Čestitajući župljanima svetkovinu i imendan onima koji nose ime sv. Lucije, mons. Uzinić je na početku kazao da je sama svetkovina uklopljena u prirodu. U svojoj biti preporađa prirodu i samog čovjeka kojega vodi prema onom središnjem događaju ljudskog otkupljenja – Isusovoj smrti i uskrsnuću. U propovijedi nadahnutoj liturgijskim čitanjima toga dana (Br 24, 2 – 7. 15 – 17a; Ps 25, 4 – 5b. 6. 7b – 9; Mt 21, 23 – 27), istaknuo je da prvo čitanje opisuje poganina, gatara koji gleda kroz stoljeća, daleko i u tom pogledu, koji nije pogled očima, nego pogled srcem i duhom, primjećuje jednog lika koji će doći. U proročanstvu tog čovjeka, koji je bio pozvan da prokune, ali je blagoslivljao, prepoznajemo prvo mesijansko navještenje – prvi navještaj onoga kojega mi očekujemo u Božiću.

Komentirajući evanđeoski ulomak koji opisuje ‘sljepoću’ svećeničkih glavara i starješina, istaknuo je njihovu blizinu Isusu koji čini i govori nevjerojatne stvari, no oni to ne vide. Znaju za ono daleko, a ono izbliza ne primjećuju ni kada im je to pokazao Ivan Krstitelj. Gledanje izdaleka i izbliza povezano je sa sv. Lucijom koja odsijeva onoga koji je svjetlo svijeta. Ona nam pokazuje kako kršćani trebaju živjeti. U njenom svjedočanstvu vjere možemo prepoznati Krista i zato je potrebno moliti je za unutarnje zdravlje našeg duha i srca. Tako ćemo onima daleko kao i onima blizu, a svi su naša braća i sestre, moći pokazati Isusa, ali i sami mu se staviti na raspolaganje. Kršćanskom ljubavlju koju svjedočimo i mi možemo biti lux – svjetlo, poručio je mons. Uzinić.

Aktualizirajući liturgijska čitanja u kontekstu vremena u kojemu živimo, istaknuo je tri lekcije. Prva je ona Bileama iz prvog čitanja – koji je poslan da bi proklinjao, ali on je blagoslivljao. To je važna lekcija koja nas uči da gledajući srcem budemo oni koji neće proklinjati i ružno govoriti jedni o drugima, koji neće klevetati i ogovarati, nego blagoslivljati ljude pokraj sebe kao i one koji su daleko. Važna je ta poruka za sve u Riječkoj nadbiskupiji, poručio je mons. Uzinić. “Nemojmo loše govoriti jedni o drugima. Nemojmo druge klevetati. Nemojmo ogovarati. Znamo načine na koje ćemo potaknuti druge na dobro. Druga velika lekcija jest da Duh Božji nije ograničen na nas. On puše gdje hoće i kako hoće i uvijek nadahnjuje na dobro. Iako je Bileam poganin, njegovo proročanstvo o dolasku tog tajanstvenog lika koji izlazi kao sjajna zvijezda je prvo proročanstvo koje je biblijska tradicija pročitala o mesijanskom ključu. Problem nastaje kada mislimo da smo najpametniji, najbolji i da svi ostali ne vrijede ništa. Pokušajmo imati širinu pogleda.”

Kao dobar primjer te širine u odnosu na druge jest upravo Riječka nadbiskupija, rekao je Uzinić. “Ta naša luka različitosti, to naše biti otvoreni za sve jest pokušaj da cijenimo svoje i trudimo se oko svojega, da pokazujemo vrijednosti i važnosti svoga, ali da se to ne čini na način protiv drugih, nego u prihvaćanju i uvažavanju drugoga. Duh Sveti i preko drugih djeluje, osobito preko dobra koje drugi čine.”

Treća lekcija iščitava se u evanđeoskom ulomku koji nas uči da se i religioznim ljudima može dogoditi sljepoća. To se događa jer smo stvorili unaprijed zadana tumačenja. Kao najozbiljniju sljepoću koja se može dogoditi religioznim ljudima, naveo je situacije da ljudi i kada znaju da nisu u pravu, to ne žele priznati jer umišljaju kako su bolji od drugih – čak i od Isusa. Događa se to i kad smo zatvoreni Duhu Božjem i kada se pouzdajemo samo u naše ljudske računice i interese. Također, to se događa kada ne prepoznajemo Božji danas u ljudima pokraj sebe koji se trude dati sve od sebe i za druge, rekao je mons. Uzinić. Kao primjer naveo je polemike vezane uz cijepljenje i odnos prema pandemiji koronavirusa. “Smatram da smo slijepi na ovaj način starješina i poglavara farizejskih kada mislimo da mi imamo odgovore na pitanja koja nisu naša. Slijepi smo kada ne primjećujemo one koji se trude da bi sa svojim sposobnostima pomogli da ovo čovječanstvo iziđe iz ove nesreće u kojoj se nalazi. Slijepi smo kada ne primjećujemo ljubav i trud onih koji se na palijativnom odjelima bore za svaki život. Što je to nego li naše religiozno sljepilo, osobito ako se pritom posebno pozivamo na svoju vjeru i svoju savjest?“

U nastavku je podsjetio da je Bileam trebao prokleti migrante i izbjeglice koji su htjeli, nakon bijega iz Egipta, ući u Obećanu zemlju. U kontekstu današnjeg vremena podsjetio je na tragičan slučaj pogibelji turske djevojčice u hladnoj rijeci. Vijest je objavljena i brzo je zaboravljena. “Kako nas to ne dira? Nije li to ono sljepilo srca, sljepilo duha – ne prepoznati u tom djetetu dijete koje je poput vaših unuka, poput vaše djece, a koje je nastradalo zbog Balaka ovog našeg vremena.”