Mons. Prenđa preminuo je iznenada, 25. siječnja 2010. g. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. U Zagrebu je bio zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK i na Teološko-pastoralnom tjednu, godišnjem susretu svećenika iz cijele Hrvatske koji se svake godine u to vrijeme održava u Zagrebu.

Mons. Prenđa je u Augustinovu duhu uzeo biskupsko moto svoga služenja riječ „Ljubiti Crkvu“. S tom ljubavlju je dugi niz godina kao rektor zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ zauzeto pratio sjemeništarce i bogoslove, a kasnije kao nadbiskup i svećenike u njihovu hodu i rastu. Nikada nije krio svoju osobitu ljubav prema sjemeništu koje je nazivao „zjenicom nadbiskupije” kao i prema nadbiskupiji koju je preuzeo u vrlo teškom vremenu poraća kada je veliki dio nadbiskupije bio porušen, a ljudi raseljeni i osiromašeni. Iskreno se veselio obnovi kuća i sakralnih objekata te povratku raspršenih vjernika. S osobitom radošću ugostio je i pozdravio 9. lipnja 2003. sv. Ivana Pavla II. S istom radošću pripremao je Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru, 8. i 9. svibnja 2010. g. A onda je 25. siječnja 2010. g. na zasjedanju HBK u Zagrebu prestalo kucati srce toga zauzetoga pastira, koji je u duhu svoga gesla „Ljubiti Crkvu“ bio pun optimizma i ljubavi prema svemu što je Božje i crkveno, rekao je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na odredbu u Biskupskom ceremonijalu neka se ‘prema časnoj predaji svake godine slavi godišnjica posljednjega pokojnog biskupa’ te da treba ‘poticati vjernike i posebice svećenike da se spominju u Gospodinu svojih predstojnika koji su im Riječ Božju naviještali i euharistiju slavili (br 1168). “Pastir zadarske Crkve mons. Ivan Prenđa punih 46 godina lomio je kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetom euharistijom. Zahvalni smo mons. Prenđi što je zadarsku zajednicu Božjeg naroda kao nadbiskup 15 godina oko stola Gospodnjega okupljao, s njom molio, slušao Riječ Božju i tumačio”, rekao je mons. Puljić.

Na kraju mise nadbiskup Puljić i koncelebranti pomolili su se nad grobnicom zadarskih nadbiskupa gdje se, uz zadarske nadbiskupe Matu Garkovića i Marijana Oblaka, nalazi i tijelo mons. Prenđe, u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale u kapeli Sv. Stošije.

U zahvalnosti za toga zaslužnog i marljivog pastira Zadarske Crkve čiji je ordinarij bio 14 godina (1996.-2010.), a sveukupno biskup 20 godina (1990.-2010.), sjećanje na nadbiskupa Prenđu iznijeli su don Dario Tičić, župnik župe Uznesenja BDM na Belafuži, i nadbiskupova sestra Miljenka.

„Mons. Prenđa je nadbiskup koji je niknuo iz Zadarske nadbiskupije. U svom srcu nosio je čitavu Zadarsku nadbiskupiju te je i zbog svoga podrijetla iz Zadarske nadbiskupije, imao drugačiji odnos prema Crkvi u našoj Nadbiskupiji. Nadbiskup Prenđa je u nas mlađe unosio ljubav i poštovanje prema Crkvi i prema kraju u toj Crkvi“, ističe don Dario. Don Dario poznaje nadbiskupa Prenđu još dok je bio osmoškolac, a mons. Prenđa je bio 20-godišnji rektor i odgojitelj u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’. Mons. Prenđa ga je zaredio za svećenika i poslao na studij u Rim.

„Nadbiskup Ivan, dok je bio rektor Sjemeništa, obilazio je sve župe Zadarske nadbiskupije. Preko susreta ministranata u sjemeništu i mog nagnuća prema svećeničkom zvanju, možemo reći da su nadbiskupi Ivan Prenđa i Marijan Oblak obilježili naše živote. Ono što se za nadbiskupa Ivana uvijek može reći, to je ta njegova velika ljubav prema Crkvi, jedan žar i stalna aktivnost, tako da, koji put, nismo ga mogli pratiti. Nadbiskup Prenđa je bio stalno u pokretu. Bio je agilan i zbilja ga je krasila ta velika ljubav, na njegov način. Bio je nadbiskup u jako teškim vremenima, Domovinskog rata, a 1996. g. preuzeo je upravu Zadarske nadbiskupije kao nadbiskup ordinarij, u trenutku kada su porušene crkve, narod protjeran. Uvijek nam je govorio da će se crkve izgraditi i župne kuće obnoviti, ali da je trebalo spašavati živu Crkvu, ljude“, ističe don Dario.

Kad je Tičić zaređen za svećenika 2000. g., nadbiskup Prenđa poslao ga je u Bukovicu. „Taj dio nadbiskupije je bio jako oštećen u ratu i nadbiskup Ivan je prema tome kraju pokazivao posebnu ljubav. Mi smo nadbiskupu Prenđi zahvalni za njegovo djelo, za njegov život. On je relativno rano umro. Ali Bog piše svoju povijest. Vjerujem da je nadbiskup Ivan zagovornik za Zadarsku nadbiskupiju. Ako se prepustimo vodstvu Gospodina, najveće nevolje i oluje su lakše. Tako nas je učio naš nadbiskup Ivan – da se nikad ne predajemo, da budemo čvrsto oslonjeni na Gospodina i često je znao spominjati da čitamo znakove vremena. Znakovi vremena su nam jako bitni. Nakon Domovinskog rata i onih nevolja, uloga nadbiskupa Ivana je bila velika, jer je nadbiskup Prenđa bio pokretač svega. Mi smo materijalno obnovili u Nadbiskupiji, a nadbiskup Ivan je naglašavao da je osim materijalne obnove važna duhovna obnova, izgradnja i učvršćivanje Crkve iznutra. Na dan njegovog biskupskog posvećenja, 9. lipnja 1990. g., bili smo u blagovaonici sjemeništa prije ručka, a u kratkom čitanju bila je misao pape Pavla VI. – Ljubiti Crkvu. To je baš mons. Prenđa uzeo za svoje biskupsko geslo. Ljubav prema Crkvi, ne samo njega, nego sve nas usmjerava i vodi u nevoljama života“, ističe don Dario.

