Vlč. Stjepan Starešina preminuo je u petak, 2. listopada 2026. u Svećeničkom domu u Đakovu u 90. godini života te 67. svećeništva.

Na gradskom groblju u Đakovu sprovodnim obredima nazočio je i đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, svećenici, časne sestre, rodbina pokojnog svećenika, župljani Župe u Garčinu, u kojoj je 27 godina bio župnik, Župe u Ivanovcu iz koje je otišao u Sjemenište te drugi vjernici.

Nadbiskup Hranić je tumačio u homiliji naviještenu Isusovu prispodobu o sijaču (Mt 13,1-9) za koju je rekao da govori ponajprije o tlu, ne o sjemenu. „Vrste tla govore o raspoloživosti našega srca. O našim srcima ovisi na kakvu će zemlju pasti sjeme i koliko će Sijačeva riječ donijeti roda. Jer svatko je od nas neko mjesto rasta i razvoja sjemena Riječi“, rekao je.

Nadalje je nadbiskup rekao da urod svakog sjemena posijanog u dobro tlo nije isti, nego je količinski različit, ali da svako zrno donosi urod, najviše koliko može, već prema tome kakve i kolike sposobnosti i mogućnosti mu je dao Bog.

Dodao je da je u ljudskim očima te prema ljudskim mjerilima, urod svakog ljudskog života količinski različit. Ljudi ne bi smjeli uspoređivati niti prosuđivati sjeme prema količini uroda. „Taj sud moramo prepustiti Bogu koji stvara svako sjeme i koji jedini poznaje njegove mogućnosti i potencijale. Na kraju Pokojnikova života, možemo i moramo konstatirati da je on bio dobro tlo, u čijem je životu riječ Božja donijela urod. Bio je tlo otvoreno za sjeme riječi Božje. Štoviše, moramo istaknuti da je postupno uz dobro tlo prihvatio i službu sjemena koje je Bog posijao u njivi svoje Crkve i koje je donijelo i određeni urod za dobrobit Crkve i rast kraljevstva Božjega“, rekao je mons. Hranić.

O pokojniku je nadbiskup još rekao da je radio na sebi i obrađivao tlo svoga srca. Još u djetinjstvu otvorio je svoje srce riječi Božjoj i odlučio biti tlo za sjeme riječi Božje. Samo on je mogao dopustiti te je i dopuštao da njegovo srce natapaju vjera i crkvenost obitelji, župnih zajednica u Klanjcu te Ivanovcu u kojima je odrastao, a potom i u sjemenišnom ambijentu u Zagrebu i Đakovu. Otvarao se Božjoj milosti, njegovu promislu i njegovim naumima. Dopuštao je da Božja milost silazi i natapa njegov život i njegovo ljudsko vjerničko srce.

Svoj je život i svoje srce otvorio i za klicu svećeničkoga zvanja te je na taj način postao i sjeme koje je Bog posijao u njivu svoje Crkve da u njoj umire sebi i tako donosi višestruk urod. I kao svećenik je surađivao s Bogom, umirao sebi te se trudio najbolje kako je znao i umio biti pastir Božjega naroda kojemu je bio poslan. „Pokojnik je za svećenika bio zaređen zajedno s nadbiskupom Marinom. Njih su se dvojica pokazali najdugovječnijima u svojoj generaciji. Kasnije su ih različite svećeničke službe razdvojile, ali su bili u istom prezbiteriju i trajno ostali povezani. Ponovno su se, nakon svećeničkog ređenja našli zajedno kao starci u invalidskim kolicima u Svećeničkom domu, jedan do drugoga za stolom u blagovaonici“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup.

Tom se prilikom prisjetio svoga boravka u Svećeničkom domu. Izrazio je divljenje koje je u njemu izazvalo druženje Pokojnika i nadbiskupa Srakića. „Nadbiskup Marin me svaki puta kad bih došao k njemu, i u bunilu od narkoze nakon loma kuka, uvijek pitao: ‘Kako je Starešina?’ U kolicima ga je posjetio nepuna dva dana prije smrti. Nisu mogli komunicirati, ali su se uzajamno držali za ruke i ipak jedan drugome rekli koju riječ; iako je pitanje jesu li se čuli i razumjeli. Taj prizor njihova držanja za ruke, zajedno s bolnim licem i krunicom u rukama nadbiskupa Marina nakon što je je čuo za Pokojnikovu smrt, za mene su prizori za neko književno djelo o ljepoti i vrijednosti ljudskog prijateljstva“, kazao je mons. Hranić.

Zahvalio je potom nadbiskup Hranić časnim sestrama i djelatnicama u Svećeničkom domu, koje su njegovale vlč. Starešinu.

Životopis vlč. Starešine

Vlč. Stjepan Starešina rodio se 21. listopada 1926. godine u ratarskoj obitelji oca Franje i majke Ruže r. Jug u mjestu Razvor u Župi u Klanjcu u Hrvatskom Zagorju. Od malih je nogu upijao iskustvo vjere i molitve u obiteljskom domu. Obitelj je tijekom Drugog svjetskog rata došla u Ivanovac kod Osijeka.

Pokojnik je zbog ratnih okolnosti niže razrede osnovne škole započeo u Ivanovcu, s godinu dana zakašnjenja, a više razrede i malu maturu te prva dva razreda današnje srednje škole završio je kao sjemeništarac u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Tu se ujesen 1948. godine našao u istom razrednom odjeljenju s (malo manje od godinu dana mlađim) nadbiskupom Marinom Srakićem. Ondje je započelo njihovo druženje te prijateljstvo, koje je potrajalo punih 78 godina.

