Poštovani oče biskupe, župane, gradonačelnici i načelnici Sisačke biskupije, poštovani uzvanici, želim vam prije svega svima čestitati 9. obljetnicu Sisačke biskupije i zahvaliti na pozivu na vaš molitveni doručak za koji sam se odlučila govoriti o ulozi žene u politici, ali i u Crkvi.

Može li se položaj žene danas poboljšati, a naše uloge olakšati? Pitanje je o kojem bih danas ovdje željela govoriti, oslanjajući se na vlastito iskustvo i promišljajući o nekim porukama koje u posljednje vrijeme dolaze iz Crkve. Govorit ću o vlastitom iskustvu žene u politici, odnosno iskustvu predsjednice – koje je barem u pogledu javno postavljenih zahtjeva, unatoč svojem unutarnjem i vanjskom protivljenju stereotipima o spolovima – još uvijek iskustvo u uglavnom muškom svijetu politike, u svijetu prožetom ideologijom i na mnoge načine duboko podijeljenom. Na mnogim sam pozicijama, kako se to slikovito kaže „probijala led“: izabrana sam kao prva predsjednica Hrvatske, a prije toga bila sam prva ministrica vanjskih poslova svoje zemlje, prva veleposlanica u SAD-u te prva, najviše pozicionirana žena – pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.

Poruke Pape Franje o ulozi i pozicijama žena u Crkvi

S velikim zanimanjem stoga, pratim poruke pape Franje o važnoj ulozi žena, ne samo u svakodnevnom životu Crkve, nego i o uključivanju žena u tijela rimske Kurije. Papa Franjo već je uključio nekoliko žena stručnjaka u Međunarodnu teološku komisiju i Povjerenstvo za ispitivanje poslovanja vatikanskih financijskih institucija. Jednako je tako nekoliko istaknutih žena iz cijelog svijeta imenovao u Povjerenstvo za prevenciju zlostavljanja mladih u crkvenim redovima, u čijem sastavu ima i žrtava takva nasilja.

Odabirom sestre Mary Melone za rektoricu uglednog papinskog sveučilišta Antonianum, na mjesto koje je dosad bilo rezervirano za muškarce, papa Franjo je na samom početku svog pontifikata poslao poruku kako će na rukovodeća mjesta u Crkvi postavljati više žena. To imenovanje čitamo kao znak vremena i kao izraz povjerenja u „genij žene“, kako je to definirao sveti Ivan Pavao II.

U sklopu reformi Rimske kurije, formiranjem Kongregacije za laike, obitelj i život kojem je na čelu kardinal Joseph Farrell, uspostavljena je za Vatikan neuobičajena struktura – na visoko kurijalno mjesto podtajnica, odnosno voditeljica dvije sekcije za vjernike laike i sekcije za život prvi put su imenovane dvije žene –laici (Dr. Linda Ghisoni, Gabriella Gambino). U međuvremenu je na mjesto podtajnice Kongregacije za ustanove posvećenog života imenovana redovnica. No to nije neobično jer se ta kongregacija bavi redovnicima i redovnicama. Osim toga, u Vatikanu je jedna žena čelnica visoke državne uprave.

Barbara Iatta je 2017. godine imenovana direktoricom Vatikanskih muzeja, jednog od najvećih svjetskih muzejskih ustanova. To također pridonosi afirmaciji ravnopravnosti spolova i novim ulogama laika u Crkvi. Ulozi žene u Crkvi posvećuje se velika pozornost u posljednje vrijeme. Sjećam se kako je upravo 2015., kada sam imala prigodu posjetiti papu Franju, Papinsko vijeće za kulturu kojemu je na čelu ugledni kardinal Gianfranco Ravasi organiziralo skup o „ženskim kulturama“.

