S Papom je koncelebrirao 21 kardinal, 19 biskupa i oko 150 svećenika. Zbog pandemije je broj vjernika koji su mogli sudjelovati na misi bio ograničen. U svojoj homiliji Papa je pozvao vjernike da se daju poučiti od mudraca kako na svome životnome putu ustrajno i spremno slijediti zvijezdu koja vodi pravome cilju, a to je Nebo.

Što je nagnalo „te ljude s Istoka da krenu na put?“, zapitao se Papa. Mogli su ostati mirno uljuljkani u svojim sigurnostima, no, umjesto toga dali su se uznemiriti pitanjem i znakom na nebu: „Gdje je taj novorođeni?“ Njihovo srce ne želi obitavati u jazbini apatije, već je žedno svjetla; njihove oči nisu uprte prema tlu, već su bile prozori otvoreni prema nebu. Kako je rekao Benedikt XVI., oni su bili “ljudi nemirnog srca. […] Ljudi iščekivanja, koji nisu bili zadovoljni svojim osiguranim primanjima i društvenim položajem […]. Oni su bili bogotražitelji.”

Njihova je tajna, nastavio je Papa, želja. Željeti, naime, znači „tražiti onkraj neposrednog, onkraj vidljivog“. To znači prihvaćati život kao misterij koji nas nadilazi, kao uvijek otvoren prozor koja nas mami da proširimo svoj vidokrug, jer život nije „samo ovo ovdje“, nego je i „ono iza“. Nalik je praznome platnu kojeg treba ispuniti bojama. Veliki slikar, Van Gogh, napisao je da ga je potreba za Bogom natjerala da noću izađe da slika zvijezde. Dà, jer nas je Bog stvorio takvima: bićima želje. Takvima nas je Bog stvorio: bićima želje; orijentiranima, poput Mudraca, prema zvijezdama.

Želje su, nastavlja Papa, te koje nas tjeraju da nadiđemo ustaljene navike, „onkraj vjere ponavljanja, umorne vjere“. Našem putu života i vjere potrebna je želja, „unutarnji poticaj“.

„Nismo li predugo zakočeni, zaustavljeni unutar jedne konvencionalne, izvanjske, formalne religije koja više ne grije srce i ne mijenja život? Bude li naše riječi i naši vjerski obredi u srcima ljudi želju da krenu ususret Bogu ili su „mrtvi jezik“, koji govori samo o sebi i samome sebi?“, zapitao se Papa upozoravajući kako se mnogi od nas i mnoge naše zajednice bore s krizom vjere zbog „nestanka želje za Bogom“.

„Previše smo prignuti nad zemljovidima i zaboravili smo uzdići svoj pogled k Nebu; siti smo mnogih stvari, ali lišeni nostalgije za onim što nam nedostaje, a to je čežnja za Bogom… Fokusirali smo se na potrebe, na ono što ćemo jesti i u što ćemo se obući, puštajući da nestane čežnja za onim većim od toga, za onim što je onkraj ovozemaljskog. I nalazimo se u bulimiji zajednicâ koje imaju sve i često više ništa ne osjećaju u srcu. Zatvoreni ljudi, zatvorene zajednice, zatvoreni biskupi, zatvoreni svećenici, zatvorene posvećene osobe, jer nedostatak želje vodi do tuge i ravnodušnosti. Tužne zajednice. Tužni svećenici. Tužni biskupi.“

Papa zato predlaže svakome od nas da se danas zapita kako stoji sa svojim putom vjere i da se dade poučiti od mudraca kako „jačati želju“. Od njih možemo naučiti spremno krenuti za zvijezdom, svaki dan uvijek krenuti iznova, u život kao i u vjeru, jer vjera nije oklop koji sputava, već očaravajuće putovanje, stalno i nemirno kretanje, uvijek u potrazi za Bogom, uvijek s razlučivanjem. Mudraci nas isto tako uče da imamo hrabru vjeru koja se ne „boji izazvati mračne logike moći i postati sjeme pravde i bratstva“.

Na kraju, nastavio je Papa, mudraci se vraćaju drugim putem: „To je kreativnost Duha, koji uvijek čini nove stvari. To je također, u ovom trenutku, jedna od zadaća Sinode kroz koju prolazimo: zajedno hodati u slušanju, kako bi Duh mogao sugerirati nove putove, načine donošenja evanđelja u srce onih koji su ravnodušni, daleki, onih koji su izgubili nadu, ali on traži ono što su mudraci pronašli, a to je „veliku radost“. Ići onkraj, ići dalje…

Ali postoji ključan trenutak na njihovom putovanju, primijetio je papa Franjo, a to je kada se mudraci, stigavši na odredište, pokloniše Djetetu. Stoga je istaknuo važnost klanjanja, odnosno stajanja u Božjoj prisutnosti: „Samo ako povratimo volju za klanjanjem, želja se obnavlja“. Želja za Bogom „raste samo stajanjem pred Bogom“, jer samo Isus može preobraziti naše srce, istaknuo je Sveti Otac.