Na početku predavanja o službi svećenika u svećeničkom narodu doc. dr. Barščevski napomenuo je da želi predstaviti biblijske temelje ministerijalnog svećeništva i njegov odnos prema zajedničkom svećeništvu vjernika. U obilnoj bibliografiji o temi ministerijalnog ili hijerarhijskog svećeništva te zajedničkog svećeništva vjernika progledavaju se dvije tendencije. S jedne strane nailazimo na promišljanja posvećena službi svećenika, kojega se sve više identificira s prezbiterom u želji približiti se više svetopisamskoj terminologiji te se osloboditi ideje svećenika kao posebne klerikalne kaste preferirajući govoriti o zajedničkom svećeništvu vjernika. S druge strane pokušava se sačuvati tradicionalni katolički koncept svećenika kao alter Christus koji djeluje in persona Christi te bit službe kojega se sastoji u službi posvećenja, koja se osobito ostvaruje u Euharistiji i po Euharistiji.

U obilju dokumenata koji svjedoče o temi o kojoj se tako detaljno raspravljalo prije samo nekih dvanaest godina njezin povratak govori ili o epohalnoj promjeni koncepcije ministerijalnog svećeništva u posljednjem desetljeću ili, vjerojatnije, o poteškoćama praktičke naravi prevesti teoretske zaključke u život, napomenuo je predavač.

Ako je Drugi vatikanski sabor doveo do obnovljene ekleziologije, do poimanja Crkve kao naroda Božjeg u hodu te smjestio svećeništvo u kontekst poslanja cijele Crkve, neposredno poslije Koncila uslijedila je duboka kriza svećeničkog identiteta u nepriznavanju “ontološke” Kristove prisutnosti u službeniku, odbacivanju ideje “posvećenja” te tumačenju biljega/karaktera svetog reda u čisto funkcionalnom smislu, istaknuo je doc. dr. Barščevski.

Ispravno shvaćanje i predstavljanje svećeničkog identiteta uključuje osim ekleziološke dimenzije također i onu kristološku prema kojoj svećenik djeluje in persona Christi, pozvan produbljivati i nastavljati nazočnost Krista, jedinog i vrhovnog Pastira te “stavljen – po svojoj službi – pred Crkvu kao vidljivi produžetak i sakramentalni znak Krista koji kao trajno i uvijek novo vrelo spasenja stoji pred Crkvom i svijetom”. Ta je nejasnoća oko svećeničkog identiteta vidljiva čak na razini terminologije crkvenih dokumenata te njihovih prijevoda koja oscilira između “prezbitera” i “svećenika”, često preferirajući prvi termin, budući da sama riječ svećenik upućuje na kult.

Ovogodišnji TPT po naslovima tema i terminologijom intervjua predavača uvelike daje prednost riječi svećenik nad riječju prezbiter, želeći na neki način istaknuti upravo taj sakramentalni identitet svećenika, no unutar crkvene zajednice unutar koje i za koju svećenik vrši svoju službu rekao je doc. dr. Barščevski, istaknuvši da u tom ključu želi predstaviti i svoju temu “Služba svećenika u svećeničkom narodu”, no polazeći od ekleziološke perspektive Božjeg naroda i zajedničkog svećeništva vjernika kako bi u svjetlu Kristova svećeništva proanalizirao ulogu i zadaću ministerijalnog svećeništva.

Postoje brojne sličnosti između Staroga i Novoga zavjeta u razumijevanju Božjeg naroda i njegove svećeničke službe, no i razlike su također veoma značajne. Osnovna zadaća starozavjetnog svećenstva je održavanje distance između Boga i svijeta: ako se udaljenost smanji ili u potpunosti nestane, nestaje i potreba za Izraelom kao svećeničkim narodom i uopće kao subjektom povijesti.

Zajedničko svećeništvo vjernika u Novom zavjetu rađa se iz novog saveza u Kristovoj krvi na posljednjoj večeri, kada Isus poziva svoje učenike da postanu sudionici njegovog života primajući (jedući) njegovo tijelo i (pijući) njegovu krv te se tako poistovjete s Njim. Zadatak vjernika kao “svećeničkog tijela” je sudjelovati aktivno u izgradnji Božjeg kraljevstva i ujedinjenju ljudi među sobom te čovječanstva s Bogom.

