Sprovodnu misu predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, koji je u uvodu podsjetio na riječi pisca Itala Calvina kako „svijet treba čitati u obrnutome smjeru“. Ljudski život je takav, jer je otajstvo takvo, jer je Kristova radosna vijest takva: Da bismo dohvatili smisao, treba pred sebe staviti ono što govori o završetku. Otajstvo života treba razumijevati u svjetlu otajstva smrti a u našoj kršćanskoj vjeri, tada dolazimo do novoga početka, ne do završetka, kazao je biskup.

U homiliji istaknuo je „da smo kao vjernici nerijetko pozvani izići na Golgotu, jer nismo nad svojim Učiteljem“. Povjereni smo nebeskoj Majci, kao pojedinci i kao Crkva, jer Crkva je Kristovo Tijelo; i ona je, Crkva, povjerena nama, da joj se radujemo, da nam bude snaga i ohrabrenje, utjeha i utočište; da u njoj osjetimo i gradimo svijet ljubavi i da – kada ju ranjavamo – osjetimo majčinsku bol, rekao je biskup Šaško te nastavio: „Zato ovdje nismo radi davanja sažetka nekih postignuća, sažimanja života, vrednovanja djela pojedinca. Ovdje smo da bismo zahvalili Bogu za njegov plan, njegov poziv i za susrete s Njime po životu svećenika Bubnjara koji je dio svećenikova otajstva“.
Tumačeći pročitani evanđeoski ulomak o Isusovu raspeću i posljednjim trenucima njegova ovozemaljskog života, biskup je naglasio kako je zadnja Kristova čežnja, zadnja zemaljska potreba izražena riječima: žedan sam. Osjećamo u tome vapaju, nastavio je, riječi Psalma 42.: „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga“. Čežnja na koju se nadovezuje pitanje: ‘O, kada ću doći i lice Božje gledati?’ To bi trebala biti naša čežnja, ali ne takva da bježimo od života, nego da živimo tako da po našemu djelovanju, u svakoj službi u Crkvi, oblikujemo Božje lice koje drugi mogu vidjeti. U tome poslanju svećenik, koji je pozvan biti predsjedatelj euharistije i biti predstojnik zajednice vjernika, ima središnje mjesto. Bez svećenika nema euharistije; bez euharistije se ne izgrađuje Crkva i ona gubi svoje lice; bez toga lica Krist je teško prepoznatljiv, a ljudska smrtnost djeluje poput prijetnje, kazao je biskup.
Podsjetio je da se život pokojnoga Bubnjara nalazi u neizrecivosti u kojoj je Krist svojom mukom jedno sredstvo za nanošenje boli i smrti preobrazio u proslavu ljubavi te tako križ nije nadvladao Raspetoga, nego se ispunila njegova riječ: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“. I svećenika Bubnjara, Krist je pozvao da – i sam privučen – bude navjestitelj te privlačnosti. Zbog toga ovaj oproštaj ne gleda samo posljednje trenutke života i posljednje godine; niti smijemo podleći kratkotrajnome sjećanju, pojasnio je mons. Šaško.
Istaknuo je kako se svećenikov život ne može odvojiti od Kristova dara oproštenja, prihvaćanja, molitve. Koliko je puta u Kristovo ime izgovorio: ‘Ja te odrješujem’ i sam potreban oproštenja; koliko puta s oltara ponio Kristovo tijelo i unio u živote vjernika po pričesti, i sam pred tim otajstvom; koliko puta se našao u zajedništvu s ljudima za koje je molio, i sam potreban molitve. U svemu tome nailazio je na svoju grešnost i slabosti u kojoj mi svećenici nedovoljno odražavamo Krista koji služi, napomenuo je biskup Šaško.
Ovo slavlje je oproštaj, ispraćaj, u kojemu vidimo novi susret u vječnosti. A ono što nismo rekli, ono što ne znamo reći, predajemo Kristu na oltaru, stavljamo u kruh i vino, darovanost koju Gospodin vidi u našemu srcu. U tome su daru i naša nastojanja i ostvarenja, rasprave i razgovori, pomirenje, isprike i žaljenje, molbe i objašnjenja. Gospodinu ih povjerimo u ljubavi; On zna što će s njima. A i naš brat Dragutin – čvrsto vjerujemo – gledajući Božje lice vidi i naša lica i naša srca. Molimo za njega, da susretne vječnu radost svoga poziva; molimo za sebe da budemo jasniji odraz Kristova lica, potaknu je biskup Šaško.
Prije završnog blagoslova, prigodne riječi uputili su gradonačelnik Svete Nedelje Dario Zurovec te uime svećenika preč. Božidar Cindori, dekan Svetonedeljskog dekanata i župnik župe bl. Alojzija Stepinca Bestovje-Novaki-Rakitje.
On je podsjetio kako su vrata doma i srca vlč. Bubnjara uvijek bila otvorena za svakoga. Voljeli ste ga, a on vas je cijenio poštivao. Izgarao je za dobrobit ove župe, poručio je preč. Cindori Kerestinčanima, u čijoj je župi vlč. Bubnjar proveo posljednjih šest godina svećeništva i života.
Istoga dana održani su sprovodni obredi na mjesnom groblju u rodnoj župi Cvetlin, gdje je tijelo preminulog vlč. Bubnjara ukopano u obiteljsku grobnicu, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.