Pokojnik je 1955. godine maturirao na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu i odmah u Đakovu u Bogoslovnom sjemeništu započeo teološki studij. Zbog nedostatka svećenika, biskup Stjepan Baurlein ga je zaredio za svećenika 6. ožujka 1960. godine sa svega 23 navršene godine života, iako tada još nije završio teološki studij, te ga je odmah imenovao upraviteljem Župe u Trnjanima. Nakon dvije godine službe u Trnjanima, morao je otići na dvije godine vojnog roka. Iz vojske se opet vratio u Trnjane, na daljnjih 8 godina.

Godine 1972. bio je premješten iz Trnjana za župnika u susjednu župu Garčin, gdje je ostao 27 godina. Zbog narušenog zdravstvenog stanja 1999. godine, u dobi od 63 godine, povukao se sa župe u mirovinu, ali je prihvatio službu duhovnika u Domu za starije i bolesne osobe na Drinskoj u Osijeku. Zavolio je korisnike Doma, i oni njega, te je u toj službi ostao sljedećih 15 godina. Zbog pogoršanog zdravlja, koje mu je onemogućilo daljnje obavljanje službe duhovnika, 2014. došao je u Svećenički dom u Đakovo.

Oproštajni govor vlč. Andrije Vrbanića

Vlč. Vrbanić kao župnik Župe sv. Rozalije u Ivanovcu iz koje je vlč. Starešina krenuo na svoj svećenički put održao je oproštajni govor.

„Središte našeg kršćanskog života pa tako i pokojnog svećenika Stjepana bio je Bog!“, rekao je vlč. Vrbanić, a zatim usporedio ljudski život s kamenom koji pada u vodu i oko kojega se šire koncentrični krugovi, svakim danom sve dalje i dalje dok ne nastupi smiraj krugova.

Tako je i vlč. Stjepan došavši na zemaljski put širio svoje vidike i spoznaje te kao svećenik postao je navjestitelj i širitelj kršćanskih krugova i vrijednosti evanđeoskih poruka. Bio je na župama koje su mu bile povjerene snagom koju je dobivao od Boga, milostima svih sakramenata i djela dobrote i ljubavi.

Otišavši u mirovinu nije mirovao nego je i dalje bio u službi svećenika i duhovnika. Zatim je nadošla bolest i starost. Vlč. Stjepan je bio svjestan da je u bolesti sam, a ipak je bio uvjeren da pripada Bogu i da će ga Bog dočekati nakon što se valovi života smire. „Kršćanski i njegov svećenički život zahtijevao je puno fizičkih i duhovnih napora. Tražio je čvrstu vjeru i sigurnost da ga Bog voli i prati, da ga Bog doista treba i voli onakvog kakav jest. Za vlč. Stjepana nastupilo je ono konačno danas. Isus Krist smirio je njegovu snagu valova, problema i oluju nadošle bolesti. Isus Krist smirio je njegov zemaljski život i pokazao mu put prema vječnosti snagom svoje muke, smrti i uskrsnuća. Pozvani smo zahvaljivati jedni za druge, zahvaljivati napose za svećenika Stjepana koji je utkan i ispunjen svećeničkim poslanjem na području naše mjesne Crkve.

Pozvani smo u vjeri moliti: ‘Dragi Bože, dobri Bože, blagi Bože i milosrdni Bože smiluj se duši našeg rođaka, brata, prijatelja svećenika Stjepana!’ Smireno, gotovo neprimjetno napustio nas je naš dragi Stjepan koji je svojim tihim ali snažnim svjedočanstvom obilježio živote mnogih vjernika. Njegov odlazak označio je završetak jednog dugog, ustrajnog i duboko posvećenog svećeničkog puta. A tijekom svoje svećeničke službe ostao je vjeran jednostavnosti, poniznosti i vrijednostima koje je živio bez potrebe za isticanjem, ali koje su ga činile prepoznatljivim i voljenim. (…) I nama u župnoj zajednici bio je više nego svećenik. Bio je oslonac, čovjek koji je znao slušati, ohrabriti i usmjeriti. I ostavio je svoj trag u svakodnevnim susretima s ljudima u jednostavnim gestama koje su govorile više od riječi. Pamtimo ga kao svećenika koji nikada nije žurio nego svakome pristupao s poštovanjem i koji je u svakoj osobi vidio Božje dijete“, rekao je vlč. Vrbanić.

Na kraju je još dodao da je vlč. Stjepan od svoje životne ušteđevine kupio orgulje za svoju župu u Ivanovcu, te mu izrazio zahvalnost.

Vlč. Stjepan Starešina ukopan je u svećeničku grobnicu na Gradskom groblju Đakovo.

Odmah nakon ukopa slavljena je misa zadušnica u đakovačkoj katedrali koju je predvodio nadbiskup Đuro Hranić. Koncelebrirali su biskup Ivan Ćurić, ravnatelj Svećeničkog doma Petar Vidović, župnik u Garčinu vlč. Leon Neudeviva Sagbogan, župnik u Ivanovcu vlč. Andrija Vrbanić, preč. Luka Strgar, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu vlč. Stjepan Matezović, župni upravitelj u Svilaju vlč. Gabrijel Prekratić, župni upravitelj u Trnjanima vlč. Luka Ćosić i drugi svećenici.

Misno slavlje pjesmom su pratili đakovački bogoslovi predvođeni mo. Ivanom Andrićem, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.