovao na Božju riječ te je zanijemio dok se Ivan nije rodio. Govorio je i o Mariji kao uzoru one koja vjeruje na Božju riječ te je nazvana blaženom jer je povjerovala da će se “ispuniti ono što joj je rečeno od Gospodina”. Osvrnuo se i na vjeru u Isusovu djelovanju donoseći više zgoda iz evanđelja među kojima i prikaz ozdravljenja uzetoga kada vjera postaje vidljiva odnosno kada djelovanje očituje vjeru. Donio je i primjer vjere rimskog satnika kojemu je Isus ozdravio slugu kada satnik pokazuj da vjeruje na Isusovu riječ. Osvrnuo se i na vjeru u Lukinu prikazu Isusova nauka, donoseći tumačenje prispodobe o sijaču. Napomenuo je da Luka ne daje definiciju vjere te da taj pojam utemeljuje na zajedničkoj sinoptičkoj tradiciji: očitovano pouzdanje u Isusovu dobrotu i moć, ali i da nastavlja u smislu da čovjek postane dostojan Božjeg povjerenja. Kazao je da ta izgradnja vjere ide u personalističkom smjeru u smjeru prihvaćanja Božje volje na riječ njegovih predstavnika te da se izgrađena vjera očituje u plodovima koji nisu samo individualnog nego i komunitarnog pa i šireg značenja.
Profesor na KBF-u u Zagrebu dr. Mario Cifrak govorio je na temu “Vjera u Djelima apostolskim”. Pojasnio je da su Djela apostolska drugi dio djela koji se pripisuje trećem evanđelistu sv. Luki te da je u tim djelima vidljiv rast Božje riječi što je istodobno i rast Crkve. Naglasio je da se vjernici prvi put i spominju u tom kontekstu vjere u zajednici gdje im je sve bilo zajedničko. Kazao je da se pretpostavlja navještaj evanđelja, poziv na njegovo prihvaćanje koje mora biti u zajednici jer je to plan Božji koji je zacrtan na početku Djela apostolskih kada, prije Gospodinova uzašašća i silaska Duha Svetoga, Isus svojim učenicima kaže da će mu biti svjedoci u Jeruzalemu, Samariji i sve do kraja zemlje. Rekao je da tu Crkva nije identična s kraljevstvom Božjim s tim da je kraljevstvo Božje plan Božji koji je povjeren Crkvi jer, koliko raste Crkva, toliko raste i kraljevstvo Božje do svoje konačne punine. Zaključio je da Djela apostolska završavaju dolaskom sv. Pavla u Rim gdje je nesmetano naviještao riječ Božju. Istaknuo je da je zadaća i vjernika danas da to prihvate i da se kao vjernici i ljudi Crkve ugrade u izgradnju njegova kraljevstva već sada na zemlji.
Profesor na splitskom KBF-u dr. Božidar Mrakovčić govorio je na temu “Vjera u nevjera šestoj glavi Ivanova evanđelja”. Istaknuo je da je tema vjere u Ivanovu evanđelju najprisutnija i vrlo rječita upravo u tom poglavlju, pojasnivši da je tu riječ o dva znamenja (umnažanje kruha i Isusov hod po moru) kao i Isusov objaviteljski govor u sinagogi u Kafarnaumu o sebi kao “kruhu života”. Istaknuo je da i jedna i druga objava kao odgovor traži vjeru koja se ne smije svesti na vjeru u znamenja nego treba biti vjera u Isusovu riječ kako su to pokazala i dvanaestorica apostola koju je ispovjedio sv. Petar riječima: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji” (Iv 6,68-69).
Dugogodišnji profesor na KBF-u u Zagrebu dr. Ivan Dugandžić imao je temu “Vjera kod Pavla”. Kazao je da je Pavlov pojam vjere vrlo složen i zgusnut te da je za sv. Pavla vjera prihvaćanje evanđelja odnosno, u prvom redu, čin poslušnosti onom što po evanđelju Bog čini za čovjeka, a to je spasenje. Spomenuo je da sv. Pavao nigdje ne obrađuje tematski pojam vjere do kraja nego u svojim spisima rješava neke konkretne probleme koji se pojavljuju u kršćanskim zajednicama kojima piše pa o vjeri govori onoliko koliko mu je potrebno da riješi pojedini problem. Izdvojio je nekoliko naglasaka, ističući da se vjera i obraćenje nalaze u brojnim Pavlovim poslanicama. Podsjećajući da sv. Pavao na prvom mjestu propovijeda poganima pozivajući da ostave idole, kazao je da sv. Pavao polazi od pojma vjere u jednog i jedinog biblijskog Boga i daje mu novi sadržaj, a to je Bog koji je Krista uskrisio od mrtvih. Naglasio je da je to nova dimenzija Pavlove vjere napominjući da u najstarijoj poslanici – Solunjanima čovjek koji vjeruje očekuje Krista na kraju vremena kao suca pa kršćanska vjera obilježava cijeli kršćaninov život od početka do kraja.