Novozavjetno svećeništvo nije rezultat razvoja i usavršavanja starozavjetnog pa niti neki njegov više nutarnji ili duhovni oblik. Razlog je Krist i njegova žrtva – potpuna novost u ekonomiji spasenja, što vodi k promijeni svećeništva .

U Starom zavjetu jedan od osnovnih elemenata svećeništva bio privilegiran odnos svećenika s Bogom, a Novi zavjet ističe posredništvo i tijesno povezuje svećeništvo i savez. Ustanovljenje Euharistije je ključni trenutak u razumijevanju biti novog svećeništva. Euharistija pokazuje da je Isus “posrednik novog saveza” Veliki svećenik te da je njegovo posredništvo ustvari djelo ljubavi. Taj dar ljubavi je temelj saveza zato što povezuje dvije dimenzije: Božju ljubav i ljubav prema ljudima: Isus ide na Muku iz ljubavi prema Ocu, no u isto vrijeme ona je i dar ljubavi za njegove učenike, kojima je Isus “dao” svoje tijelo i za koje je “prolio” svoju krv. Iako ni Euharistija niti Golgota nemaju nikakve veza s ritualnom žrtvom, kršćanska vjera prepoznala je u njima žrtvu koja nivelira drevne suprotnosti između poslušnosti i žrtve i između ljubavi i žrtve. Isusova žrtva bila je čin savršene poslušnosti prema Ocu i potpuni dar ljubavi prema braći.

Novost Kristova svećeništva kako ga predstavlja autor poslanice Hebrejima je da je Kristova muka ne samo autentična žrtva, nego i jedina učinkovita žrtva: sve prethodne žrtve ispostavile su se nedjelotvorne. Na isti način Krista je potrebno prepoznati ne samo kao svećenika nego kao jedinog autentičnog svećenika, jedinog posrednika između Boga i ljudi. Euharistija je sakrament Isusove žrtve po kojoj je on postao velikim svećenikom, Posrednikom novoga Saveza. Na posljednjoj večeri Isus povjerava svojim učenicima ne samo svoje tijelo i krv, nego i svoje svećeništvo, to jest njegovu snagu posvećivanja i posredništva.

“Novi savez” u Kristovoj krvi prodire u unutrašnjost čovjeka te ga u potpunosti mijenja, čineći ga “novim čovjekom”. Jasno je da nitko sam ne može sklopiti takav savez proglašavajući se Božjim djetetom. Potreban mu je pravi svećenik-posrednik koji neće ostati samo vanjski promatrač nego može prodrijeti u srce. Predavač smatra da je potrebno uvijek naglašavati krsnim svećeništvom postajemo po kršćanskoj inicijaciji, koja nije samo sakrament Krsta nego obuhvaća i sakrament svete Potvrde i Euharistiju, služiteljima kojih su Biskupi i svećenici, koji su i sami primili duha polaganjem ruku u sakramentu svetog Reda. Svećenici dakle nisu više samo “čuvari” svetosti, nego su i njezini nositelji i njihova temeljna funkcija nije odvajati i razlučivati nego ujedinjavati čovjeka s čovjekom i čovjeka s Bogom.

Doc. dr. Barščevski u zaključku je istaknuo da krsno svećeništvo vjernika ne samo ne ukida nego i zahtijeva ministerijalno svećeništvo. Krist je na zemlji ostavio mogućnost da posvećeni služitelji nastave njegovo posvetiteljsko djelo sudjelujući u njegovu svećeništvu kako bi preko njih sam Krist svojom božanskom snagom upravljao, poučavao i posvećivao svoju Crkvu. Ministerijalni svećenik, svetom vlašću koju ima, pozvan je ponajprije služiti svećeničkom narodu izvršujući euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinoseći je Bogu uime cijeloga naroda. Vjernici pak snagom svog kraljevskog svećeništva sudjeluju u prinošenju Euharistije i vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetog života, samozatajom i djelotvornom ljubavi.

Na kraju bilo bi dobro da svi osvijestimo sebi naše sudjelovanje u krsnom svećeništvu. To bi nam pomoglo s jedne strane eliminirati duh superiornosti kod nekih svećenika i duh zavisti kod pojedinih laika, produbljujući u svima značenje jednakosti dostojanstva i kršćanske bratske ljubavi, poručio je doc. dr. Barščevski.

