Misno slavlje predvodio je kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. Rudija Korace.

„Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod“, citat je kojim je mons. Jelenić započeo homiliju. To pšenično zrno je prije svega sam Isus Krist, koji je umro na Kalvariji, koji je pokopan i koji je uskrsnuo da bi svima dao život vječni. To se otajstvo smrti i život ostvaruje i u životu Kristovih učenika. Biti bačeni na zemlju i ondje umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti. Bl. Alojzije Stepinac, na jedinstven način, poput pšeničnog zrna, pade na zemlju, te je, umrijevši, donio obilat rod.

„Čitamo nadalje ‘tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“, nastavio je propovjednik te nadodao, „a sv. Pavao kaže, ‘kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša’, oni koji svoju patnju pridružuju Kristovim patnjama, zahvaljujući Kristu imaju obilnu utjehu i dobro koje ima izvor u križu. Bl. Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi, njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio. Posljednjih je petnaestak godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanja posred kojih je doslovno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu položio u Božje ruke. Njegovo geslo glasi ‘U tebe se, Gospodine, uzdam.’, to je bio program njegova života. Bl. Alojzije Stepinac je sada u nebeskoj slavi, okružen svima onima koji su, kao i on, ‘dobar boj bili, sačuvali svoju vjeru u kušnjama i nevoljama’. S pouzdanjem u njega danas upiremo svoj pogled i molimo njegov zagovor. I svakoga od nas Krist Sin Božji poziva da ga u svom životu nasljedujemo, da s njime i s križem svojim zajedno umremo, žrtvujemo svoj život za dobro drugih, za spas drugih, da bismo zajedno s Kristom uskrsnuli i prispjeli u slavu nebeskoga Oca.

Svojim životom bl. Alojzije Stepinac je pružao izuzetan primjer nasljedovanja Isusa Krista. Njegovo životno svjedočanstvo je i nama danas poziv, jer smo i mi pozvani na istu svetost, da prođemo ovom zemljom čineći dobro svima, a ponajviše onima koji su na rubu društva, koji su sami, bolesni, nevoljni, koji su proganjani, diskriminirani, kojima treba podrška, pomoć, lijepa riječ.

Bl. Alojzije je računao s Bogom, pouzdavao se u Njega u svim trenutcima života, osobito u patnjama i progonstvima. U molitvi, pričesti, misi pronalazio je snagu za ustrajnost u vjeri i strpljivost u patnjama. Postojano se držao ovih načela: vjera u Boga, poštovanje svakog čovjeka, bez razlike, ljubav prema svima i uvijek biti spreman oprostiti svakome te jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. On je zbog toga i naviše stradao.

“Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti. Uime savjesti suprotstavio se moćnom mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, oblikovane njegovom Istinom i preko savjesti je njegov hod dostigao Istinu, a to je put pravoga života. Bio je branitelj Božji na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj zemlji, branio je Božje stvari protiv grešne i lažne svemoći čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova, iskonsku sliku čovjekovu, protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje prisutnost Božju i Božja prava u svijetu. Tako je rekao kardinal Joseph Ratzinger 1998. godine u crkvi Sv. jeronima u Rimu”, spomenuo je mons. Jelenić.

Propovjednik je nadalje citirao bl. Stepinca, njegove riječi koje je izrekao 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi. Nije bio sam u tom hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak zatvora, zlostavljanja pa čak i prolijevanja krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša, biskupima, svećenicima, redovnicama, redovnicima i vjernicima laicima divimo i zahvaljujemo im. Oni svi pripadaju velikom mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi nego zlo svladavati dobrim“, citirao je mons. Jelenić riječi svetog pape Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici na Stepinčevoj beatifikaciji, 3. listopada 1998. godine.

“Svi oni koji hoće živjeti pobožno, u Kristu Isusu bit će progonjeni. Isus nije ljudima obećao lagodan život, dobro i bogatstvo, nego križ, ali križ koji je On sam prvi nosio i križ po kome je On postigao spasenje za sve nas. Mi, koji smo pozvani slijediti Isusa Krista, ako uistinu želimo biti u Vječnosti zajedno s njime, potrebno nam je prihvatiti taj križ, nositi ga. Križ je u našoj svakodnevici čovjek, onaj koji mi je najbliži, onaj kome moram najviše dobra iskazati, jer ljubiti Boga znači prihvatiti i ljubiti čovjeka. Istina je da križ po sebi znači trpljenje, patnju, ali ‘duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva’, jer su oni u miru. Da bismo postigli taj život u Bogu, potrebno je da slijedimo Krista, da služimo Isusu Kristu, da ga slijedimo noseći svoj križ. Ako to istinski učinimo, kao što je to učinio i blaženi Alojzije Stepinac, i nas čeka život vječni, bit ćemo ondje gdje je Isus. Bit ćemo ondje gdje nam je Bog Otac pripravio mjesto u vječnosti. Stoga je vrlo važno da i mi u svome životu znamo u koga smo povjerovali, da se uzdajemo u Boga i da činimo on što je Bogu drago, jer samo oni koji se u Njega ufaju spoznati će Istinu i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe”, podsjetio je propovjednik. “Tako neka se dogodi svima nama i svima našima za koje živimo, za koje trpimo i za koje smo spremni žrtvovati se”, zaključio je mons. Jelenić.

Na kraju misnoga slavlja župnik vlč. Koraca je zahvalio predvoditelju misnoga slavlja na dolasku i na upućenoj homiliji, te je spomenuo činjenicu da je on bio u Pazinskom kolegiju odgojitelj generaciji mons. Jelenića. Misu je glazbeno animirao župni zbor.

Crkva Bl. Alojzija Stepinca u selu Škorpeti građena je od 1999. do 2010. godine. Kamen temeljac blagoslovio je sveti papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Mariji Bistrici, a posvetio ju je biskup Ivan Milovan 7. svibnja 2010. godine. U oltaru, od domaćeg kamena, pohranjene su relikvije Blaženika koje je za tu crkvu darovao kardinal Josip Bozanić. Četiri velika bočna prozora ukrašena su vitrajima s likovima velikana Crkve uz prigodne poruke: sv. Majke Tereze, sv. Ivana Pavla II., svetog Maura i bl. Miroslava Bulešića. Vitraji su postavljeni prilozima istarskih svećenika i vjernika toga kraja. Crkva je izgrađena u skladu s povijesnim arhitektonskim značajkama sakralnih objekata u Istri, pa tako ima prepoznatljivu lopicu i preslicu. Činjenica da je crkva podignuta uz izuzetno zauzeto sudjelovanje mještana, koji su tijekom izgradnje sudjelovali i u brojnim radnim akcijama, pokazatelj je velikog štovanja koje u tom kraju postoji prema bl. Alojziju Stepincu. Prvi pokušaj pokretanja izgradnje postojao je još davne 1955. godine, no zbog sveopće društveno-političke klime tada nije ostvarena. U toj filijalnoj crkvi župe Motovunski Novaki, mise se održavaju redovito nekoliko puta tjedno, a koristi se povremeno i za radne biskupijske susrete.