Profesor na Franjevačkoj teologiji dr. Anto Popović izlagao je na temu “Kršćanska vjera kao borba (agon) i kao odricanje (egkrateia) prema 1 Kor 9,24-27”. Osvrnuo se na svetopisamske citate u apostolskom pismu pape Benedikta XVI. “Vrata vjere”. Progovorio je i o povezanosti spomenutog odlomka s prethodnim i sa susljednim poglavljem. Istaknuo je kako je vidljivo da Izraelov Bog nije apstraktno božansko načelo koje oslobađa od politeističkih praznovjerja, nego je on osobni Bog, koji traži apsolutnu vjernost te da se “jaki” korintski kršćani ne trebaju plašiti moći poganskih božanstava, ali se trebaju plašiti srdžbe svoga Boga.
Vrhbosanski svećenik i dugogodišnji profesor na KBF-u u Sarajevu dr. Mato Zovkić izlagao je na temu “Vjera autora i naslovnika u Jakovljevoj poslanici”. Kazao je kako s većinom novijih komentatora smatra da su naslovnici Jakovljeve bili uvjereni kako im piše Jakov “brat” Gospodinov, ugledni starješina kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Pojasnio je da je Jakovljeva poslanica prvenstveno mudrosni spis NZ kojim nadahnuti pisac zove na cjelovito življenje pred Bogom pa je i tema o socijalnoj dimenziji bogoštovlja i vjere sastavni dio razmišljanja o vjerničkoj mudrosti. Prema njegovim riječima, autor i naslovnici vjeruju također u Isusa koji je Gospodin i Krist, ali se razilaze u praktičnom dometu te vjere s tim da zajedno vjeruju u jednoga Boga živeći među mnogobožačkom većinom zajedno sa sljedbenicima Tore. Pojasnio je da je za njih Bog Stvoritelj svemira i ljudi, dobri Otac koji se brine za svoja stvorenja, ali i pravedni sudac koji već sada naklono gleda djela milosrđa prema siromasima. Napomenuo je da Elsa Tamez i drugi socijalno angažirani kršćani čitaju danas Jakovljevu “odozdo”, sa stajališta siromaha i obespravljenih u današnjem svijetu što tu poslanicu čini aktualnom u današnjoj Crkvi, kako ju je čitao i prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Podsjećajući da se simpozij hrvatskih bibličara održava u zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, u kojoj djeluje i Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, a koju je dao izgraditi nadbiskup Stadler koji je bio svećenik Zagrebačke nadbiskupije, dr. Zovkić povezao je Jakovljev poticaj na socijalno djelovanje na temelju vjere sa Stadlerovim socijalnim poticajima. Istaknuo je da nadbiskup Stadler socijalnim pitanjima u Bosni posvetio poslanicu svećenicima za korizmu 1908. u kojoj preporuča Društvo sv. Vinka Paulskog svim župama Vrhbosanske nadbiskupije koje “svojim članovima nalaže, da su dužni sami osobno pohađati siromahe u njihovih stanovih; da ne čekaju, dok siromasi k njima dođu, nego da oni sami idu, te ih potraže u njihovoj sirotinji i u njihov im stan donesu pomoć i utjehu, ter im pobude kršćansku sviest i bolno im srce ublaže bratskom riečju”.
Profesor na KBF-u u Đakovu dr. Ivica Čatić govorio je na temu “Vjera u prvoj Petrovoj poslanici”. Na početku je spomenuo da je za razumijevanje spomenute poslanice potrebno razumjeti sociološki položaj primatelja poslanice, iz čega se vidi specifičnost njihova položaja, odnosno marginaliziranost i zlostavljanja koja su trpjeli. Pojasnio je da se u tom svjetlu može razumjeti zašto ih autor poslanice poziva na ustrajnost u kušnjama, zašto im nastoji prikazati veličinu vjere i što bolje ih motivirati da izdrže situaciju u kojoj se nalaze. Kao primjer naveo je sliku ugrađivanja vjernika u duhovni dom iz kojeg proizlazi da ih prianjanje uz Isusa Krista čini sudionicima onog što Krista, kako govori psalam 119, čini kamenom spoticanja. Zaključio je da vjernici svojom vjerom i svojom pripajanjem Kristu prouzročuju neprijateljstvo kao reakciju, ali da im autor poručuje da će, ako ustraju u vjeri i tu vjeru pročišćavaju i do kraja žive, puno življenje vjere razriješiti nastale konflikte.
Profesor na KBF-u u Zagrebu dr. Nikola Hohnjec govorio je na temu “Vjera u Otkrivenju”. Kazao je da je vjera u Otkrivenju prije svega vezana uz osobu Isusa Krista ističući da je Isus taj svjedok vjerni i svjedok istiniti što se onda prenosi i na one koji u Njega vjeruju. Odgovarajući na pitanje, tko je vjeran odnosno tko je vjernik i tko posjeduje vjeru, rekao je da je to onaj koji ima pouzdanje, koji je siguran, koji se oslanja na Božju ponudu, na Božju riječ ističući da se sve odvija na razini povjerenja. Dodao je da naglasak nije toliko na samom Vjerovanju (Credo) nego upravo na oslonu, predanju i prinošenju Bogu Ocu. Kazao je i da vjera po sebi nije izolirana nego da je važna interkontekstualnost odnosno da vjeru prati ljubav te da vjera postaje ljubav. Istaknuo je i da Knjiga Otkrivenja ističe da ta vjera treba biti postojana i voditi istini a sve skupa treba dovesti do diakonie – služenja bližnjima.