Doc. dr. Knežević na početku je prikazao odnos krsnog i ministerijalnog svećeništva kao dva oblika vršenja Kristova svećeništva koji imaju svoje utemeljenje u sakramentima krštenja i svetog reda. Istaknuo je misli crkvenih otaca i crkvenih pisaca, polazeći prvo od biblijskog utemeljenja, predstavljajući pritom neka svjedočanstva crkvenih otaca i pisaca o Kristovu svećeništvu, te o krsnom i ministerijalnom te se naposlijetku osvrnuo na Drugi vatikanski koncil koji se u mnogočemu vratio na korijenje, odnosno na patrističku misao, te oživio krsno svećeništvo koje je protureformacijom bilo pomalo palo u zaborav.

Istaknuo je da je vrhunac svećeništva ostvaren u Isusu Kristu i svako drugo svećeništvo – bilo krsno bilo ministerijalno – je samo sudjelovanje na njegovu svećeništvu. Svećeništvo svih kršćana je ono koje proizlazi iz njihove pripadnosti novoj zajednici spasenja koja nastaje iz vjere u Krista, zatim iz krštenja, koje pridružuje Kristu, a vrši se djelima milosrđa i svetosti života, a osobito u podnošenju kušnji i životnih poteškoća koje nosi sa sobom ono „biti kršćanin“. To je moguće jer Krist, kao Veliki svećenik, ostvaruje u svojoj osobi potpuno jedinstvo čovještva i božanstva. Zbog toga je njegovo svećeništvo samo po sebi otvoreno sudjelovanju i tko pristupa Kristu postaje njegovim svećenikom.

Ministerijalno svećeništvo kao takvo nastalo je istodobno s nastankom Crkve kao njezin strukturalni konstitutivni element, kao apostolstvo koje je korijen ministerijalnog svećeništva. Dok su protestanti negirali važnost i nužnost ministerijalnog svećeništva, Katolička Crkva davala je veliku vrijednost institucionalnom aspektu. I premda je to često dovodilo i do zasjenjenja uloge navještaja i osobne vjere, ne može se zamisliti Crkvu bez tog institucionalnog elementa, istaknuo je doc. dr. Knežević. Isus je prvi institucionalizirao Crkvu ustanovivši instituciju Dvanaestorice apostola a apostoli su bili svjesni kako su baš zahvaljujući primljenom božanskom daru pozvani vršiti službu posredovanja između Boga i ljudi.

Navodeći neka svjedočanstva crkvenih otaca i pisaca, doc. dr. Knežević istaknuo je da „upravo simbol nutarnjeg pomazanja naglašava odnos krštenja i krsnog svećeništva“. Priznaju se različiti načini sudjelovanja na jedincatom Kristovu svećeništvu koji se sastoje u primanju posebnog pomazanja Duhom Svetim. Zaključuje da su crkveni oci i pisci na crti Novog zavjeta kada govore o svećeništvu svih kršćana primjenjujući NZ tekstove koji govore o kršćanima kao istinskom svećeničkom narodu. A upravo zato što proizlazi iz Crkve, kao zajednice vjernika, sudjelovanje vjernika laika na Kristovu svećeništvu zahtijeva da se krsno svećeništvo živi i provodi u zajednici i za rast same zajednice.

U „mirnom razdoblju“ između kraja II. stoljeća i prve polovice III. stoljeća ministerijalno svećeništvo postaje sve više „hijerarhijsko“, a definira se i sociološka razlika između klerika i laika, odnosno razlikovanje između ministerijalnog i krsnog svećeništva. Pa su kod Origena pojmovi episkopos, presbyteros i diakonos već postali standardni nazivi za zaređene službenike.

Kroz povijest Crkve izgubio se osjećaj za krsno svećeništvo, te je euharistija, tako reći, „prešla u ruke“ isključivo zaređenih službenika, napomenuo je predavač. Liturgija se tako udaljila od „svećeničkog naroda“. Zato je Drugi vatikanski koncil sebi zadao zadatak revalorizirati krsno svećeništvo svih vjernika na temelju sakramenata krštenja i krizme priznajući jednakost klerika i laika kao jednog naroda Božjega, ali i naglašavajući različitosti koje proizlaze iz različitih službi. Budući da otajstvo krštenja čini krštenika dionikom Kristova svećeništva, krsno se svećeništvo svih vjernika živi u dimenziji zajedništva novog Božjeg naroda, to jest Crkve. Zato je Crkva novi svećenički narod. Krsno svećeništvo tako izvire iz krsne pritjelovljenosti Kristu, a ministerijalno iz posvećenosti sakramentom svećeničkog reda, pojasnio je predavač.

