Đakonsko ređenje trojice dominikanaca u Dubrovniku
FOTO: Angelina Tadić // Biskup Mate Uzinić i provincijal Slavko Slišković s novozaređenim đakonima
Dubrovnik (IKA)
Za đakone Hrvatske dominikanske provincije u subotu, 19. rujna u samostanu i župi Svetoga Križa u Gružu u Dubrovniku dubrovački biskup Mate Uzinić zaredio je trojicu dominikanaca: fr. Marina Golubovića, fr. Karla Alana Keva i fr. Mateja Trupinu.
Uz subraću dominikance na misi su koncelebrirali provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković i gruški župnik fr. Mihovil Žuljević Miljas. Pjevao je Mješoviti župni zbor pod vodstvom Marije Brčić, a zajednica vjernika molitvom i radosnom prisutnošću podržala je nove dominikanske đakone na njihovom putu prema svećeništvu. Zbog neizvjesne epidemiološke situacije đakonskom ređenju nisu nazočili sve obitelji, rodbina i prijatelji ređenika.
U propovijedi je biskup Uzinić tumačio prispodobu o radnicima posljednjeg sata, koja se čitala kao evanđelje dana. U toj prispodobi osobito u oči upadaju elementi koji se tiču domaćina i njegovog ponašanja. „U tom domaćinu možemo prepoznati Boga, a u onom što on čini neobičnu logiku nebeskog kraljevstva koju je Isus došao objaviti i ostvariti, a koju nam ovom parabolom želi približiti“, objasnio je biskup.
„U domaćinu bismo mogli prepoznati i Isusa, u kojemu nam je Bog izišao i izlazi ususret da bi nas unajmio kao radnike u svom vinogradu. On je istovremeno i vinograd u koji nas Bog poziva i u čije nas poslanje na različite načine uključuje. Vinograd je i Crkva kojoj je Krist Glava i koja, po Duhu Svetome koji je na nju izliven, ima zadaću nastaviti i dovršiti njegovo poslanje spasenja.“ Da bi Crkva to mogla i ona mora postati u svom djelovanju i ponašanje poput domaćina u prispodobi, dodao je biskup i nastavio tumačiti kako u radnicima u Božjem vinogradu danas možemo prepoznati svakog od nas koji pripadamo Crkvi i živimo njezino poslanje. „Neki od nas su unajmljeni već prvog sata. Neki su došli kasnije. Neki se još uvijek nisu susreli s domaćinom i čekaju negdje na marginama Crkve. Neki su se i susreli, ali su u međuvremenu odlutali. Puno je tu mogućnosti.“
Svi smo u Crkvi, Božjem vinogradu, dobili i posebne službe, poziv unutar poziva, kazao je nadalje dubrovački biskup, a to je poziv da svoje biti kršćani živimo u posebnim zvanjima i zanimanjima. „To što imamo različita zvanja ne utječe na naše dostojanstvo, ali nam daje mogućnost da na različite načine služimo Bogu i jedni drugima“, ustvrdio je biskup dodavši: Neki su to pozvani kao vjernici laici, drugi kao posvećene osobe i klerici.
Osvrćući se na đakonsko ređenje biskup je kazao: „Danas nas je ovdje na ovom mjestu okupio poziv na služenje u Crkvi u službi đakonata trojice mladih ljudi, dominikanca, fr. Marina Golubovića, fr. Karla Alana Keve i fr. Mateja Trupina. Pozdravljam ih! S tim će pozivom oni dobiti u Crkvi i posebne zadaće. Kao služitelji oltara i navjestitelji evanđelja, okrijepljeni darom Duha Svetoga, pomagat će biskupu i svećenicima u službi riječi i oltara i u ljubavi se stavljati na uslugu svima kojima ih Krist šalje, pripremati će svete žrtve, dijeliti Gospodnje tijelo i krv vjernicima i popudbinu umirućima, predsjedati će molitvama, krštavati, prisustvovati i blagoslivljati vjenčanja i predvoditi pogrebne obrede.“
Nadalje je biskup Uzinić kazao kako je jedna od zadaća đakonske službe „propovijedanje i poučavanje i onih koji ne vjeruju i onih koji vjeruju“, te to povezao s porukom prispodobe. „Vratimo li se paraboli i njezinoj poruci, mogli bismo reći da je to zadaća traženja onih koji se još nisu uključili u Božji vinograd, Crkvu, ali i poučavanja onih koji su već uključeni kako bi prihvatili Božju logiku i način djelovanja. Đakoni su pozvani i poslani biti Božja produžena ruka, njegov glas na trgovima ovoga svijeta.“ Svatko od vjernika je pozvan činiti isto u svom zvanju, dodao je biskup. Bog uvijek i svugdje traži radnike i nikad se u tom ne umara. I stalo mu je do svakoga, a tako treba i nama biti.
Primijetio je nadalje kako se svi ne bi složili s tim, a u prispodobi se to odnosi osobito na radnike prvoga sata. „Među njima smo, možda, i mi“, kazao je te nastavio govoriti o mogućim razlozima zbog kojih se to događa „radnicima prvoga sata“, odnosno o razlozima zbog kojih se ne razumije do kraja ta Božja velikodušnost iskazana prema svima. Izdvojio je tri razloga kao upozorenje i poticaj ređenicima, ali i svim drugim vjernicima. To su, ono što se često zaboravlja, da je biti kršćani privilegij, a ne teret; zatim da je sve plod Božje milosti a ne naših zasluga; te da ako ne dijelimo Božje misli i osjećaje onda ne vidimo ni njegov interes.
