Biskup je u propovijedi naglasio da svetkovina Tijelova nije samo neko obično ponavljanje blagdana Velikog četvrtka, kada se slavi spomen na uspostavu euharistije, nego potreba vjernika da imaju još jedan dan posebne zahvalnosti za neizmjeran Isusov dar svojim učenicima i kao zadovoljštinu za grijehe nevjere u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji koja se pojavila u Crkvi, a kasnije i kao zadovoljština za oskvrnjivanje euharistije s nastankom protestantizma te nastavio:

“U 13. stoljeću bilo je mnogo poznatih osoba koje su primile određena viđenja ili nadahnuća da se u Crkvi uvede jedan takav blagdan kojim bismo na poseban način častili euharistiju. U nekim biskupijama, napose u Belgiji, taj blagdan počeo se javno slaviti u prvoj polovici 13. stoljeća, a malo poslije toga, papa Grgur IV. 1264. uvodi ga za cijelu Crkvu. Isti papa povjerio je velikom teologu onog vremena, Tomi Akvinskom, da sastavi svečani časoslov i svečanu misu za taj blagdan. Toma Akvinski je to i učinio, a znamo da je napisao i najljepše himne ikad napisane u čast euharistije. Neke od njih i mi dobro znamo i često ih pjevamo u euharistijskim slavljima. Sjetimo se himna „Divnoj dakle“ i prve strofe: „Usta moja, uzdižite k preslavnome Tijelu glas i Krv dragu proslavite, što je proli za sve nas.“
U euharistijskim slavljima pjevaju se redovito zadnje dvije strofe.
Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš…

Tu je i još poznatiji himan „Klanjam ti se smjerno“, čije su riječi pune teološkog i duhovnog značenja.  Počujmo neke stihove jer su nikli iz duboke kontemplacije i adoracije njihovog autora:

„Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš, srce ti se moje cijelo predaje, jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu, al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom.

Pelikane nježni, Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri presvetoj.
I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.

Isuse kog sad mi krije veo taj, žarku želju molim ti mi uslišaj
Daj da otkrito Ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam“. Amen.“

U predzadnjoj kitici Isusa naziva „Pelikane nježni“. U srednjem vijeku vjerovalo se da ptica pelikan hrani svoje mlade samim svojim tijelom i svojom krvlju. Bila je simbol roditeljske žrtve za djecu, a onda je za vjernike pelikan postao simbol Isusa koji svojim vjernima daje svoje tijelo i krv kao hranu na životnom putu.
Dobar pastir, pravo jelo, Smiluj nam se, Janje bijelo…

Tu je još jedan, nama dobro poznati himan: „Hvali Sion Spasitelja“. Vrijedi i ovdje spomenuti barem zadnje dvije strofe iz te prekrasne pjesme svetog Tome Akvinskog:

„Dobar pastir, pravo jelo, Smiluj nam se, Janje bijelo,
Daj nam hranu, svoje Tijelo, brani, vodi stado cijelo k strani žića blaženog.
Silni Bože, što nam jesti na zemaljskoj daješ cesti: daj nam gore s tobom sjesti, među svece ti nas smjesti u nebu kod stola svog.

Amen, aleluja!“

Kako su lijepe i nadahnute riječi napisane iz vjere i dubokog iskustva snage koja se dobiva iz euharistije. Sveti Toma Akvinski u jednoj molitvi pred križem u crkvi u Orvietu čuo je riječi Isusa s križa: „Toma, lijepo si napisao o meni.“ Nije teško Isusa razveseliti. Molimo ga da mu nešto radosti može podariti i svatko od nas.
Stari zavjet je pun simbolike koja upućuje na Isusa. Imamo simbol jaganjca: Izraelci su, prije svog izlaska iz ropstva, blagovali janje. To jelo bilo im je snaga za naporan i dug put pustinjom. Novi zavjet preuzima ovu sliku jaganjca primjenjujući je na Isusa koji je nazvan Jaganjcem Božjim. Njegovo tijelo daje neizmjerno veću snagu od onoga koje je narod blagovao na izlasku iz Egipta. Židovi su krvlju janjetovom   premazivali dovratnike da ih mimoiđe smrt koja je te noći harala Egiptom. Snaga Isusove krvi daleko nadilazi onu starozavjetnog janjeta. Isusova krv jamstvo je vječnoga života. Isus će sebe definirati kao „kruh života“ i dodati: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove nećete imati života u sebi.“ (Iv 6,53).

Dopustimo euharistiji da nas pretvara u dar, kako je to bio naš Učitelj za sve nas

U prvom čitanju čuli smo kako narod sklapa Savez s Bogom. Za savez je potrebno prikazati na žrtveniku žrtvu životinje. Krvlju te životinje škropi se poslije  narod da bi se naglasilo kako narod ovim savezom ulazi u krvni, odnosno rodbinski odnos s Bogom.
Isus, uspostavljajući euharistiju, govori o novom savezu koji se utemeljuje, ne na krvi životinje, nego na njegovoj krvi, na krvi Sina Božjega. To je onda vječni savez po kojemu ne ulazimo samo u neki rodbinski odnos s Bogom, nego postajemo djeca Božja. Slavljenjem euharistije, na ovu svetkovinu, izričemo veliku zahvalnost Isusu na tom neizmjernom daru. Dajemo zadovoljštinu za one koji u taj dar ne vjeruju i do njega ne drže i tako se odriču nebeskog lijeka i božanske snage”.

“U ovoj svetkovini molimo i za sve vjernike koji vjeruju u Isusovu prisutnost u euharistiji, ali ne dolaze do svijesti da i oni, primajući dar s neba, trebaju postajati dar za druge. Molimo za sve nas da, primajući Tijelo koje se za nas predalo, i mi se predajemo za druge u ljubavi i služenju. Dopustimo euharistiji da nas pretvara u dar, kako je to bio naš Učitelj za sve nas. Euharistiju tako treba razumjeti. Zato i Isusu na Posljednjoj večeri nije bilo toliko stalo učenicima otkriti tko je izdajnik, tko je onaj koji njega predaje, nego  htio je da učenici otkriju kako je on onaj koji se predaje, odnosno, daruje za njih i za sve nas.”
Biskup je završio riječima:

„Molimo ga, neka nam pomogne da i mi budemo svjesniji veličine tog Isusovog dara, da u njemu otkrijemo Isusa koji nas voli, koji se za nas brine i po euharistiji želi ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta. Amen.“

Misi je tradicionalno prethodila tijelovska procesija središtem grada

Prije završnog misnog slavlja, krenula je tijelovska procesija središtem grada. Naprijed je bio križ, potom prvopričesnici i djeca s košaricama cvjetnih latica, mladi i gospođe u narodnim nošnjama koje su čitale  na postajama, krizmanici, puhački gradski orkestar, članovi povijesne Ličke pukovnije Gospić, vatrogasci s baldahinom  pod kojim je biskup nosio pokaznicu s Presvetim te uz njega, kancelar i tajnik Mišel Grgurić, domaći župnik Mario Vazgeč, župni vikar Domagoj Tujmer, sjemeništarac Marko Butković, ministranti, pjevači i ostali puk Božji.
Svi su pobožno slušali riječ  Božju, molili zazive upućene Bogu za blagoslov mjesta, župljana i usjeva, uz pjevanje euharistijskih pjesama i blagoslov s Presvetim kod svakog oltara. Procesija je prošla gradom i vratila se u katedralu gdje je bio završni blagoslov, spremanje hostije u svetohranište i pjesma zahvalnica Tebe Boga hvalimo.