Na inicijativu rektorice sestre Melone i veleposlanice Čilea pri Svetoj Stolici, tada je na Sveučilištu Antonianumu održan i velik međunarodni skup „Žena u Crkvi“, na kojemu su govorile žene sa svih pet kontinenata, časne sestre i laici. Kao i u društvu općenito, tako i u Crkvi žene imaju veliku ulogu, ne samo kao osobe posvećenog života (redovnice) nego i kao angažirane laikinje. Stoga se potpuno slažem s onim što je rektorica Melone istaknula na spomenutom skupu: „Žene jesu Crkva, one djeluju u Crkvi i oduvijek je izgrađuju.“ Isto bih tako citirala sestru Melone kako „ljudski rod ide naprijed zahvaljujući interakciji i dijalogu između muškarca i žene i to onim tempom koji kultura i svijest dopuštaju“. Premda to ne zvuči utješno, obzirom kako se to sporo odvijalo u prošlosti, taj je tempo u posljednjih pola stoljeća, od II. Vatikanskog koncila, ubrzan. Svjedoci smo kako iz godine u godinu Papa Franjo tom koncilskom duhu daje posebno snažan zamah.

Ravnopravnost spolova / Teologija žena

U prvoj godini mojega mandata, bila mi je posebna potpora slušati poruke s općih audijencija srijedom kada je održao niz kateheza iz kojih se zrcali njegov veliki senzibilitet za žensko pitanje. Tada je počeo upotrebljavati i sintagmu „teologija žena“. Bio je to izraz težnji da se teološki afirmativno promišlja i vrednuje nezamjenjiva uloga žena u društvu i Crkvi. Crkva, uostalom, jest „mater et magistra – majka i učiteljica“, što naglašava nezamjenjivu žensku komponentu u poslanju Crkve u ljudskoj povijesti.

Još smo u djetinjstvu učili kako su muškarac i žena kruna Božjeg stvaranja, kako je čovjek stvoren na sliku Božju. Papa Franjo nas u jednoj od svojih kateheza upozorava kako žena nije muškarčeva replika, već rezultat izravnog Božjeg stvaralačkog čina i Božje volje. Ona je „isto što i on“ i stoga među spolovima postoji reciprocitet. Govoreći o ravnopravnosti žena, papa Franjo podsjeća na to da su u Isusovo vrijeme žene živjele u nepovoljnijem okruženju nego danas.

Tada je to bilo pravo patrijarhalno društvu koje se održalo stoljećima. Svojim nastupom prema ženama Isus je, međutim, isticao njihovu jednakovrijednost s muškarcima, poštujući odlike njihove osobnosti i tako potvrđujući njihovo izvorno dostojanstvo koje ne smije ovisiti o njihovu društvenom statusu ili političkom poretku. Papa Franjo se osvrnuo i na negativnosti patrijarhalnih kultura i na društvo agresivnog maskulinizma u kojem je žena dugo bila građanin drugog reda. To nasljeđe i danas je ishodište mnogih nepravdi. Na žalost, još i danas postoje mjesta na svijetu gdje je život žene manje vrijedan, gdje su žene doslovno robovi, bez temeljnih prava, uključujući pravo na život. Ali to patrijarhalno nasljeđe i agresivan, samosvjestan maskulinizam nisu potpuno nestali u našoj zapadnjačkoj kulturi, premda naše zakonodavstvo formalno jamči ravnopravnost spolova.

Predrasude i iskorištavanje žena – „maskulinizam /mačizam“ u zapadnjačkoj kulturi

Predrasude s kojima smo danas suočene nužno ne potječu iz onoga što se tradicionalno smatra patrijarhalnim. Često mnogo predrasuda potječe iz onoga što bi trebali biti tzv. „liberalni“ i „napredni“ krugovi. Izražavanje prezira prema nečijem spolu, dovodeći u pitanje sposobnost pojedinca da obavlja neki posao samo zbog toga što je žena, te prenaglašavajući ženske odlike izvan okvira onog što je nužno ili čak izvan realnosti egzistencije i rezultata spomenute osobe, često danas prolazi gotovo nezapaženo.

Oni koji to čine, istodobno će čak proglasiti svoju predanost ravnopravnosti spolova, a onda nas probirati jednu po jednu i ismijavati našu ženstvenost. Govoriti o tome kako smo odjevene, kakva nam je frizura i šminka, a ne kako radimo i što radimo. Tijekom predizborne kampanje često mi je postavljeno pitanje: „Može li žena biti izabrana za predsjednicu?“, čime je izražena dvojba ne samo u sposobnost našeg društva da na nas gleda bez predrasuda prema našem spolu, već isto tako i dvojba u sâmu našu sposobnost da uspješno preuzmemo najvišu javnu dužnost u zemlji.

