Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom Tomom Vukšićem, apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH, banjolučkim biskupom Franjom Komaricom, predsjednikom Vijeća za kler BK BiH, koje je organizator susreta, biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim Ratkom Perićem, i banjolučkim pomoćnim biskupom Markom Semrenom. Koncelebrirala su 32 svećenika među kojima i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, generalni vikari iz Sarajeva i Mostara mons. Slađan Ćosić i mons. Željko Majić te 21 dekan iz svih dijelova BiH kao i sjemenišni poglavari. Brojni štovatelji časnog sl. Božjega Petra Barbarića ispunili su sjemenišnu crkvu te na Petrovu grobu molili njegov zagovor.

Riječi pozdrava okupljenima uputio je rektor Sjemeništa i ravnatelj Katoličkoga školskog centra don Željko Marić. „U prigodi VII. međudekanskog susreta na razini BiH, u ovom Stadlerovu Sjemeništu u Lašvi zgodna je prilika iščitati da je solidarnost jedna od odrednica kršćanske evanđeoske ljubavi, a nikako njezina zamjena. Zato je ovaj susret, ovo zajedništvo s našim biskupima, provincijalima, generalnim vikarima naših biskupija molitva za očitovanje i jače življenje crkvenog zajedništva u našoj Crkvi i našoj zemlji“, kazao je rektor Marić koji je „u crkvi Sv. Alojzija, u kojoj je i grob i spomen na svetački Petrov život“ poseban pozdrav uputio nedavno imenovanom nadbiskupu koadjutoru Vukšiću. Riječi dobrodošlice i zahvale uputio je i mladim hodočasnicima iz župe Prozor. Među njima bio je mali zbor koji je predvodio liturgijsko pjevanje na čelu sa s. Marinelom Zeko kao i Prijatelji Malog Isusa. Također je pozdravio skupinu hodočasnika iz župe Deževice s njihovim župnikom.

Sjemeništarci su čitali misna čitanja i asistirali tijekom mise, a đakon Josip navijestio je evanđelje. U propovijedi biskup Perić istaknuo je: „Pokušajmo usporediti mladenački život francuske svetice Male Terezije iz Lisieuxa i časnoga sluge Božjega Petra Barbarića iz Klobuka, hercegovačkoga sjemeništarca u ovom Travničkom sjemeništu, koji je potkraj života položio isusovačke zavjete. I Terezija i Petar sveto su živjeli u isto doba, mladi preminuli na glasu svetosti“, kazao je biskup Perić te iznio nekoliko „usporednih obiteljskih duhovnih čudesnih činjenica i milosnih događaja“. Podsjetio je da su se mladić Louis Martin (1823.-1894.) i djevojka Azelija Guerin (1831.-1877.) vjenčali 1858. godine u Alençonu u zapadnoj Francuskoj, te da su se mladić Ante Barbarić i djevojka Kata rođ. Tolj vjenčali 1860. godine.

„Louis i Azelija imali su devetero djece: sedam kćeri – Mariju, Paulinu, Leoniju, Jelenu, Celinu, Melaniju i Tereziju, i dva sina Josipa. Bila su to mučna vremena s raznim bolestima a bez lijekova, pa je glavni otpor protiv smrti bila borba za život – rađanje djece. U obitelji nisu znali ni za kakva sredstva protuzačeća, a pogotovo, ne daj Bože, za pobačaje žive djece. Jednako primaju svu začetu djecu: i jedno i dvoje, i svako kao veliki nezasluženi Božji dar. Roditelji su djeci dali tijelo svoga tijela, krv svoje krvi, a Bog je djeci udahnuo svoju besmrtnu dušu. Djeca su Božja stvorenja, Božje vlasništvo, i toga su roditelji bili svjesni i toga su se u savjesti i u vjeri držali. Ante i Kata imali su također devetero djece: pet sinova: Matu, Ivana, Franju, i dva Petra te četiri kćeri: Ivu, Ružu, Jelu i Oru. Ni tu se nije ni pomišljalo ni na kakav zločin kontracepcije ili užasna abortusa, nego kako se koje čedo začelo, tako se rodilo, dojilo, ljuljalo, odgajalo. Poštovao se naravan Božji zakon koji čovjeka usrećuje unatoč svim okolnostima neimaštine. Bila su to još uvijek turska vremena, osjećala se osobito oskudica škole. Ali zato su roditelji nastojati unijeti što više vjerskoga i moralnoga sadržaja u svoju djecu. Majka je Kata imala čitav razred djece, ravnateljica kućne škole. Jednako joj je stalo do pameti u glavi i do ljubavi u srcu; i do duševna i tjelesna zdravlja sve svoje djece“, rekao je biskup Perić.

„Sv. Mala Terezija rođena je 1873. godine u Alençonu kao posljednje, deveto dijete. Kada su joj bile 4 godine, umrla joj majka u 46. godini… Životopisci kazuju da su Terezijini roditelji željeli u mladosti poći u duhovna zvanja: on da postane svećenik, a ona da postane redovnica, ali Bog je htio drukčije: umjesto njih dvoje, uzeo je od njih petero, i to četiri karmelićanke i jednu benediktinku. Bog zove u žetvu svoju kako njemu odgovara. … Časni sluga Božji Petar Barbarić rođen je 1874. u Klobuku kao četvrto dijete. Roditelji su omogućili Petru osnovnu školu koju je završio u Veljacima u dvije godine (1886.-1888.) po dva razreda, i to odličnim uspjehom. Iz Barbarićeve obitelji pošao je najstariji Mato u samostan na Široki Brijeg gdje je primio redovničko ime fra Marko, a Petru je Bog otvorio put u Travnik kao sjemeništarcu Mostarsko-duvanjske biskupije kroz osam godina i kao isusovačkom novaku s privremenim položenim zavjetima tri dana prije smrti.

„Terezija je cijelo vrijeme bolovala i konačno umrla od sušice u 24. godini života, u jeku svoje mladosti, kada se ni bolesnu ne umire; preminula je u svojoj sobi u samostanu u Lisieuxu, 30. rujna 1897. predana u ruke Božje. Terezija nije znala za našega Petra, a jest ga uključivala u svoje svakodnevne molitve za sve svećenike. Petar je umro dva mjeseca prije mature, i on od nesretne sušice u 23. godini života ovdje u sjemeništu u Travniku, 15. travnja 1897. Pet i pol mjeseci prije Male Terezije. Jedno za drugo nikada nisu ni čuli: on se razvijao kao pitomac za svećenika, između Kmetića i Vlašića, potpomognut molitvama jedne skrovite karmelićanske duše“, kazao je biskup Perić te zaključio: „Sveta Terezija sve je postigla u devet godina svoga karmelskoga redovništva i samo 24 godina života. Očito, nije pitanje duljine i kvantitete djelovanja, nego kvalitete duhovnoga života. U svakodnevnom sjemenišnom poslu i učenju Petar je postigao glas svetosti. Bog od nas očekuje da se više zauzmemo u molitvi za slugu Božjega i da nas, po Božju, zagovora kod Prijestolja Božjega“.

Nakon mise nastavljen je radni dio Međudekanskog susreta u BiH.