Duhovne vježbe su započele misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, a predavanja su se temeljila na evanđeoskom ulomku iz Matejeva evanđelja (Mt 4, 1-11), koji govori o Isusovoj kušnji u pustinji, kao i na izabranim izrekama pustinjskih otaca, koje su poveznica s duhom i naukom karmelskih utemeljitelja: sv. Terezijom Avilskom i sv. Ivanom od Križa. „Pustinjaštvo je srce Karmela i ono osmišljava život u Karmelu… Zamisao duhovnih vježbi bila je ta da preko izabranih izreka pustinjskih otaca sestre dobiju još jedno svjetlo za svoj molitveni i duhovni život“, rekao je između ostalog o. Kuharić.

Pustinjaci su živjeli krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća u pustinjama Egipta, Palestine i Sirije, gdje su nikle tri pustinjačke nastambe: Nitrija, u kojoj je živjelo 5.000 pustinjaka; Ćelije sa 600 pustinjaka i Skitija koja je brojila 70.000 monaha. Oni su bili praktični, jednostavni ljudi, seljaci; „bježali su“ od žena i biskupa. Bavili su se fizičkim poslovima, ponajviše pletenjem košara, koje su prodavali i od zarade se uzdržavali. Nisu bili svećenici, niti teolozi; nisu puno govorili o Bogu. To su živjeli i radikalno svjedočili Evanđelje.

Pustinja im je bila mjesto susreta sa sobom i s Bogom, a imala je za cilj da se kroz duhovne i sotonine kušnje oslobode svega što nije Bog, svih navezanosti i da svuku sa sebe staroga čovjeka i oslobode se od zla. Jer: Tko je Božji, taj se ne boji đavla…a cilj borbe je postići čistoću srca koje vidi Boga u svemu. Čistoća srca, šesto blaženstvo, je stanje bez grijeha, koje nam omogućuje da imamo ispravan odnos prema sebi, Bogu, svijetu i drugima. Put do čistoće srca je borba, a uklonimo li kušnju i borbu, nitko se neće spasiti, rekao je abba Antun pustinjak. Cilj kontemplativne molitve je suobličenje s Kristom, što ne ide bez žrtve, misli su o. Jakova.

U nizu daljnjih razmatranja voditelj duhovnih vježbi je govorio o duhovnom boju s mislima preko kojih sotona napada, a nad kojima treba bdjeti i moliti, osobito nad požudama i srdžbom, te misli usmjeravati prema Isusu i ne se previše baviti sobom i svojim samoostvarenjem. Jednako tako govorio je i o drugom blaženstvu: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!,“ (Mt 5, 4), te između ostalog spomenuo da je to stanje raskajanosti pred Gospodinom, a toga nema bez poniznosti, što je: „Život u istini,“ prema sv. Tereziji Avilskoj. Tu je bila i meditacija, uz ostalo, i o prvom blaženstvu, o siromašnima u duha, (Mt 5, 3), s osobitim naglaskom na poniznost koja tjera demone i donosi duši pravi mir jer ne sudi i ne prezire nikoga.

Ulazeći dublje u pustinju srca, o. Kuharić, nadahnut izrekama pustinjskih otaca, govorio je o značenju ćelije za susret s Bogom, posebno u kušnjama; o izgradnji ćelije molitvom i oslobađanjem od svega što nije Bog, te o molitvi, srcu Karmela, nutarnjem dinamizmu duše kojoj Bog govori, a ona ga sluša i suobličuje se njemu. Jednako tako o povezanosti molitve s bližnjim, osobito s našim ukućanima, što je ujedno test duhovnosti. Jer „Bit našega života je savršenstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku, a pustinjaštvo je bijelo mučeništvo gdje dnevno umiremo sebi i darivamo se, radi Gospodina, drugima. Redovništvo je svjedočanstvo o vječnim i neprolaznim dobrima, izazov ljudima i svjedočanstvo vjere za mnoge,“ ustvrdio je o. Jakov.

Duhovne vježbe završile su misnim slavljem i zahvalnom pjesmom „Tebe Boga hvalimo,” te s novom revnošću i poletom življenja duha pustinje u hodu svakidašnjice.