Kroz cijeli mandat pitaju me kako usklađujem privatni život i posao, a nisam primijetila da se ista pitanja postavljaju i mojim kolegama. Ne mislim pri tome samo na predstavnike medija. Naš svijet još je pun proturječnosti. Žena je često instrumentalizirana do mjere da postaje roba. Na različite je načine zlorabe i iskorištavaju mediji koji, s druge strane, pridonose i njezinoj borbi za ravnopravnost. Često se prema njoj u svijetu rada odnosi kao prema ropkinji, premda upravo tržište rada pridonosi njezinoj ekonomskoj neovisnosti, a time i njezinoj slobodi i dostojanstvu.

Na žalost, danas smo još svjedoci tolikih slučajeva diskriminacije trudnica i majki pri zapošljavanju. Nerijetko, žene dobivaju manju plaću za jednak posao, u posebno su teškom položaju kad su potplaćene, s radnim ugovorima na određeno vrijeme. Prosječna mjesečna plaća žene u Hrvatskoj niža je za otprilike 12 %, iako su obrazovanije od muškaraca.

Dodatni zabrinjavajući podatak za Hrvatsku jest mali udio žena u upravama državnih kompanija, samo 5,26 % u odnosu na 94,74 % muškaraca (odnosno 4 žene i 72 muškarca – prema podacima iz 2018.). Usporedbe radi, Švedska je u državnim tvrtkama zahvaljujući obvezujućim ciljevima došla do 50 % udjela žena, dok je u privatnim kompanijama 33 % žena, a u kompanijama na burzi 23 %.

Žene često rade i produženo radno vrijeme, prisiljene su raditi nedjeljom i blagdanom. Stvaranje obitelji ili vođenje normalnog obiteljskog života za mnoge od njih tek je puka želja.

Upravo zato tijekom cijeloga svojega mandata zagovaram poboljšanje egzistencije radnica. Tvrtke čijoj zaradi uvelike pridonose žene ne smiju biti neosjetljive na probleme svojih zaposlenica i njihovih obitelji. Trebaju pokazati socijalnu osjetljivost i općedruštvenu odgovornost. Upravo sam u svojim Populacijskim mjerama za rješavanje ključnog problema demografije predložila tu ideju kao jednu od olakšica za usklađivanje privatnog života i rada majkama radnicama. Nepravedan odnos prema ženama smatram jednim od ključnih razloga sve veće krize obitelji koja bi trebala biti vrhunac stabilnog društva. Velike teškoće i krize kroz koje danas prolazi klasična bračna zajednica posljedica su mnogih čimbenika, ne samo materijalne prirode. Nije tome glavni uzrok ni pokret emancipacije žene, koji se razvio u prošlom stoljeću, a koji je u velikoj mjeri i nastao zbog društvene nejednakosti i raznih oblika diskriminacije žena. Upravo nas je Papa Franjo upozorio kako „inzistirati samo na tome kao uzroku krize obitelji, još je jedna vrsta nerazumijevanja i mačističkog odnosa prema suvremenoj ženi“.

Problemi zlostavljanja i femicid – upozorenja Pape Franje

Nerijetko do nas dopru vijesti o tragičnim primjerima zlostavljanja i nepravde prema ženama, no nažalost, to je samo vrh ledene sante problema s kojima se suočavaju žene širom svijeta. Najčešće najgori oblici izrabljivanja i nasilja ostaju skriveni i nekažnjeni iza zatvorenih vrata. Upravo zato moramo uporno, odgojem i edukacijom raditi na ostvarenju potpune ravnopravnosti spolova i zaštite žena. Papa Franjo često upozorava na zlostavljanje nad ženama. Dobro se sjećamo kada je 2016. objavio Apostolsku pobudnicu AMORIS LETITIÆ i otvoreno rekao kako je: „sramotno nasilje koje se povremeno koristi protiv žena. Obiteljsko zlostavljanje i različiti oblici ropstva s kojima su suočene žene ne predstavljaju mušku snagu, već naprotiv kukavičku degradaciju te snage“.

