Koncelebrirali su župnik fra Roko Bedalov i franjevci iz svetoduškog samostana.

Fra Ivan je u propovijedi istaknuo da snaga Isusova uskrsnuća i danas odzvanja Crkvom i čitavim svijetom. „Isus je živ, okuplja nas i objavljuje nam Očevu ljubav i dostojanstvo koje imamo u Ocu svi mi koji živimo od Isusove riječi, istine i objave koju nam on donosi i koja i danas odzvanja ovim svijetom. Isus objavljuje sebe onima koji slušaju. Samo oni koji slušaju glas dobrog pastira mogu srcem razumjeti njegovu riječ, prihvatiti je i samim time ulaze u isto zajedništvo s njim, ali i s nebeskim Ocem u snazi i sili Duha Svetoga koji je ljubav Oca i Sina, a to znači da je on i ta ljubav nas sinova i kćeri Božjih. To je ono što raduje, to daje sigurnost našem srcu unatoč svim poteškoćama i različitim problemima u kojima i mi u ovo naše vrijeme živimo. Isusova snaga, Isusova riječ uvijek donosi mir u srca onih koji su njegovi. Da bismo prepoznali jesmo li Isusovi pogledajmo u svoje srce i vidjet ćemo. Ako smo u miru, u živoj vjeri, u slobodi Isusova duha gdje nema straha, gdje se čovjek osjeća ljubljen, voljen to je najbolji znak da smo njegovi i da smo i mi u ovo naše vrijeme pozvani svjedočiti tu istinu i ljubav“, rekao je fra Ivan.

Pojasnio je da Isus dolazi na ovaj svijet kao hodočasnik koji nam želi prenijeti jednu poruku neba, a to su apostoli shvatili kao nešto najdragocjenije. Zato je bilo potrebno ostaviti sve i krenuti za Isusom. Nije bilo lako ostaviti sve i krenuti za Isusom. Jedina stvarnost i snaga koja ih je pokrenula da bi ostavili sve i krenuli za Isusom je upravo snaga Isusove ljubavi koja ih je preobrazila, ona ih je u tom njihovom hodočasničkom hodu s Isusom iz dana u dan posvećivala i preobražavala do te mjere da su i oni postajali slični svome učitelju, shvatili su kolika je ljubav njegova prema njima unatoč tome što je svatko od njih bio slab, grešan. Toliki su bili u svojim svjetovima i trebalo je neko vrijeme da padnu svi strahovi i vlastiti planovi, da se prihvati ono što je plan Boga živoga za njih. Kad su to shvatili i otkrili postali su slobodni ljudi da mogu iz Jeruzalema krenuti dalje i nositi tu snagu iskustva živoga Krista bez straha što će im se dogoditi, hoće li biti progonstva, hoće li biti mučeništva, hoće li biti onih koji će ih poniziti i izrugati. Ništa ih više nije moglo zaustaviti. Bog šalje svoje apostole učenike i tako se evanđeoska poruka šalje dalje, dolazi do srca onih koji nisu čuli za Isusa Krista i tako raste Crkva, to mistično tijelo Kristovo na ovoj zemlji. Kako je Bog velik. Kako je Bog čudesan. I tko to živi on se ne boji ničega i nikoga. Gospodin je gospodar osobne i cijele ljudske povijesti. Zato treba ostati u tom jedinstvu s njim, u Božjem miru, u Božjoj sigurnosti. I nositi snagu uskrsnuća po svjedočanstvu naše vjere, našega života pa i po cijenu progonstva i mučeništva. To gledamo i u tolikim svetim ljudima, mučenicima koji su životom posvjedočili za Krista i nisu se bojali istrošiti za evanđelje. Krist se nije štedio, dao je sebe. Krist ide prema Jeruzalemu, ide u smrti na križ jer nas ljubi i nitko ga ne može zaustaviti. Ljubav daje to razumijevanje, pojasnio je.

Fra Ivan je u propovijedi potaknuo vjernike da po primjeru sv. Antuna budu autentični kršćani. „Najprije nam treba duh slobode. Da nitko i ništa ne može blokirati tvoju slobodnu volju, tvoju slobodu koju ti je Krist dao da možeš ostaviti sve uvijek kada te Krist pozove. Tu mnogi imaju problem jer nije lako ostaviti sigurnosti, vlastite planove, ali samo oni koji su kadri to učiniti mogu doživjeti snagu Krista uskrsloga i živoga, mogu doživjeti nadnaravnu snagu Božju. I to onda pokreće. Tu se onda događaju znamenja i čudesa. Tu onda čovjek svojim očima može vidjeti kako Gospodin i danas oživljava, liječi, ozdravlja, kako i danas Gospodin lomi okove sotonske moći u kojima su mnogi ljudi. Tu možemo vidjeti da Gospodin ima Riječ života. I to je ono što nas treba pokrenuti. Ne samo da se divimo sv. Antunu, nego da ga nasljedujemo, da budemo ljudi autentičnog življenja evanđelja bez obzira gdje smo, u kojoj službi. Pozvani smo biti kršćani, živjeti svoje kršćansko dostojanstvo gdje god da jesmo. Ne dopustiti da nas itko i išta udalji od Krista. Jer tu je onda smrt, tu onda čovjek može stradati. Nasljedovati sv. Antuna znači živjeti evanđelje i nasljedovati Krista Gospodina. Ta sloboda duha nam otkriva i snagu vjere. Čovjek koji je u vjeri, slobodan u duhu uvijek će znati što i kako treba učiniti. Njemu će Duh Sveti uvijek dati ono što treba i koliko treba. Bog nikad ne kasni. Uvijek na vrijeme. Ništa mu ne izmiče. Nema slučajnosti. Onaj tko živi otajstvo Boga živoga može biti svjedok toga da je doista u Bogu, da je doista u tom jedinstvu. Kao što i Isus kaže ‘Ja i Otac jedno smo’. I mi možemo reći ‘I mi smo jedno u Isusu s Ocem’. I to je snaga. Ta vjera nas nosi, ta vjera nas okuplja. Ali kako ta vjera može biti vatrena? Samo ako je puna ljubavi“, pojasnio je fra Ivan.

Podsjetivši da je sv. Antun rekao da je ljubav duša vjere, fra Ivan je poručio da onaj tko živi u toj ljubavi i vjeri, on živi. „Ako nestane ljubav i vjera umire, vjera sahne. Promatramo li znakove ovoga vremena u kojemu živimo? Koliko je suhe vjere bez ljubavi. Koliko malo žive vjere koja je puna ljubavi. To je to malo stado o kojemu Isus govori. Mi želimo biti u tom malom stadu da moja vjera bude natopljena ljubavlju. Da ono što govorim i činim u vjeri kao kršćanin bude natopljeno ljubavlju“, zaključio je fra Ivan.