Koncelebrirali su kancelar i tajnik Mišel Grgurić i župnik Mario Vazgeč. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića. Prije misnih slavlja riječi pozdrava uputio je svima župnik Mario Vazgeč, a zatim su krizmanica i krizmanik pozdravili biskupa s riječima dobrodošlice i ocu biskupu predali buket cvijeća.

Biskup je održao sljedeću prigodnu propovijed:

“U šestoj kitici Duhovske posljednice Dođi Duše Presveti koju smo slušali nakon drugog čitanja, govori se da je bez Duha Svetoga čovjek bez ičega, tone sav u crnom zlu. Čovjek bez Duha je hodajući mrtvac, jer u njemu nema pravog života, odnosno, nema onih vrijednosti koje život čine životom, a to su: ljubav, dobrota, uglađenost, uslužnost, radost, mir”.

Duhovna osoba je ona koja ima jako iskustvo Božje blizine

“Kad se za nekog veli da je bez duše, mi dobro razumijemo o kakvoj se osobi radi. S druge strane, ako se za nekoga govori da je duhovan, ne mislimo samo na osobu koja ima neka nadnaravna viđenja i mistične zanose; ne mislimo na osobu koja se ne brine nizašto zemaljsko nego samo za neke nebeske stvari; ne mislimo samo na osobu koja ne radi ništa fizički nego stalno ima krunicu u rukama. Duhovna osoba je ona koja ima jako iskustvo Božje blizine i sve što radi, radi iz ljubavi prema Bogu i čovjeku”.
“Duhovan čovjek je onaj koji ima srca za potrebne, koji zna suosjećati sa žalosnima, biti blizu čovjeku patnje, zna donositi radost tamo gdje vlada tjeskoba”.

Za razumijevanje među ljudima nije najbitniji jezik nego srce, i to srce uobličeno Božjim Duhom

“Sâm Duh Sveti, kada obuzme srce neke osobe, on u njoj proizvodi ove vrijednosti i osjećaje i nazivamo ga: Otac ubogih, Tješitelj pun miline, Svijetlo blaženo koje sja u srcu i koji nam priječi da idemo putom zlim. On jedini može oživjeti „suha srca“, zacijeliti rane duše, omekšati ćudi kamene i zagrijati grudi ledene”.

“U prvom čitanju pisac Djela apostolskih opisuje događaj silaska Duha Svetoga na okupljenu kršćansku zajednicu. Duh Sveti sišao je na svaku osobu u obliku ognjenog jezika te su nakon toga jedni druge mogli razumjeti, iako su govorili različitim jezicima. Za razumijevanje među ljudima nije najbitniji jezik nego srce, i to srce uobličeno Božjim Duhom ljubavi. Kada u srcu manjka Božjeg Duha, ono postaje suho, bezosjećajno, zamrlo. Zato se u Zazivu Duha Svetoga moli da on suha srca zalijeva svojom ljubavlju.”
“U Starom zavjetu je na mnogim mjestima istaknuto, budući da se narod udaljio od istine i pravednosti, od poštenja i solidarnosti, znači da mu se srce ispraznilo i pokvarilo bez Duha Božjega. Da bi se narod vratio Bogu i ljudskim vrijednostima, potreban je  zahvat Duha Svetoga koji će promijeniti njihovo srce. Zato Bog po proroku naviješta Božji zahvat s kojim će promijeniti ljudsko srce. Bog veli: ‘Ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa da hode po mojim naredbama.’ (Ez 11,19). Srce može promijeniti i preobraziti samo Božji Duh kojeg nazivamo Duh ljubavi. U tom smislu Isus govori Nikodemu kako je nužno ponovno se roditi od Duha Svetoga, što Nikodem ne razumije i pita, kako se čovjek može ponovno roditi”.

Duh Sveti je onaj koji ljude povezuje, ujedinjuje, izgrađuje u obitelj

“Ako čovjek dopusti da mu Duh Sveti promijeni srce, događa se u njemu novo rođenje, postaje novi čovjek. Nekada znamo čuti kako se veli za neku osobu koja je promijenila život: ‘Ne možeš je prepoznati.’ Ne zbog promjene vanjskog izgleda, nego zbog unutarnje preobrazbe”.

“Čovjek koji dopusti da ga Duh Sveti iznutra promjeni, postaje sposoban izgrađivati s drugima dobre odnose, surađivati s drugima, darivati se drugima. Tu promjenu osjete svi koji s tom osobom žive”.

