„Samarijanci“ u Bihaću govore bošnjački, hrvatski, srpski, arapski, a međusobno razgovaraju na engleskom. Radi se o djelatnicima raznih struka, prevoditeljima, kulturnim medijatorima Isusovačke službe za izbjeglice od oko petnaestak katolika, pravoslavaca i muslimana, koji u hladnom gradu na sjeveru BiH, nedaleko udaljenom od granice s Republikom Hrvatskom, donose kap humanosti u moru trpljenja stotinama pakistanskim, iračkim, afganistanskim, sinhaleškim izbjeglicama u kampovima Borići i Sedra u kojima usred snijega spavaju na temperaturi od minus 15 stupnjeva, nakon što je požar uništio kamp Lipa početkom ove godine.

U papučama po snijegu do koljena

“Uvijek je šokantno vidjeti te ljude koji s papučama hodaju po snijegu koji dopire skoro do koljena“, priča nam otac Stanko Perica, Hrvat koji vodi dio Isusovačke službe za izbjeglice koji pokriva jugoistočnu Europu. Kako bi se ugrijali, mnogi od njih pale vatru plastikom. Stanovništvo Bihaća, većinom vrlo siromašno, nije ih željelo u starom pogonu hladnjaka Bira, pa je dio njih našao skrovište u napuštenom staračkom domu, u malim ljetnim šatorima i vrećama za spavanje s mnoštvom deka za pokrivanje.

Elena dijeli obrok s onima koji ga nemaju

Ondje pater Stanko svaki danas susreće Elenu Kushnir, mladu Ukrajinku i jednu od malobrojnih žena među migrantima. “Ona se nalazi u jednom kampu koji je zagrijan i opskrbljen hranom. Odatle svaki dan odlazi kako bi s onima koji nemaju ništa podijelila ono što je dobila.” To je jedna Samarijanka koja se nalazila u Nizozemskoj, ali se morala vratiti u Ukrajinu i sada više ne može ući u bogatu Europu. “U ovom trpljenju“, kaže nam isusovac iz Zagreba, „nadu nam daje međureligijska suradnja, kroz koju se pronosi čovječnost i daje glas ovoj našoj braći”.

Glas za one koji traže da mogu živjeti dostojanstveno

Prevoditelji JRS-a pronose taj glas upraviteljima kampova Međunarodne organizacije za migracije i bošnjačkim vlastima koje se oglušuju na apele Europske Unije i civilnih udruga aktivnih na terenu. U enciklici Fratelli tutti papa tvrdi “da pravo na dostojanstveni život nema granica i nitko ne smije biti isključen bez obzira na mjesto rođenja”. Za razliku od njega, predsjednik bosanskih Srba Milorad Dodik zahtijeva da se migranti ne prihvaćaju, jer je to jedina politika koja daje rezultata“.

Lekciju o populizmu Balkan još nije naučio

„Ovdje je lako zapaliti populizam. Mi smo u ovoj regiji mnogo trpjeli posljednjih desetljeća upravo zbog populizma, no čini se da još nismo puno naučili.” Budi nadu za budućnost vidjeti predstavnike lokalnih Jrs-a koji ugošćuju mjesnog pravoslavnog paroha Silaska Duha Svetoga Slavišu Milinovića, katoličkog župnog vikara fra Ivana Tučića i dvije redovnice milosrđa Sv. Tereze iz Calcutte, Poljakinju Katarinu i Indijku Mukti, koje svaki dan nose hranu i robu promrzlim migrantima.

Tri vjere u molitvi za stolom

Prije ručka, predstavnik Jrs-a za Bosnu, Hamdija Lipovača, obraćenik s islama na kršćanstvo pravoslavne konfesije, predlaže zajedničku molitvu – najprije katoličku, potom pravoslavnu i na kraju muslimansku. Prvu suru iz Kurana Al-Fatihu predmoli koordinator kulturnih medijatora JRS-a u Bosni, Hesham Almaghbaub, iz Libanona. To je također bratstvo među ljudima (fratellanza umana).

Pater Stanko: donijeti čovječnost onima koji nemaju više ništa

Evo svjedočanstva oca Stanka koji je imao prilike čuti brojne tužne priče onih koji su iskušali „The Game“, kako migranti zovu pokušaj prijelaza granice s Hrvatskom ili Slovenijom, kada bivaju pretučeni i vraćeni u Bosnu i Hercegovinu. Ondje je pet aktivnih kampova s oko osam tisuća migranata koji čekaj da im se ostvari europski „san“.