Na samom početku ove godine, veleposlanicima akreditiranim pri Svetoj Stolici Papa je rekao kako je „suočavajući se s kugom fizičkog i psihološkog zlostavljanja žena, nužno žurno tražiti i ponovno pronaći ispravne, pravedne i ravnopravne odnose između muškarca i žene, temeljene na poštovanju i uzajamnom prihvaćanju, pri čemu svaka osoba mora moći na autentičan način izraziti svoj identitet“

Na Svjetskom danu mladih, prošlog tjedna u Panami, o tome je govorio pred biskupima Srednje Amerike, te ponovio na Križnom putu kojeg je slavio s mladima. Snažno je naime, osudio „obiteljsko nasilje“ nad ženama, a osobito „ženo-ubojstvo“ (femicid), kojeg je nazvao „kugom Latinoameričkog kontinenta“, podsjetivši na tragičan podatak kako je jedna trećina žena na svijetu, žrtva psihičkog, fizičkog ili spolnog zlostavljanja.

Ravnopravnost spolova – unapređenje dostojanstva žene

Naglasci koje koristim iz Papinih govora i pisama upućuju na glavno pitanje koje moramo postavljati: kako se ostvaruje ravnopravnost spolova; kako se može unaprijediti? Čvrsto vjerujem kako su temeljna ljudska prava, uključujući jednakost svih ljudskih bića, bez obzira na njihovo podrijetlo ili posebna obilježja, univerzalna. Svi pokušaji da se objasni ili čak i opravda nejednak postupak prema bilo koja dva ljudska bića zbog kulture ili tradicije su pokušaji s lažnim izlikama. Možemo i moramo definirati komponente važne za poboljšanje ravnopravnosti žena i muškaraca koje su zajedničke svim društvima i kulturama. Govoreći 2015. godine na tematskom skupu Ujedinjenih naroda održanom u povodu Međunarodnoga dana žena, govorila sam o ravnopravnosti spolova u kontekstu održivog razvoja koji se temelji na jedinstvu triju komponenti: gospodarske, socijalne i ekološke. U tom kontekstu nisam govorila samo o zemljama kao što su Afganistan, gdje sam gotovo deset godina radila u različitim svojstvima na promicanju obrazovanja, te na političkom, socijalnom i gospodarskom snaženju pozicija i uloga žena. Govorila sam i o državama kao što je Hrvatska, ali i mnogim primjerima Zapadnoga svijeta, gdje se ponosimo što smo donijeli najbolje zakonodavstvo na svijetu za unapređenje ravnopravnosti spolova, ali ga još uvijek ne uspijevamo provesti.

Zagovaranje otklanjanja uzroka neravnopravnosti žena jedna je od zadaća ne samo žena, nego i muškaraca u politici. Nije riječ samo o uklanjanju stereotipa o ženi kao tzv. slabijem spolu, što se svodi na tretiranje žena kao manje vrijednog spola. Riječ je prije svega o onome što je naglasio sveti Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu „Dostojanstvo žene“: treba razumjeti ženu i doživjeti je u cjelini i jedinstvu svih njezinih dimenzija: biološke, psihološke, socijalne i duhovne. Spomenula sam to apostolsko pismo jer je to prvi dokument papinskoga učiteljstva potpuno posvećen ženi. On izražava personalističku antropologiju koja razumijeva ženu kao osobu u punom smislu te riječi, sa svim njezinim ljudskim dostojanstvom „Božje slike“ i njezinim ljudskim pravima, uključujući sve posebnosti prirode ženskog spola.

Predrasude prema ženama u politici

Osim raznih oblika diskriminacije i nasilja nad ženama, jedan je od simptoma takva nerazumijevanja sprječavanje i odvraćanje žena od ulaska u politiku ili kandidature za javne dužnosti, raznim seksističkim „argumentima“. Iako ta vrsta pritisaka nije posebnost svijeta politike, u tom je svijetu možda najvidljivija. Stav kako žena u politici nije dorasla muškarcu ne samo što je kroz povijest mnogo puta opovrgnut svjedočanstvom izvanrednih žena na raznim političkim položajima, nego je i antropološki posve neutemeljen. Na sreću, danas je sve više žena koje su voljne prihvatiti političku odgovornost i sudjelovati u politici, sve do prihvaćanja najvažnijih obveza i najviših dužnosti. Govoreći o obvezama i dužnostima, govorim zapravo o spremnosti na služenje.

