U toj župi 180 godina nije bilo mlade mise sve do 1989. kada je mladu misu slavio vlč. Mato Knežević, a upravo te se godine rodio fra Gabrijel. Koliko je predan Gospodinu i njegovoj Majci Mariji vidljivo je iz fra Gabrijelova mladomisničkog gesla uzetog iz Marijina hvalospjeva „Velika mi djela učini Svesilni!“ (Lk 1,46).

Mladomisničko slavlje počelo je na pragu obiteljske kuće blagoslovom oca Ante i majke Katice. Uslijedila je procesija kroz glavnu ulicu u selu, u kojoj su gotovo sve kuće bile okićene slavonskim ručnim radovima, slikama svetaca i cvijećem. Na lijepo urešenom vanjskom oltaru u prostranom dvorištu župne crkve pod velikim šatorom, i uz sve propisane epidemiološke mjere fra Gabrijel je proslavio svoju prvu euharistiju u zajedništvu s devetoricom svećenika, među kojima su bila i njegova trojica subraće mladomisnika fra David Sedlar iz Čakovca, fra Siniša Pucić iz Rijeke i fra Ivica Janjić iz Bošnjaka. Koncelebrirali su i domaći župnik vlč. Mario Paradžik, propovjednik fra Josip Ivkić, župni vikar u Iloku, domaći sinovi vlč. Mato Knežević, župnik u Gradištu i vlč. Patrik Križanac, župni vikar u Vinkovcima te fra Stjepan Hrkač, župni vikar u Našicama i fra Matija Marijić, župni vikar u Vukovaru. Posluživali su đakon fra Ivan Vladić i akolit fra Vedran Barbarić, a uz ministrante sudjelovali su i franjevački bogoslovi.

Snažna, poticajna, poučna i ohrabrujuća je bila fra Josipova homilija u kojoj je promišljao o Marijinoj predanosti Gospodinu. Istaknuvši na početku homilije kako se Isus ne nameće, nego nudi kao alternativa koja ponovno vraća ljudskost našem životu, ustvrdio je: „Tu je alternativu brat Gabrijel prepoznao, od nje se dopustio privući, njoj se odazvao, za njom pošao i zato danas kliče: ‘Velika mi djela učini Svesilni’. I baš ova rečenica pomalo određuje, odnosno dat će smjer njegovom svećeničkom pozivu – živjeti od dara da bi i on sam mogao postati dar – dati se drugima. Zaista jest veliko Božje djelo biti svećenik jer je to dar koji se ne da ničim zaslužiti“.

Zapitavši se zbog kojih je to djela Elizabeta od Marije izvukla usklik „Velika mi djela učini Svesilni!“, fra Josip je pojasnio kako je Marijina veličina u tome što se nije uzdala u vlastitu neznatnost nego u onu ‘Ta Bogu ništa nije nemoguće’ te da je u tome tajna i snaga svećeničkog djelovanja-– u zagledanosti u Krista više nego li u vlastita ograničenja pa i u vlastitu grešnost kao i onu ljudi koje ćeš u sakramentu ispovijedi izmirivati s Bogom.

„U onom trenutku u kojem omogućimo Bogu da uđe u naš život (realno, konkretno), da zahvati sve pore našega srca, samo tada ćemo i mi moći ulaziti u živote drugih. I tu kao svećenici imamo možda najveći zadatak: učiti ljude – ponajviše kroz ispovijedi – da počnu ulaziti u svoj život ne više kao u smetlište već kao u svetište. Pomoći im da promijene način gledanja i pripovijedanja vlastitoga života. Marija je vjerovala da u svakoj njezinoj životnoj situaciji Bog preuzima inicijativu. Ona je znala da vjerovati ne znači imati sretniji život, već da se taj život unatoč njegovim nesrećama nalazi u ruci Onoga koji jedini zna izvući dobro iz zla, svjetlo iz tame, pravdu iz kontradikcija života. Brate Gabrijele, i ti ćeš kao svećenik susretati različite bolne životne priče, doticati žive rane ljudskih srdaca, slušati ispovijesti života ljudi koji bi najradije prokleli pa i oduzeli si život…no tada ćeš poučen Marijom, više šutnjom i prisutnošću nego li riječju stajati uz križeve njihova života puno puta kao jedini posrednik svjetla u njihovoj tami s možda jedinom gestom, a to je dubokom vjerom da suze i bol ipak nemaju posljednju, konačnu riječ u našem životu jer je uskrsnuće ona zadnja riječ o čovjeku“, poručio je uz ostalo fra Josip mladomisniku.

Na kraju ga je podsjetio: „Dragi brate Gabrijele, svećeniče Kristov, zapamti da kruh da bi se jeo treba ga razlomiti. Jednako je u svećeništvu. Tvoje će služenje biti jestivo, tj. drugima od koristi, samo u onoj mjeri u kojoj te život bude slomio, u onoj mjeri u kojoj se ti budeš razlomio da bi drugi živjeli jer najveće euharistijsko čudo i nije u tome što će po tvojim rukama Krist dolaziti na oltar u liku kruha i vina, već u tome da taj isti Krist izgovori iste riječi pretvorbe nad tobom, nad tvojim životom, nad Gabrijelom: ‘ovo je Tijelo moje, ovo je Krv moja’“.

Dirljive su bile riječi zahvalnog govora mladomisnika fra Gabrijela dok je zahvaljivao najprije dragom Bogu na milosnom daru svećeništva i redovništva, potom roditeljima ocu Anti i majci Katici, sestrama Martini i Ceciliji, te bratu Rafaelu, ali i pokojnome bratu Josipu koji ga, kako je rekao, i sada prati s neba. Zahvalio je i svojim odgojiteljima, braći franjevcima, duhovnicima, pokojnim župnicima u Vrpolju vlč. Šrajeru i vlč. Kedješi. Posebno je zahvalio sadašnjem župniku Mariju Paradžiku koji je, kako je istaknuo, samozatajno i s puno ljubavi i predanosti uz pomoć brojnih volontera, članova više udruga s područja općine Vrpolje, organizirao mladomisničko slavlje.

Mladomisnik fra Gabrijel s još trojicom svoje subraće ovogodišnjih mladomisnika udijelilo je na kraju mise svoj mladomisnički blagoslov, a potom i pojedinačni. Pjevao je župni zbor.

Slavlju mlade mise prethodila je i trodnevna duhovna priprava koju su predvodili fra Matija Marijić, fra Vedran Kos i vlč. Patrik Križanac.

Fra Gabrijel je rođen 2. lipnja 1989. u Slavonskom Brodu. Nakon osnovne škole, koju je pohađao u Vrpolju, završio je Tehničku školu u Slavonskom Brodu, a potom Elektrotehnički fakultet u Osijeku. O svećeničkom pozivu promišljao je još u dječačkim danima dok je bio ministrant. Za franjevački red odlučio se nakon čitanja životopisa sv. Franje Asiškog, koji ga je oduševio te ga je odlučio i nasljedovati u redovničkom pozivu. Tako je svoju formaciju započeo 2012. u postulaturi u Samoboru. Prve zavjete položio je 2014. u Rijeci, a vječne 2018. u Zagrebu. Teologiju je završio u Svetoj zemlji gdje je za đakona zaređen 12. svibnja 2019. u crkvi Sv. Spasitelja u Jeruzalemu. Po rukama zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića za svećenika je zaređen 20. lipnja u nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.