“Pavao, u poslanici koju smo čuli, govori kako smo svi mi međusobno različiti: različiti po dobi, po karakteru, po sposobnostima, imamo različitu povijest, obnašamo različite dužnosti, ali pored svega toga možemo izgrađivati dobre odnose, imati dobru suradnju, ako nas ispunja isti Božji Duh, ista Božja ljubav. Duh Sveti je onaj koji ljude povezuje, ujedinjuje, izgrađuje u obitelj”.
“Isus ga naziva „Braniteljem“ jer brani osobu od sila zla koje uvijek vrše podjelu među ljudima. Đavao, na hebrejskom, znači: ‘onaj koji stvara podjele’. Izazvao je podjelu kod prvih ljudi, a to nastavlja tijekom cijele povijesti čovječanstva. Čovjek bez Božjeg Duha nužno postaje sklon sukobima, razdorima, lažima, mržnji koja se može razviti do neslućenih razmjera. Takav čovjek se ne može zvati vjernikom. Zato Pavao kaže: „Ako netko nema Duha Kristova taj nije njegov“. Bez Isusovog  Duha nije moguće biti kršćanin i kršćanski živjeti. Ne može ljubiti kao što je Isus ljubio; ne može služiti kao što je Isus služio; ne može praštati kao što je Isus praštao; ne može živjeti Isusovu dobrotu, pravednost, solidarnost; ne može širiti oko sebe radost i mir”.

Prije samog uzašašća Isus ostavlja učenicima jedinu zadaću, a ta je da mu budu svjedoci

“Zato Isus ne dopušta da učenici naviještaju Radosnu vijest prije nego prime Duha Svetoga jer bez njega neće moći živjeti i svjedočiti sve one vrijednosti koje je Isus živio i pokazivati svijetu njegovo lice. Prije samog uzašašća Isus ostavlja učenicima jedinu zadaću, a ta je da mu budu svjedoci”.
“Nameće nam se pitanje: kakvo je svjedočanstvo koje kršćani daju u ovo naše vrijeme? Je li ono znakovito, prepoznatljivo? Što ono govori današnjem svijetu? Koliko to svjedočenje dira savjesti ljudi našega vremena? Koliko ljudi našega vremena mogu, iz života kršćana, upoznati Isusa?”

Sveti Pavao upućuje ozbiljne kritike vjernicima koji su svojim životom profanirali Božje ime 

“Mnogi su se, nažalost, zbog nedoličnog života onih koji se zovu kršćanima, – ne isključujem tu ni nas svećenike – udaljili od Krista. Oni za koje se Isus nadao da će biti njegovi svjedoci, postali su oni koji su deformirali njegov lik u očima mnogih. To je uistinu velika odgovornost! Sveti Pavao upućuje ozbiljne kritike vjernicima koji su svojim životom profanirali Božje ime među ljudima. On im veli: ‘ime se Božje zbog vas huli među narodima’. (Rim 2,24). Isus će postaviti jedno ozbiljno pitanje: ‘Sin Čovječji kada dođe, hoće li naći vjere na zemlji?’ (Lk 18,8). Vjere će svakako naći, jer čovjek od svoga postanka nikada nije bio nevjernik. Ali u čemu će biti ta vjera? Hoće li to biti vjera bez djela, bez života? Takvu vjeru apostol Jakov naziva mrtvom, beskorisnom (2,20)”, rekao je mons. Križić.
Biskup je potom, upravio riječi homilije izravno krizmanicima:

“Dragi krizmanici, doista je važno da se već sada, kada ste još na početku života, otvorite Isusu, prihvatite ga za prijatelja koji će vas tijekom života čuvati i pomagati koji će vas svojim duhom prosvjetljivati i usmjeravati. Život je lijep, ali je i pun prijetnji. Život je divan, ali se nažalost, može pretvoriti i u pakao. Može ga se proigrati, upropastiti. Obje mogućnosti su otvorene: ostvariti se u životu ili iskvariti se u životu”.

Jedino nam Isus može jamčiti sigurnu budućnost

“S čime ćete se sve u životu morati suočavati, nitko vam sada ne može reći. Jedino znamo da poteškoće neće izostati. Iluzija je misliti da će sve u životu biti kako želimo. Stoga je itekako, važno imati uza se Isusa, nositi u sebi svijetlo i snagu njegovog Svetog Duha da bi ste se znali nositi sa svim životnim izazovima. Pred vama je još puno važnih životnih odluka i izbora. Od njih će zavisiti vaša budućnost. Jedino nam Isus može jamčiti sigurnu budućnost. Nije nas varao kada nam je jamčio da ćemo, ako budemo s njim, imati sigurnost i perspektivu. Napomenuo nam je također, da se bez njega nećemo ostvariti. Primimo to k srcu”.
“Neka vam budu upozorenje mnogi mladi koji su svoj život upropastili u raljama droge ili nekih drugih poroka, umrli su, a da nisu niti živjeli. Svi ćemo mi danas posebno moliti da vas Isus prati na vašem životnom putu, a  Duh Sveti potiče da se mijenjate i rastete u vrijedne ljude, dobre kršćane, na ponos svojih roditelja, kumova i cijele Crkve. Amen”, završio je propovijed biskup Križić.

Slijedila je Obnova krsnih obećanja i podjela sakramenta sv. potvrde.