Žena želi služiti u slobodi svog uvjerenja i zadovoljstva da čini dobro, promatrajući svijet uključivo i brižno kako bi u taj proces uključila htijenja i potrebe drugih ljudskih bića. Možda upravo zbog toga pregovori i mirovni dogovori u koje su uključene žene imaju veće izglede za uspjeh nego oni u kojima su samo muškarci. Stoga ne treba čuditi kako se sve više govori o nužnosti ukazivanja većeg povjerenja ženama i davanja veće odgovornosti ženama u procesima uspostave i izgradnje mira i iznalaženju mirovnih rješenja za krize diljem svijeta.

Upravo je pospješivanje zapošljavanja žena jedan od prioriteta međunarodne razvojne pomoći Republike Hrvatske. Drugi je prioritet poboljšanje zdravstvene zaštite žena i majki te prilika za pristup tržištima rada. Tijekom svojih posjeta Afganistanu uvjerila sam se kako i mali projekti koji gospodarski snaže žene mogu imati veliki učinak na njihove zajednice. Zakonom o ravnopravnosti spolova iz 2008. uvedena je obveza da se na liste političkih stranaka uključi barem 40 % pripadnika podzastupljenog spola (u našem slučaju žena). No mnogo više treba učiniti na hrabrenju žena da priznaju važnost svog doprinosa političkom životu u svojoj ili pak međunarodnoj zajednici, kao i na poticanju muškaraca da u sudjelovanju žena u politici ne vide opasnost nego zdravo nadmetanje među jednakima s ciljem odabira najboljeg. Hrvatska će stoga nastaviti raditi na ostvarenju ravnopravnosti spolova i podupirati snaženje društvenog položaja i prava žena, kako u zemlji tako i u inozemstvu. To je i jedan od naših glavnih vanjskopolitičkih prioriteta kroz bilateralne odnose i aktivnosti u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim organizacijama. Borba protiv nasilja nad ženama, ukidanje stereotipa o ženama u politici i trajna borba protiv predrasuda misija je mojeg predsjedničkog mandata na kojem ustrajem od početka. Svaki, pa i mali korak kojim Crkva pokazuje važnost žena ima velikog učinka na svijest vjernika i jača ulogu žene u društvu. Žene su postale svjesne kako je njihov doprinos općemu dobru, miru, sigurnosti, ljudskim pravima i socijalnoj pravednosti nezamjenjiv. To su ujedno naše zajedničke vrijednosti i naši zajednički izazovi, stoga moramo uložiti mnogo znanja i snage kako bismo radili na poboljšanju položaja žene, a time i na boljitku svijeta.

Vjernici u politici

„Ne želimo naše trgove pretvoriti u trg sv. Petra, ali želimo jasno i na svakom mjestu moći reći i svojim životom posvjedočiti kako pripadamo Isusu Kristu i po svom ponašanju i po svojim djelima postati ‘duša’ ovoga društva u kojemu živimo“. Tako je ove nedjelje sve kršćane pozvao hvarski biskup Petar Palić, te podsjetivši nas na primjer života sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika kojeg smo slavili ovog vikenda, upozorio da ne budemo fasadni, bezbojni i neutjecajni kršćani, kršćani iz navike, ili bez spremnosti svjedočiti za Isusa Krista.

Kada dižemo svoj glas protiv ugrožavanja dostojanstva ljudske osobe i sloboda, protiv diskriminacija bilo koje vrste, glas nas kršćana u Crkvi i u svijetu, pa tako i u politici jest „ krik, a ne nerazgovjetan žamor“ kako je primjetio biskup Palić. Govoreći iz iskustva političarke, svjedočim kako svaki naš doprinos solidarnosti i zajedništvu, razumijevanju i dijalogu, svaki naš korak naprijed u izgrađivanju mostova tolerancije, u prelaženju provalija podjela pokazuje koliko političari mogu snažno pridonijeti civilizaciji života koju tisućljećima izgrađuje kršćanstvo.

