Misu je biskup slavio i za sve žrtve Domovinskog rata. Među koncelebrantima bili su umirovljeni biskup Ante Ivas, generalni vikar mons. Marinko Mlakić i provincijal franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Ivo Martinović.

Okupila nas je obljetnica i sjećanja na one koji više nisu s nama, na one koji se već preseliše u vječnost, koji su s onu stranu groba i upoznaše dar vječnog života. Sabrala nas je memorija na vrijeme „Rujanskog rata“ prije 29 godina. Memorija koju ne smijemo zanemariti i iz koje uvijek trebamo crpiti ono plemenito, požrtvovno, one najdublje poruke velikodušnosti, požrtvovnosti i jasnih ciljeva kako se voli i brani Domovina. Sjećanja na ljude koji su obilježili to vrijeme rata, borbe za samostalnost Hrvatske i obranu vlastitog doma. Branitelji i biskup Srećko Badurina ustrajali su u to vrijeme teške kušnje, podnijeli strahote razaranja i pogibije, iznijeli časno dionicu povijesti, koju im je Bog povjerio. Na tome smo im zahvalni, na tome Bogu zahvaljujemo što nam ih je dao – hrvatske branitelje i biskupa Srećka Badurinu, kazao je biskup Rogić u homiliji .

Dok Bogu zahvaljujemo za naše branitelje i za biskupa Srećka jer je i u njima bila snaga vjere i djelovala milost Božja po kojoj su mogli iznijeti nedaće rata u kojima su se našli, ujedno molimo da i u nama bude ta snaga vjere, ljubavi i praštanja koja otvara perspektivu novog početka i novog života. Molimo da zacijele rane rata, da se iznađe načina prihvaćanja i pomirenja. Da se zlo nikada više ne ponovi, kazao je biskup Rogić.

Biskup Srećko Badurina i danas šalje jasnu poruku i poziva da darovanu slobodu odgovorno iskoristimo za boljitak svoga naroda. Zahvaljujući Bogu za biskupa Srećka, za hrvatske domoljube, za njihovu ustrajnost u nevoljama, molimo od Gospodina obnovu duha našeg današnjeg naraštaja, snagu za nova iskušenja kroz koja prolazimo, da s Bogom računamo, na njega se oslanjamo i iz vjere i po vjeri živimo, zaključio je homiliju biskup Rogić.

Misno slavlje završilo je molitvom odriješena na grobu biskupa Badurine.

Srećko Badurina prvijenac je od jedanaestero djece Pavla i Sokole rođene Baričević. Ima dva brata redovnika svećenika, franjevca trećoredca: fra Ivana i fra Antuna, i dvije sestre koludrice, benediktinke u Pagu. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu. U dvanaestoj godini života ulazi u redovničku zajednicu franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Prvu mladomisničku godinu djeluje kao kapelan u novoosnovanoj (1953.) župi sv. Ivana u Zadru. Nastavlja zatim teologiju na KBF-u u Zagrebu, gdje je diplomirao 1958., a nakon postdiplomskog studija doktorirao je iz morala kod prof. dr. Jordana Kuničića OP disertacijom “Svrha braka osobito prema nauci Pija XIF (prosinac 1965.). Ujesen 1966., dobivši konačno putovnicu, odlazi u Rim, gdje je na Institutu sv. Alfonsa Liguorija upisao specijalni studij moralne teologije. Odslušao je tri semestra, a četvrti je gostovao u  Louvainu i pohađao predmete iz različitih teoloških struka. Diplomirao je na Alfonsianumu u veljači 1968. godine. Iste godine započinje također predavati moralnu teologiju i katoličku društvenu nauku na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu (8 semestara). Istodobno obavlja i niz drugih službi u svojoj provinciji. Posebno se zanima za trećoredsku duhovnost, osobito za njezine srednjovjekovne korijene, te u tom smislu prevodi nekoliko vrijednih članaka u provincijalnom glasilu od kojih “Tau – pokornički i franjevački znak” (1981.) izravno vodi do znaka u njegovom biskupskom grbu.

Premještajem u samostan sv. Franje u Krk (1986.) želi se još određenije posvetiti duhovnosti i mogućnostima nakane zajednice da jedan od samostana (Glavotok na Krku) organizira kao kuću molitve. U tom samostanu imenovan je za biskupa šibenskog, 7. prosinca 1987. Biskupsko posvećenje primio je od Svetog Oca Ivana Pavla II., u Vatikanu, 6. siječnja 1988. U biskupskoj konferenciji ondašnje Jugoslavije u jesen 1988. povjereno mu je vodstvo novoosnovane Komisije BK “Justitia et Pax” (Pravda i mir). U travnju 1993. BKJ mu je povjerila da organizira rad Informativne katoličke agencije (IKA). Na izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK) 8. lipnja 1993., kada je konstituirana HBK, izabran je za prvoga potpredsjednika HBK i postao članom Stalnog vijeća HBK. Na istom zasjedanju izabran je za člana Komisije za uređenje odnosa s državom i za člana Komisije za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Srčani udar je doživio na blagdan Uzvišenja sv. Križa u Ogulinu, 14. rujna 1996., prebačen je u bolnicu u Zagreb, gdje je umro 17. rujna 1996., na blagdan Rana sv. Franje, u Vinogradskoj bolnici.

Pokopan je u katedrali u Šibeniku 19. rujna 1996. Pogrebna misa bila je u šibenskoj katedrali uz sudjelovanje gotovo čitavog hrvatskog episkopata, predvođenog kardinalom Franjom Kuharićem, kao i uz sudjelovanje nuncija Giulija Einaudija, brojnih svećenika i mnoštva vjernika. Pokopu su prisustvovali i predstavnici državne vlasti i drugih religija.

Suosjećanje s vjernicima, kako to ističe Drugi vatikanski sabor “u njegovim tjeskobama i nevoljama” (GS,1) oznaka je biskupa Badurine za vrijeme ratnih nedaća posljednjih godina. Ostaje u Šibeniku s vjernicima i upućuje preko radija svoju pastirsku riječ, posebno u korizmi 1993., svim vjernicima, kada se narod skrivao po skloništima i nije se mogao sastajati na slavljenje euharistije u svojim crkvama.

U povodu obljetnice smrti biskupa Badurine Šibenska biskupija na svojim mrežnim stranicama objavila je dokumentarni film “Srećko Badurina – šibenski biskup” autora Davora Šarića, koji je snimljen 1999. godine.