Uz mons. Miklenića bili su i preč. Ivan Frkonja, dekan Zaprešićkog dekanata, mons. Stjepan Bradica, začasni kanonik Stolnog kaptola u Sisku, preč. mr. Mijo Matošević, supsidijar u župi Stupnik-Lučko te vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici.

Nadahnjujući se na evanđelju blagdana, mons. Miklenić se osvrnuo na riječi: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ te je pojasnio tko su mudri, a tko maleni u biblijskom duhu.

„Cjelokupna stvarnost, prošlost, sadašnjost i budućnost, kako na nebu tako i na zemlji nije prepuštena nekoj slučajnosti nego joj je Bog jedini i apsolutni gospodar. Sve što postoji na nebu i na zemlji ovisno je o Bogu i naši životi i sve okolnosti u kojima živimo u ruci su Božjoj. Bog nam je jedini i najbolji gospodar. Ako smo mi s Bogom, ako mi prihvaćamo Božju ljubav i uzvraćamo mu svojom ljubavlju, onda u našem životu nema mjesta za nikakav strah, za neuspjeh niti za lutanje. S Bogom, koji je jedini apsolutni gospodar neba i zemlje, baš sve imamo i to ono najbolje! Nije li to jedna od najvažnijih spoznaja u našem životu?“, naglasio je propovjednik.

U nastavku je tumačio tko su „mudri i umni“ te je između ostalog rekao da su po prosječnom mišljenju „mudri i umni“ oni koji su školovani, koji su na istaknutim položajima u društvu, koji su bogati i popularni, o kojima se često u javnosti govori, koji imaju svoje mjesto u medijima, a svi drugi su, reklo bi se, obični mali ljudi. No, u Isusovim očima nije tako. Za njega su „mudri i umni“ pismoznanci koji su svoj razum upotrijebili da bi stvorili skučenu sliku o Bogu i svijetu i koji više nisu spremni niti slušati niti naučiti nešto novo jer su uvjereni da sve znaju o Bogu i da je jedino njihov nauk i njihov pogled na stvarnost ispravan.

Ustvrdio je da su „mudri i umni“ svi oni ljudi koji za sebe sve najbolje znaju, koji su samodostatni, koji rado dijele svoje savjete drugima i nisu otvoreni za nešto novo. „Mudri i umni“ su svi oni ljudi koji si umišljaju da su bolji od drugih, da su iznad drugih i da su važniji od drugih.

Pod „malene“ Isus podrazumijeva sve koji nemaju zemaljštinom ispunjen život nego su otvoreni Bogu i u mnogim zemaljskim vrijednostima zakinuti. Isus je prvo blaženstvo uputio siromašnima duhom, pokazivao je posebnu skrb za odbačene, prezrene i neuke. Takve je Isus pozivao da budu njegovi učenici, s takvima je počeo izgrađivati Kraljevstvo nebesko na zemlji i s takvima je izgradio apostolski zbor i osnovao Crkvu kao novi narod Božji. U Isusovim očima maleni su svi oni koji su svjesni da su Božje stvorenje, da im je Bog Stvoritelj i Otac, koji im daruje život, drži ih i neprestano se brine za njih, misli su mons. Miklenića.

„Maleni su svi oni koji su skromni, ponizni te znaju da ovise o živom Bogu, koji je prvi i najvažniji u njihovom životu i djelovanju. Maleni su svi oni koji svjesno odluče Boga staviti na prvo i najvažnije mjesto u svojem životu, koji Bogu dopuštaju da u suživotu s drugim ljudima On odražava u njima svoje božansko srce te su spremni Bogu dati svoje ruke, noge i sve sposobnosti za ostvarivanje općega dobra i dobra prema svakom čovjeku“, zaključio je mons. Miklenić.

