Uz biskupa Gašparovića suslavili su đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, đakovački pomoćni biskupIVan Ćurić, umirovljeni kotorski biskup Ilija Janjić, domaćin preč. Jozo Duspara te svećenici iz Srijema i Beograda. Sudjelovao je i tajnik Apostolske nuncijature u Beogradu mons. Simon Piter.

Mons Đuro Gašparović je u homiliji naglasio: „Neka nam ovo prisjećanje na tristo godina nazočnosti župe i Blažene Djevice Marije na nebo uznesene u župi i tri vijeka djelovanja župe u Zemunu, bude prigoda i povod zahvaliti Bogu i Blaženoj Djevici Mariji na blagodati što smo postali sinovima Crkve za koju je Isus želio da bude ‚zajednica braće i sestara‘ (Mt 23,8), zajednica molitve i euharistije, te zajednica dobara i međusobne ljubavi. U tom vidu važna je župna zajednica vjernika na čelu sa župnikom, s teritorijem i župnom crkvom – maticom gdje primamo sakramente, a ona biva našim stajalištem, obiteljskim domom i duhovnim svetištem. Župa je prikladno sredstvo spasenja u kojem vjernici rastu u vjeri i kreposti kao svjesni i odgovorni članovi.“

„Samo onaj tko je sposoban da se stavi u službu svih, smatrajući druge u svemu boljima od sebe i po pameti, dobroti, uljudnosti i sposobnosti, taj je dostojan da bude na prvom mjestu. Vlast ne smije biti sredstvo postizanja svojih osobnih interesa niti zadovoljavanje svojih vlastitih ambicija, nego raspeće na križ radi dobra drugih u službi braći ljudima. Sam Isus Krist je svoju kraljevsku vlast postigao umirući na drvetu križu za sve ljude“, rekao je biskup Gašparović.

U zahvalnom govoru, preč. Jozo Duspara je rekao: „Radosni smo danas zbog ove proslave 300 godina naše župe. Veliki je to značajan dan. Davno je bila 1721 godina koju smatramo godinom kada je ova župa u Zemunu poslije odlaska Turaka počela egzistirati. Netko bi možda rekao: Pa što? Ima mnogo proslava i godišnjica koje su važne u raznim segmentima života pa ih ljudi ne slave niti ih se često spominju.“

„Međutim, vrijeme kada je ova župa osnovana ili obnovljena bilo je rađanje župe iz pepela, bilo je početak pastoralne aktivnosti koju su ovdje započeli kao misionari franjevci Kapucini. Od te godine u ovoj župi se redovito vode matice kojih do sada ima osamnaest samo krštenih a gdje su ostale. Našu najstariju knjigu danas čuva arhiv grada Beograda i s njome se često hvale da posjeduju upravo nju kao najstariji dokument. Kroz povijest ove slavne župe smjenjivali su se mnogi svećenici koji su ostavljali pečat svoj kao i njihovih vjernika i kao potvrde generacija koji su izgrađivali ovu župu. Župa Zemun je ostavila veoma važan pečat ovome gradu“, ustvrdio je preč. Duspara.

„Danas se želim sa zahvalnošću sjetiti svojih predšasnika, jedan od njih je Adam Butner koji je uveo u župu redovitu pashu. Za potrebe svojih vjernika napisao je Njemačko-turski rječnik koji se srećom i danas čuva. Tu je Tomo Miklaušić graditelj crkve u vremenu od 1785. – 1795. Tu je i Alojzije Vincetić veoma ugledan svećenik za svoje doba, tu je Vilim Korajac pjesnik koji danas leži na našem groblju nažalost s polurazrušenim spomenikom. Ovdje je kao kapelan djelovao Ilija Okrugić, pjesnik i graditelj tekijskog svetišta. Također s poštovanjem želim danas spomenuti se i trojice svojih predšasnika: Adama Žabarovića, Đuke Marića i Antuna Kolarevića. Svi su oni ugledni svećenici i svi su izuzetno doprinijeli razvoju župe, a svaki je na poseban način odgovarao izazovima vremena u kojem su živjeli i djelovali. S poštovanjem se možemo sjetiti i mnogih laika, kulturnih radnika, veoma vrijednih koji su gradili i davali izgled našem gradu Zemunu s kojim se danas Zemunci ponose. Ova zajednica je iz svoje sredine u novije vrijeme  iznjedrila četvoricu svećenika a jedan od njih je danas s nama dr Nikola Škalabrin“, kazao je.

