Ispred nekadašnje OŠ u Rašćanima Donjim, misu zadušnicu i molitvu odrješenja za don Ivana i sve žrtve četničkog pokolja u Rašćanima, predslavio je župnik u Župi Biokovskoj don Ivan Periš, a suslavio je preživjeli svjedok don Vjekoslav Pavćinović i mučenikov rođak don Nenad Čondić, župnik u Zadvarju.

Svjedok zločina, don Vjekoslav je kazao: „Danas, na dan kada slavimo Dobrog Pastira, mi ovdje imamo blagoslov spomen-križa koji je podignut u znak zahvalnosti i sjećanje na dušobrižnika i dobrog pastira našega župnika koji je tada u Rašćanima posljednji položio život braneći svoje župljane, jer nakon njega više nikoga nisu ubili. Don Ivan je vidio da se nešto događa, kuće gore, budući da je znao talijanski išao je moliti Talijane da zaustave četnike ali oni su ga predali četnicima koji su ga ubili. Ovaj strašni zločin klanja i paljenja u Rašćanima počinili su nevesinjski četnici koji su prije trebali zapaliti Dusinu, ali iz nekog razloga Talijani im nisu dopustili, pa su ih preko Kozice doveli u Rašćane, pod Biokovo. Kao dijete sam spavao u šumi i gledao s majkom iza jednog zida kako se od Vrgorca prema Rašćanima dižu plamen i dim, a nitko nije znao što se događa. Četnike su Talijani doveli i pustili da za njih odrade posao, pobiju Hrvate, a ovi su svaku kuću pretresli i zapalili, zapalili su i školu, samo nisu crkvu sv. Stjepana. Dobro se sjećam kad je jedan Talijanski vojnik župnika u Župi Biokovskoj don Jozu Brajenovića na motoru dovezao i predao četnicima, a ovi su ga odveli i ubili u Biokovu. Jedna je žena čupala travu i skrila se iza zida kad je čula zapomaganje, nije znala da je to don Jozo. Tek kad su ga masakrirali i ostavili, prišla je i vidjela tko je. Kazala je, pa su neki ljudi otišli i pokopali ga. Zajedno s majkom skrio sam se u šumu i tek smo se nakon jedanaest dana vratili kući, nismo znali što je s djedom… Bilo je strašno. U bivšoj državi, šaptalo se, ali nitko nije javno smio reći da su to četnici učinili, i nisu dopustili da se podigne spomenik.“

Nakon mise zadušnice slijedila je procesija do spomen-križa kojeg je blagoslovio župnik don Ivan Periš a otkrili su ga članovi rodbine s don Nenadom Čondićem. Vijenac u ime Mjesnog odbora Rašćana i Grada Vrgorca položio je gradonačelnik Mile Herceg, a svijeću je upalio Matko Bašić. Svečanom događaju su, uz svećenikovu rodbinu i rodbinu drugih mučenika nazočili i predstavnici hrvatskih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća članovi Udruge Hrvatski domobran Omiš te brojni mještani Rašćana, Župe i Slivna.

Zahvaljujući poticatelju ideje Matku Bašiću, u prigodi 80. obljetnice mučeničke smrti podignut je spomen-križ upravo na mjestu (u blizini škole) gdje je don Ivan mučki zaklan. Vlasnik zemljišta Boris Ožić dao je suglasnost za gradnju spomenika koji je financirao Mjesni odbor Rašćane uz pomoć Grada Vrgorca.

Don Ivan Čondić rođen je 1886.godine u Svibu. Za svećenika je zaređen 1912. godine. Od 1918. bio je župnik u Aržanu, a potom u Rašćanima gdje je ubijen 29. kolovoza 1942. Njegovi posmrtni ostaci su 1959. godine iz Rašćana preneseni u njegov rodni Svib.

Uz don Ivana Čondića, u tada spaljenim Rašćanima, od četničke ruke zaklani su i: Stipan Belaić pok. Andrije, Andrija Belaić pok. Petra, Toma Erceg  pok. Mile, Marinko Erceg Andrijin, Milan Erceg pok. Mije, Marijan Erceg pok. Jakova, Jure Erceg pok. Ivana, Gabro Erceg pok. Ante, Jure Erceg Marjanov, Ivan Erceg Nikolin,  Ivan Erceg pok. Jure, Marijan Erceg pok. Ivana, Jure Erceg pok. Križana, Mirko Erceg pok. Jure, Mirko Erceg, Ante Erceg pok. Mate, Mate Erceg pok. Jure, Mihovil Erceg pok. Filipa, Mate Erceg pok. Filipa, Jure Erceg pok. Joze, Nediljko Erceg Mirkov, Joze Erceg Antin, Jure Družijanić pok. Mate, Ivan Knezović pok. Ilije, Ivan Lendić pok. Ivana, Jure Lendić pok. Marka, Marijan Lendić pok. Jure, Ante Lendić pok. Jure, Marko Lendić pok. Mije, Ivan Lendić pok. Mije, Stanko Lendić pok. Mate, Tomislav Lendić pok. Ilije, Andrija Lendić pok. Joze, Križan Lendić pok. Joze, Petar Lendić pok. Joze i Ljubo Ban iz Podgore koji se tu bio zatekao poslom.

Podizanje spomenika svim žrtvama započelo je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no od toga se moralo odustati zbog pritiska tadašnje komunističke vlasti, tako da je zajednički spomenik podignut 2010. godine.