S.P.: Situacija u Bosni uistinu je dramatična, ali ova međureligijska suradnja ohrabrujući je aspekt cijele ove tužne krize“, govori o. Perica „ Svi zajedno radimo, katolici, pravoslavci i muslimani, kako bismo pomogli i vratili dostojanstvo ljudima koji su ovdje pristigli. Svi imamo iste emocije, iste osjećaje. Svi smo istinski dirnuti vidjevši pred nama ovakvu patnju. Izbjeglice spavaju na otvorenom u ovim hladnim zimskim danima, zagrijavajući se sagorijevanjem plastike, dok s druge strane ovi „Samarijanci“ pokazuju suosjećanje, blizinu, humanost.

Ima i muslimana među djelatnicima i prevoditeljima Vaše službe Jesuit Refugee Service. Sjedinjuje li Vas to da u migrantima vidite braću?

S.P.: Da, zasigurno. Imamo oko dvadesetak kulturnih posrednika, od kojih su skoro svi muslimani, koji prevode za migrante dajući im glas koji nemaju. Mnogo migranata ne govori engleski ili barem ne toliko dobro da bi se mogli izraziti. Naša misija Jrs-a temelji se na tri riječi: pratiti, služiti i zagovarati. U ovom je kontekstu možda najteže zagovarati, budući da je ovo kriza koju uzrokuje i politika, a u političkom je diskursu vrlo lako, politički često vrlo korisno, napasti one koji nemaju glasa. Zbog toga im želimo dati glas; ne govoriti samo u njihovo ime, već zajedno s njima i zbog njih.

Ima li među Vama svijesti o tome, kao što piše Papa u Fratelli tutti, “da pravo na dostojanstven život nema granice i nitko ne smije biti isključen, bez obzira o mjestu rođenja”?

S.P.: Da, željeli bismo da ta svijest bude prisutna kod sviju. Papa je dobro primijetio opasnost neodgovornog populizma i to je uistinu velika opasnost. Tako se lako može zapaliti taj populizam. Mi smo u ovoj regiji (Balkana, opaska novinara) već toliko trpjeli posljednjih desetljeća upravo zbog populizma, no čini se da katkada od toga nismo puno naučili. Želim se nadati da će nam ova današnja izvanredna situacija biti pouka za budućnost.

Među migrantima muslimani čine veliku većinu. Vi kršćani, katolici i pravoslavci, uspijevate li u njihovim licima prepoznati Krista?

S.P.: Lako je u njihovu licu vidjeti Krista. Šokantno je vidjeti kako migranti hodaju u papučama po snijegu koji dopire do koljena. Mnogi mi kažu da kad ih vide zaborave vlastite probleme, i to je uistinu tako. Vidjeti kako nas sve to mijenja, kao što susret s Kristom mijenja čovjeka. Apsolutne stvari postaju relativne, kao i obrnuto; mijenja se perspektiva. Riječ je o vjerskom iskustvu.

Oče Stanko, možete li nam na kraju ispričati neku epizodu iz života u kampu u kojoj ste se uistinu osjetili braćom, djelatnici i izbjeglice?

S.P.: Kada izbjeglice vide simbol Jrs-a na vozilima ili na našim jaknama, otvaraju se i vidi se da im je drago, zahvaljuju nam i žele popričati s nama. Čini mi se da smo donijeli kap humanosti u njihovo more trpljenja, i to me usrećuje. Kad nas vide, odmah se otvaraju i žele govoriti o prijeđenom putu, o trpljenju, i o tome koliko su puta pokušali tzv. Game, odnosno koliko su puta probali prijeći granicu. Lako je sklopiti prijateljstvo, a poticajno je vidjeti u njihovim očima želju za životom dostojnom čovjeka. Često se pitam koliko vrijedi jedan život uzimajući u obzir što su sve spremni pretrpjeti ti ljudi kako bi došli do boljeg života. Dok ih čovjek susreće uistinu se obogaćuje. U našoj kući Jrs-a u Bihaću u Bosni i Hercegovini, žive i dvije sestre Majke Tereze iz Calcutte koje svaki dan izlaze vani u potrazi za izbjeglicama kako bi im donijele hranu. One mi pričaju da se kao žene okružene muškarcima nikada nisi osjetile u opasnosti, što smatram vrijednim svjedočanstvom.

Iz toga niza osoba koje su Vam govorile o njihovom putu, sjećate li se posebno neke osobe i njezine priče?

S.P.: Na primjer, postoji jedna ukrajinska djevojka, Elena, koja je živjela u Nizozemskoj i nažalost se zbog nekih razloga morala vratiti u Ukrajinu, a sada želi nazad u Nizozemsku. Jedna je od rijetkih žena među izbjeglicama i ne uspijeva prijeći granicu. Primorana je ostati u Bihaću, ali ovdje uvelike pomaže drugim izbjeglicama. Interesantno je jer je ona smještena u kampu s nešto boljim uvjetima života s grijanjem i hranom. Ona donosi tu svoju hranu u napušteni starački dom u kojem su se smjestile izbjeglice bez hrane. Dakle, svaki dan ona donosi hranu kako bi je podijelila s gladnima.