„Crkva u Zemunu je imala i svoje rane posebno nakon Drugog svjetskog rata kada su mnogi nedužni Zemunci stradali iako nisu bili krivi nizašto. Također odlazak Njemačke zajednice iz Zemuna bio je za Crkvu u Zemunu veoma stresan što se osjeća i danas. Njihova crkva sv. Vendelina je porušena a njihova imovina nepravedno oduzeta. I ovo novije vrijeme najnovijeg rata devedesetih je itekako utjecalo na današnji izgled župe Zemun. Mnogi njeni pripadnici su morali napustiti svoje domove jer ili su protjerani ili su zbog straha sami otišli“, podsjetio je preč. Duspara.

„No, župa i danas živi i nadam se da će i u buduće živjeti. Kroz vrijeme moga djelovanja u ovoj župi nastojao sam na različite načine doprinositi da župa Zemun djeluje kao kohezijski faktor ovoga grada, pazeći da izgrađujem kod svojih vjernika osjećaj pripadnosti narodu iz kojega potječu, da doprinose svojim radom i ponašanjem da miran suživot u ovom gradu bude važan čimbenik našeg života zasnovan iz različitosti nacija, kultura i vjera. U tom kontekstu dugi niz godina proslavom Dana državnosti Republike Hrvatske, kao i ekumenskim susretima zborova crkvenog pjevanja htio sam doprinijeti razumijevanju i poručiti, imamo svoje različitosti, ali sve to može doprinijeti ispravnom i boljem shvaćanju da možemo i trebamo živjeti zajedno i doprinositi sa svojom različitosti napretku ovoga grada i ove države. U tom kontekstu sam današnjoj proslavi izabrao moto u sljedećoj rečenici Evanđelja: I slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima da budu jedno kao što smo mi jedno…“

„Ulazeći u četvrto stoljeće djelovanja naše župe stoje pred nama veliki izazovi u daljnjem obnavljanju naše zajednice u aktivnostima koje će doprinijeti da ova zajednica raste“, rekao je preč. Duspara. Dodao je da okupljeni biskupi i vjernici žele kao i on nastaviti „svoj život i rad u duhu Ljubavi i mira te poštujući sve ljude oko sebe. Hvala im za zajedništvo koje su nam priuštili, a osobno smatram da je njihov dolazak na ovu svečanost i meni čast i priznanje za mojih šesnaest godina rada i djelovanja u Zemunu“.

Na kraju mise gostima su podijeljeni darovi, a tajnik Nuncijature župniku i župi uručio je posebno priznanje – plaketu priznanja upućenu od pape Franje.

Slavlje je nastavljeno u dvorištu te u restoranu „Stara carinarnica“ u Zemunu.

Tijekom večere vjernicima se obratio mons. Hranić čestitajući obljetnicu. „Mi danas obilježavamo tristo godina ove župe ne da bismo se povlačili u svoju slavnu prošlost i duboko korijenje nego obilježavamo tristo godina da bi  iz te prošlosti kao i snažnog korijenja rasli u budućnost i upravo vam to želim da možete rasti u budućnost“, poručio je.

„Druga stvar koju želim istaknuti je da župna zajednica po svojoj naravi je kao fontana, a na drugom Vatikanskom saboru je korištena slika da je župna zajednica poput seoskog zdenca na kojega dolaze svi piti i tu na tom zdencu susreću živu vodu Isusa Krista. U Euharistiji se susrećemo i hranimo se Kristovim Tijelom i Krvlju da bismo doista mogli biti jedno da bismo bili braća i sestre. Taj zdenac dopušta da se k njemu dođe i približe i oni koji su tu i oni koji slučajno prolaze i oni koji traže, ali to je mjesto koje je otvoreno za sve. Župna zajednica i danas mora biti mjesto koje je otvoreno za sve koji imaju misionarsku dimenziju da Isusa Krista koji je izvor žive vode ponudi svakome. Papa Ivan Pavao II. u svom pismu trećem mileniju kaže da je župa ‚dom i škola zajedništva‘. Meni se čini da upravo to ostvaruje i ova zajednica ovdje u dijaspori. Da je ona dom i škola zajedništva za vas mnoge koji tražite Isusa Krista, koji dolazite u župnu zajednicu i da tu svatko smije biti osoba da dolazi sa svojim pitanjima da dolazi sa svojim osobnim problemima, sumnjama u vjeri, ali da tu svatko smije biti ono što on jest, osoba sa svojim imenom i prezimenom, sa svojom poviješću koja je tu prihvaćena, koja je tu uistinu voljena itd. To su zadaće koje stoje i pred ovom župnom zajednicom.“