Poštujući autonomiju države i crkve, vjera je moj unutarnji moralni kompas.

„Snagu života nasuprot nemoći smrti, ljepotu zajedništva nasuprot nemiru razdora“ svi mi kršćani crpimo iz Evanđelja. To je neprocjenjivo nadahnuće i nas vjernika koji smo svoj životni put pronašli u svijetu politike.

Evanđelje je prepuno temeljnih poruka dobrote, ljubavi i humanosti kojima su vođene i naše odluke, prije svega odluka da služimo svojemu narodu i sva svoja znanja i umijeća „ulijemo“ u postizanju općeg dobra, u napore za unaprjeđenje i boljitak svoje Domovine. Kršćanima to nisu prazne riječi.

Istinskim vjernicima to su čvrsta, stabilna načela od kojih se ne odustaje. „Tko hoće među vama biti najveći, neka vam bude poslužitelj“, jedna je od ključnih Kristovih ideja, poznata misao iz Evanđelja po Mateju bez koje se po mom sudu, nema smisla baviti politikom. No to nije poniznost licemjernog odustajanja i kukavičkog povlačenja, to je služenje u smislu odlučnosti, hrabrosti, profesionalnosti i preuzimanja odgovornosti. Razboritost, hrabrost, pravednost, velikodušnost i poniznost neke su od kršćanskih kreposti ili vrlina vođa, ne samo svjetovne nego i crkvene vlasti, koje svi zajedno crpimo iz humanističkih načela naše vjere. Kako je davno zaključio jedan od crkvenih otaca Toma Akvinski: „vrline se razvijaju zajedno, kao pet prstiju na ruci“ i upravo je njihova isprepletenost u funkciji ostvarenja dobrote u stvarnome životu. O hrabrosti vođe ovisit će dimenzija njegove ljudskost koja se ogleda upravo u njegovoj velikodušnosti i poniznosti. Ako svoju moć kroz razboritosti koristi za pravednost, za opću dobrobit, političar je ispunio svoje poslanje, svoju misiju.

Ekumenski dijalog poglavara katoličke crkve kao nadahnuće političara

I naposljetku, nekoliko riječi o ekumenskom i međureligijskom dijalogu. „Vjera u Boga ujedinjuje, ne razdvaja, približava pa i u različitosti, udaljava od neprijateljstva i odbojnosti“, rekao je Papa Franjo u video poruci upućenoj uoči putovanja u Ujedinjene Arapske Emirate, ističući kako je to putovanje prilika da se napiše nova stranica u povijesti međureligijskih odnosa. Na tragu ekumenskog dijaloga i potrebe razgovora o mnogim otvorenim pitanjima, putujući kako kroz cijelu Hrvatsku, tako i na svojim inozemnim putovanjima susrećem naše biskupe, svećenike, redovnice i redovnike, misionare, poglavare i predstavnike ostalih vjerskih zajednica zanimajući se za njihovo pastoralno djelovanje i informirajući se kako živi naš narod. Razgovaram s predstavnicima drugih religija, posebno se vodeći porukom koju je nama kršćanima u svom govoru na Općoj skupštini UN-a 1995. godine poslao Sveti IVAN PAVAO II. „Vjera u Krista ne vodi nas u netolerantnost. Upravo suprotno, ona nas obvezuje da se angažiramo u dijalogu. Ljubav prema Kristu ne odvraća nas od interesa prema drugim ljudima, poziva nas da ne isključujemo nikoga.” Ta poruka je ne samo jedna od temeljnih odrednica naše vjere, tu misao pape Woytile slijedi i Papa Franjo i naš kardinal Bozanić. No ta ideja mora biti misao vodilja i nama političarima,  jer jedino u razumijevanju i dijalogu možemo istinski živjeti i našu vjeru i voditi naš narod, kako bi kulturom života i optimizma osnažili naše društvo i unaprijedili životni standard u svojoj Domovini.