Prvi razlog je to što „zaboravljamo da je uključenost u rad Božjeg vinograda privilegij, a ne teret“, istaknuo je biskup. Naveo je primjer svog đakonskog ređenja na kojem su poslije pjevali Bebekovu pjesmu: „Šta je meni ovo trebalo?“, u kojoj se refren nastavlja riječima: „Vodu pijem, vino prolijevam“. Bilo je to zezanje, ali i plod onog osjećaja da je poziv koji smo prihvatili teret, objasnio je biskup Uzinić te dodao kako je on to tada još uvijek tako osjećao u srcu koje je još uvijek bilo podijeljeno i zarobljeno ovozemaljskom logikom, iako je želio vršiti volju Božju. „Često nam se to znade dogoditi i na drugim razinama da tako vidimo svoje kršćansko poslanje, zaboravljajući da je privilegij to što smo kršćani, što smo u kršćanskom pozivu dobili i poziv na nešto više, postali redovnici, svećenici, u mom slučaju biskup. Taj privilegij su imali Isusovi sunarodnjaci kojima se Isus izravno obraća. Imali su ga i njegovi učenici. Danas ga imamo mi, članovi Crkve. To je nešto što se može primijeniti i na službu koju danas primate unutar sveopćeg kršćanskog poziva koji je također privilegij. Postati đakon i moći služiti u Božjem vinogradu način đakonske službe nije teret nego dar i milost, privilegij.“
Drugi razlog zašto su kao vjernici svi često ljuti na radnike posljednjeg sata povezan je s tim da je to privilegij, dar i milost. „Budući da zaboravljamo da je to što jesmo milost, držimo da kao radnici prvog sata, ili posebnih službi u Crkvi, imamo veća prava od njih“, ustvrdio je biskup Uzinić. Podsjetio je kako je to onaj prigovor koji se nakon demokratskih promjena znao čuti od onih koji su bili kršćani i u vrijeme komunizma u odnosu na one koji to nisu bili. A pitanje je, zapravo, koliko su bili i oni prije i oni kasnije, primijetio je te nastavio: „To je i ono što nas svećenike lako znade pretvoriti u klerikaliste. A znamo koliko je klerikalizam nanio i nanosi štete Crkvi i našem poslanju.“ Tumačeći u čemu je problem dubrovački biskup je istaknuo: „Problem je u tome što ističemo sebe i svoje zasluge, a zaboravljamo da ništa nije plod naših zasluga nego je sve plod Božje milosti. Onima koji znaju da je to što jesu plod Božje milosti, a ne naših zasluga, postaje potpuno nevažno tko je došao prvi, a tko posljednji, odnosno tko koju službu u Crkvi vrši. Važno je samo da je svatko usklađen s voljom Gospodara vinograda i vrši ono što nas on zove i šalje vršiti u Crkvi i svijetu, koji su njegov vinograd, a naše poslanje.“
O trećem razlogu zašto se netko žali na Božju velikodušnost, biskup Uzinić je kazao: „Ovo je povezano s trećim razlogom, možda je on i prvi, zašto se netko žali na Božju velikodušnost. Onaj tko se žali na Božju velikodušnost ne dijeli Božje misli i osjećaje. A želimo li biti poslanici u Božjem vinogradu, naši osjećaji moraju biti usklađeni s Božjim osjećajima i naše misli s Božjim mislima. Božji osjećaji i misli su oni osjećaji i misli koje spominje Izaija opisujući Boga kao onoga koji je velikodušan u opraštanju i čije su misli i puti daleko iznad naših misli i putova. Dijeliti Božje misli i Božje pute znači odustati od svojih misli i putova i usvojiti Božje osjećaje i njegovu velikodušnost. Onaj tko tako učini doista postaje radnik u Božjem vinogradu. Sve ostalo je zavaravanje samih sebi i drugih. Takav, zapravo, nema više svoj interes. On Kristom dijeli njegov interes. O tom interesu govori i sv. Pavao u Poslanici Filipljanima kad kaže da mu je ‘živjeti Krist’. A ako nam je ‘živjeti Krist’ sve drugo nam postaje relativno. Važan je samo Isus Krist i njegov interes. A njegov interes je naše spasenje i spasenje svakog čovjeka.“
„Dragi đakoni, evo to je ono što vam iskreno želim u vašoj đakonskoj službi. To je ono što iskreno želim i svima nama“, poručio je na kraju propovijedi biskup Uzinić.
Provincijal Slišković, zahvaljujući Bogu na trojici novih ređenika, kazao je kako su oni veliki dar za njihovu provinciju i red, ali i za domovinsku i opću Crkvu. Da bi uistinu bili taj dar, trojici ređenika je ponovio riječi iz obreda ređenja: „Vjerujete ono što čitate, učite ono što sami vjerujete i živite ono što druge učite“. To je putokaz ne samo za đakonsku službu nego i za čitav vaš redovnički i svećenički život, poručio im je provincijal.
Na kraju liturgijskog slavlja u klaustru samostana u kojem službu starješine vrši fr. Pero Ćavar, otpjevan je himan „Tebe, Boga, hvalimo“. Đakonsko ređenje uklopljeno je u trodnevnu duhovnu pripravu za vanjsku proslavu titulara župe i samostana Svetoga Križa u Gružu.