Dakle, postoji razlika u poslanju pa ministerijalno svećeništvo treba služiti svećeničkom narodu po uzoru na Sina Čovječjega: „Ono je jedno od sredstava kojim Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu“ (KKC). „Između krsnog i ministerijalnog svećeništva postoji duboka kvalitativna i funkcionalna razlika utemeljena na sakramentu krštenja i sakramentu svetog reda, ali ostaje jasno da ministerijalno svećeništvo odgovara konceptu ‘službe’ s obzirom i na službu krsnog svećeništva zajedničkog cijeloj Crkvi kao Narodu Božjem. Tako se euharistija predstavlja kao konvergentna točka iz koje nastaje ministerijalno svećeništvo, a krsno svećeništvo nalazi upravo u euharistiji svoje najviše ispunjenje jer je ona „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (LG 11), istaknuo je doc. dr. Knežević.

Kako se može pomiriti tvrdnja o radikalnoj jednakosti između svih vjernika s tvrdnjom bitnog razlikovanja između onih koji imaju ministerijalno svećeništvo i onih koji nemaju? Pojedini teolozi pristupaju toj aporiji s gledišta teologije sakramenata, naglašavajući da bi rješenje dileme bilo u razlici između sakramentalnog karaktera krštenja i sakramentalnog karaktera svetog reda. Ponekad se bitna razlika uočava više u djelovanju ili pak u različitom načinu služenja. Može se razlikovati službenik od vjernika koji sudjeluju u žrtvi na drugačiji način čak i ako oboje pristupaju žrtvi Crkve. Takvo razlikovanje postoji jer mu prethodi čin ministerijalnog svećeništva koji utemeljuje čin krsnog svećeništva s obzirom da je riječ o jednom prinosu, istaknuo je predavač.

U zaključku je istaknuo kako premda su teologija i crkveno učiteljstvo nakon Drugoga vatikanskog koncila stavili jak naglasak na krsno svećeništvo svih vjernika, nema sumnje da se ono nije još uvijek uspjelo probiti kroz mentalitet i aktualni rječnik naroda Božjega, pa kad govorimo o svećeništvu, još uvijek „isključivo mislimo na ministerijalno, a njegov se krsni oblik trudi pronaći svoje mjesto u svijesti naših zajednica“. Doc. dr. Knežević istaknuo je potrebu i nužnost odgoja kako se ne bi dogodile devijacije koje u nekim dijelovima svijeta i postoje da se na primjer laici klerikaliziraju vršeći svoje svećeništvo kao ministerijalno; ili se prezbiteri laiciziraju da se od njihovog krsnog svećeništva uopće ne vidi ono ministerijalno. Primjećuje da se to najvjerojatnije događalo zato što se u razvoju teologije svećeništva – barem od vremena reformacije i protureforamacije – obično polazilo od izravnog sukoba između krsnog i ministerijalnog svećeništva pokušavajući umanjiti jedno kako bi se drugo uzvisilo i obratno.

Postavljajući pitanje o svećeništvu kao takvom u svijetlu svetopisamskih spisa i spisa crkvenih otaca i pisaca, shvaća se izvorna perspektiva iz koje treba napraviti jedan pogled kako bi se razumjelo kršćansko svećeništvo. Za ispravno razumijevanje svećeništva kao takvog nije pravo polazište ni krsno ni ministerijalno svećeništvo jer je jedini pravi svećenik Krist Gospodin, Posrednik između Boga i ljudi. On je i žrtva i svećenik svoje žrtve – onaj koji prinosi žrtvu i koji je prinesen kao žrtva! Na tom svećeništvu sudjeluje cijela Crkva kao svećenički narod čija je glavna karakteristika da je vidljivi i opipljivi znak i oruđe otajstva koje je ispunjeno u Isusu Kristu, zaključio je doc. dr. Knežević.

62. teološko-pastoralni tjedan u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o temi „Preobrazba svećeništva u promjeni epohe“ održava se od 25. do 27. siječnja  u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a, a može se pratiti i na YouTube kanalu KBF-a.