Mons. Prenđu krasila je velika bliskost narodu. Imao je veliki osjećaj za čovjeka, svakodnevno je primao ljude na susret i razgovor. Bio je pažljiv, uho i oko za svakoga tko mu se obrati, s koje god razine. „To je bilo koji put i previše. Nije se znao štedjeti, nije se znao čuvati. Uvijek je imao vremena za sve. Ali to nekad donosi i teškoće. Mi smo svjesni da svećenički, biskupski život nije za sebe, nego za drugoga. Bog se s nama služi da bi pokazivao znakove svoje ljubavi i poštovanja prema čovjeku. On je bio nadbiskup u posebnom vremenu, kada su ljudi bili ranjeni i oštećeni ratom. Veliko je polje rada, on nas je tome učio. Nadbiskup Ivan je bio baš neumoran. Mi smo ga gledali: pa stalno je u pokretu, pa nikad mira, pa vamo pa tamo. Ali on je bio takav po svojoj osobnosti. I ta ljubav, ta želja za našu Zadarsku nadbiskupiju, mi i danas osjećamo tu njegovu brigu. Puno toga što mi danas imamo, na čemu smo mi nastavili, nadbiskup Ivan je započeo. I na tomu smo mu zahvalni“ poručuje don Dario Tičić.

Nadbiskup Prenđa je rođen 31. prosinca 1939. g. u Zemuniku Gornjem, kao najstarije u obitelji sa sedmero djece. Miljenka Prenđa Sarić, sestra nadbiskupa Prenđe, predzadnje je dijete u obitelji. „On mi je i dao ime. Zaista je bio brižan, brat, prijatelj, otac, poslije smrti našeg oca. Vodio je brigu o nama kao da je on nama svima otac. Kad god je nešto trebalo, on je rekao: ‘Ja sam tu za vas, uvijek na raspolaganju. Ali kad su neke posebne prigode, nemojte baš vi trčati u prve redove, jer ja sam svećenik svih, biskup svih, naroda’. Bio je veliki domoljub. Nije pravio razliku između visoko obrazovanih i manje obrazovnih, tzv. malih ljudi. Imam osjećaj da je čak više pažnje poklanjao malim ljudima i slušao njihove probleme. Zaista je pomogao svima, maksimalno koliko je mogao“, sjeća se Miljenka.

Kao mladi svećenik, mons. Prenđa dolazio bi za blagdane kući u Zemunik, kitio bi tada bor, radio jaslice. „To su dolazili vidjeti žene i muškarci iz sela, oni su se tu klanjali, pred jaslicama koje je napravio. Radio ih je od papira, donosio ukrase, staklene kuglice, loptice. Majka je to čuvala i vodila brigu o tome što je on nama donosio, da sam ja kad sam se udala, rekla: ‘Mama, daj mi tri kuglice da me podsjećaju na njega’. Duhovni savjet kad je trebao, znala sam da će pomoći. Kad je on tu, pored mene, znala sam i bila sigurna da će biti sve u redu“, kaže nadbiskupova sestra Miljenka.

Mons. Prenđa je zaređen za svećenika 29. lipnja 1964. g. i njegovo svećeničko geslo je bilo ‘Dođi Kraljevstvo tvoje!’ Nadbiskup koadjutor je bio od 29. ožujka 1990. g. Za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. g., a nadbiskup ordinarij je bio od 2. veljače 1996. g.

Mons. Prenđa je obnovitelj Zadarske nadbiskupije u poraću. Izgradio je i osobno se zauzimao za donacije u svijetu kojima je pod njegovim vodstvom u Zadarskoj nadbiskupiji obnovljeno 60 crkava i župnih kuća oštećenih u Domovinskom ratu. Nadbiskup Prenđa bio je kreator velike mreže suradnika vjernika laika u nadbiskupiji, utemeljitelj ureda u Ordinarijatu. Poticao je i podržavao razvoj crkvenih pokreta i udruga s kojima se susretao u raznim prigodama. Djelu Nove evangelizacije u Zadarskoj nadbiskupiji priznanje je u svom govoru na Forumu 9. lipnja izrazio i sv. Ivan Pavao II.

Nadbiskup Ivan otvorio je mjesnu Crkvu medijima te je bio među prvim biskupima u Hrvatskoj koji je prepoznao važnost, potrebu medijske prisutnosti i sustavnog predstavljanja redovitog djelovanja Crkve u javnosti. Stoga je 28. kolovoza 2002. g. utemeljio Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije. To je bio drugi službeno osnovani biskupijski ured za medije u Hrvatskoj, nakon Tiskovnog ureda u Đakovačko – osječkoj nadbiskupiji te su taj primjer utemeljenja biskupijskog ureda za medije u Ordinarijatu mjesne Crkve, poslije slijedile i druge biskupije u Hrvatskoj.

Živeći s plodovima njegovog očinski brižnog pastoralnog stvaranja u gradu, u zaleđu i na otocima, vjernici Zadarske nadbiskupije zahvalni su nadbiskupu Prenđi za njegovo neumorno darivanje narodu kojem je nesebično, požrtvovno i radosno služio.