„Za nas kršćane vrijedi zajedništvo, ljubav. Mi jedni druge trebamo, mi smo svi izašli iz stabla koje se zove Isus Krist, svi se pojimo na istom zdencu koji je Isus Krist i što se više njemu približavamo što smo više jedno s njime u Euharistiji i po Euharistiji i mi postajemo jedno i zato u našim ekumenskim nastojanjima vazda izričemo želju da možemo svi zajedno slaviti Euharistiju i možemo svi blagovati s istoga euharistijskog stola i na taj način očitovati naše puno zajedništvo. Dakle, mi katolici zajedno s ostalim kršćanima s pravoslavnima, s evangelicima i s drugim kršćanima mislimo da trebamo dijeliti iskustvo zajedništva i ljubavi i biti dom i škola zajedništva. Svi skupa i na taj način po tome što se međusobno volimo, doživljavamo kako smo jedni bez drugih u stvari siromašni. Mi time što smo otvoreni za druge dopuštamo da nam drugi pomogne da imamo šire poglede i sagledavamo stvarnost cjelovitije i da možemo kroz to zajedništvo obogaćujući se međusobno i uprisutnjavati i svjedočiti Isusa“, poručio je nadbiskup.

Na slavlju mise bili su i pravoslavni svećenici otac Branko Zelen, otac Rade Jović i otac Ilarion Đurica, te evangelički slovački svećenik iz Stare Pazove Igor Feldi. Nazočili su i predstavnici civilnih vlasti: predstavnici Općine Zemun, članovi Općinskog vijeća, predstavnik Ministarstva pravde, Uprave za suradnju s Crkvama i vjerskim zajednicama. Također su nazočili i hrvatski Veleposlanik u Republici Srbiji Hidajet Biščević sa svojim suradnicima, Darko Baštovanović u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća te Katarina Čeliković u ime Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Uz njih, bili su i savjetnik za humanitarna pitanja u Veleposlanstvu Suverenog malteškog reda u Beogradu i zamjenica veleposlanika Republike Austrije u Beogradu. Nazočni su bili i predstavnici hrvatskih udruga u Beogradu i Zemunu, upraviteljica i predsjednik upravnog odbora „Antun Gustav Matoš“, te predstavnik Zajednice Hrvata Zemun.

Svečanoj proslavi prethodio je koncert združenog zbora Sv. Cecilija i Hrvatskog pjevačkog zbora Odjek iz Zemuna u nedjelju 12. rujna. Uoči samog dana proslave u subotu je održan simpozij o povijesnom prikazu župe. Teme su obradili i prezentirali Tanja Grličić, Milica Spasić koja je pripremila materijala iz raznih arhiva, dr. Nikola Škalabrin koji je obradio status njemačke zajednice u župi, gradnju crkve sv. Vendelina, njihov odlazak i rušenje crkve 1957,. preč. Jozo Duspara koji je obradio i prezentirao vrijeme nakon 2. svjetskog rata i trojicu župnika: mons. Adama Žabarovića, dr. Đuku Marića i mr. Antuna Kolarevića. Simpozij je bio veoma posjećen.

ŽUPA ZEMUN

Katolička župa u Zemunu spominje se još 1332. godine, kako govore prvi podaci o postojanju crkve, a prema najstarijim danas poznatim spomenicama, u Zemunu su u 15. stoljeću, bile dvije župe: u gornjem gradu Zemlinum superius, i u donjem gradu Zemlinum inferior.

Dolaskom Turaka crkva je srušena i na tome mjestu je podignuta džamija, premda je Zemun tada bio naseljen većinom kršćanima – katoličkim življem, te življem slavenskog porijekla, koje je pripadalo istočnom obredu, jer je Zemun 1451. godine bio u vlasti Janka Hunjadija i srpskog despota Đurađa Brankovića.

Kad je austrijski vojskovođa Eugen Savojski početkom 18. stoljeća vojnim pohodom oslobodio Srijem i Banat od Turaka, Zemun se ponovo počeo naseljavati, a 1721. godine u Zemun kao misionari dolaze franjevci kapucini koji obnavljaju župu. U njihovo vrijeme zabilježeno je prvo krštenje 28. srpnja 1721. te prvo vjenčanje zabilježeno 1727. godine. Kapucini su 1734. godine zaposjeli zapuštenu i porušenu džamiju i pretvorili je u crkvu i posvetili je Blaženoj Djevici Mariji, pomoćnici kršćana.

Nova crkva dovršena je 1795. godine, predstavlja jednobrodnu građevinu, sagrađenu u renesansnom stilu i u to doba smatrala se najljepšom katoličkom crkvom u Srijemu. U XX. stoljeću, 1953. godine renovirana je izvana, a 1960. godine i iznutra, da bi u razdoblju 1975. – 1985. godine bila obnovljena i dobila današnji izgled.