Misu je predslavio sadašnji katedralni župnik don Marin Lučić.

Na početku propovijedi kazao da bi, kada bi se don Stankov život opisao u knjigama, to bio veliki opseg s jako mnogo knjiga. Tu misao povezao je s Ivanom evanđelistom koji je rekao da bi sam život Isusa Krista teško obuhvatile sve knjige svijeta. Tako je teško popisati sve ono što je don Stanko radio i kako se u njegovom životu očitovao Otac. Službu katedralnog župnika don Stanko je obnašao tri desetljeća.

Don Marin ispripovjedio je kako je s don Stankom kao svećenik proveo dvanaest godina, a posebno se sjeća prvih dana kada je kao srednjoškolac, student susreo don Stanka koji je prema njemu pokazao očevo srce. Prema studentima, budućim svećenicima a kasnije kolegama, pristupao je očinski.

Župnik Lučić istaknuo je to iskustvo očinstva sa don Stankom, to kako mu je don Stanko pristupio kao otac, što je za njega bila važna dimenzija budući da je odrastao bez oca, a don Stanko mu je pristupio kao otac. Ono što je bilo znakovito jest da otac dozvoljava sinu da raste i da bude ono što jest.

Dodao je i da u don Stanko kao svećeniku nije bilo ljubomore. Dozvoljavao je mladim svećenicima da budu ono što jesu. To je njegova velika karakteristika. Katedralni župnik je tu očinsku osobinu povezao s Evanđeljem koje govori: Jedan je vaš Otac na nebesima i kada netko u svome životu ukaže na Oca koji je na nebesima i kada netko preuzme ulogu vođe, pastira ukaže na jedinog vođu a to je Krist, onda je ostvario svoj život.

Don Marin spomenuo je i da papa Franjo govori o očinstvu sv. Josipa. Očevi se ne rađaju već stvaraju. Čovjek ne postaje otac jednostavno rođenjem djeteta već preuzimanjem odgovornosti da se brine za to dijete. U današnjem društvu djeca se često čine kao siročad, kao da su bez oca, nastavio je svoje promišljanje. Don Stanko kao otac i svećenik je gorljivo nastojao prenijeti ljubav, letio je od silne gorljivosti da svuda stigne, da svima pomogne. Imao je srce koje ima sućuti. To je pokazivao pomažući ljudima u raznim potrebama. S druge strane je bio čovjek koji se znao diviti, a to svjedoče ljudi s raznih hodočašća.

Otac shvaća da je u potpunosti dovršio svoju odgojnu ulogu tek kad postane beskoristan, kako kaže Papa. Kad vidi da se njegovo dijete osamostalilo i da može hodati životnom stazom bez pratnje. To znači da čovjek nije navezan već da je slobodan. Katedralni župnik rekao je kako je susreo don Stanka tri dana prije smrti – kada više nije govorio samo se nasmijao. I to je bio znak da je on u potpunosti dovršio svoju odgojnu ulogu, da je mogao pustiti ovaj svijet svjestan da je dobar boj bio, vjeru sačuvao i trku završio, dodao je.

Ta ljubav koja se očitovala u njegovom životu najviše se prepoznavala kroz njegovu ljubav prema studiju i ljubavi prema Crkvi, općoj Crkvi i skrbi za cijelu Crkvu, a to je pokazivao s hodočašćima koja je često vodio u Rim i ljubavlju kojom je govorio o katedrali, o Papi i o Crkvi.

Ovo nije tužan trenutak, rekao je propovjednik, nego radosni trenutak da je jedan čovjek postigao svrhu svog života. Služio je Bogu, 55 godina slavio je svetu misu i živio svoje svećeništvo kroz krštenja, vjenčanja, sprovode. Zato i nas Gospodin na ovoj svetoj misi poziva da prepoznamo koja je naša svrha u Crkvi i društvu i da prenesemo ovo Božje očinstvo, poručio je župnik Lučić.

Potaknuo je vjernike da im život don Stanka bude poticaj da i oni prepoznaju ono što trebaju činiti da ostvare svoj životni poziv. Izrazio je na kraju vjeru da don Stanko i sada sve njih promatra i da im se osmjehuje te je na kraju zaželio da ga Gospodin primi u Očev dom.

Na kraju su se prigodnim govorima od don Stanka oprostili: ispred katedrale Gospe Velike pjevač i član Bratstva Presvetog Sakramenta Zvonimir Cetinić, u ime svećenika Dubrovačke biskupije župnik Župe sv. Nikole u Čilipima don Josip Barišić, a u ime grada Dubrovnika zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić.

Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom Dijane Stanoš.