Taj duh malenosti živjela je sv. Mala Terezija, posebno u Karmelu. Ona se sva posvetila i predala Isusu, otvorila se njegovoj ljubavi, nije bila zarobljena svojim potrebama i željama. Jedino što joj je bilo važno je da Isusa ljubi i da dade svoj obol izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji. Došla je u Karmel da spašava duše i moli za svećenike, da bude Isusova zaručnica i majka duša. Osobito je to poslanje došlo do izražaja kada ju je pohodila teška bolest, duhovno trpljenje i kušnja vjere.

U tim trenutcima provodila je u djelo svoj poziv da bude ljubav u srcu Crkve živeći tu ljubav u najsitnijim i naoko najnevažnijim stvarima svakodnevnog života, naglasio je propovjednik i poručio Terezijinim štovateljima da im Gospodin po zagovoru sv. Male Terezije podari milost da uvijek budu otvoreni Bogu, da neprestano rastu u ljubavi prema Bogu, i čovjeku, kako bi mogli u času prijelaza Gospodinu reći s njom: „Bože moj, ja vas ljubim“.

Pri kraju misnoga slavlja mons. Miklenić je blagoslovio ruže, znak Terezijinih kreposti i milosti koje sipa s neba na zemlju, a don Stjepan je zahvalio voditelju slavlju i svim nazočnima na sudjelovanju u euharistijskom slavlju te im zaželio Terezijinu otvorenost prema Bogu i suradnju s njim, osobito u svakidašnjici života.

Pjesmom „Kraljice sv. krunice“ i primanje Gospinog škapulara završilo je prijepodnevno euharistijsko slavlje, koje su animirale čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a nije izostalo ni druženje u govornici.

Popodnevno misno slavlje slavio je vlč. Danijel Hačko, uz asistenciju ministranata i čitača. U propovijedi govorio je o životu, poslanju i krepostima sv. Male Terezije te o njezinom odgoju u obiteljskom domu, o roditeljskom trajnom predanju Bogu, osobito u odgoju djece. Primjer Terezijinih roditelja svjedoči iznimno ljepotu i snagu istinskog bračnog zajedništva, kao i nezamjenjivost roditeljske uloge u dobrom odgoju, napose vjerskom. Vrijednosti su to koje se stavljaju svim katoličkim supružnicima kao poseban uzor.

„Sveta Terezija od Djeteta Isusa obično se sama nazivala Isusov cvjetić ili Mali cvijet, htijući time istaknuti svoju posvemašnju podređenost Isusu, nedostatnost, malenost i predanost, osobine koje današnji naraštaji niti cijene niti traže, a one su koje daju snagu osobi, obitelji, župi i društvu, a uz to nas izravno vode u Božji zagrljaj“, rekao je vlč. Danijel.

Potom je govorio o Terezijinom tragu kojeg je ostavila iza sebe. S jedne strane bila je vrlo zahvalna, jednostavna, pobožna i ponizna. Osjećala je Isusovu blizinu, a istovremeno bila je i osamljena i nezadovoljna svojom duhovnošću zbog čega je vrlo patila i teško proživljavala vrijeme suhoće i kušnje.

U autobiografskim rukopisima gdje pripovijeda o svome životu, razvija teologiju koju je nazvala „malim putem“. Ona svojim „malim putem“ donosi ljudima radost i poruku mira, vedre pobožnosti pune pouzdanja. To je za Tereziju put duhovnog djetinjstva. Njezina je želja dušama pokazati mala sredstva koja su se kod nje tako dobro potvrdila, tj. „po malim svakodnevnim žrtvama Gospodinu svakodnevno darivati cvijeće, pridobivati ga malim ljubaznostima“. Za sv. Tereziju biti malen znači: „priznati svoju ništavost, sve očekivati od dragoga Boga, ne žalostiti se previše zbog svojih pogrešaka“. Tako ona piše između ostalog da „Bog ne treba naših djela, nego samo našu ljubav“.

Duhovnost sv. Terezije razlikovala se od dotadašnjih duhovnosti koje su posebno naglasak stavljali na čudesa i mističnost, a Terezija je dala važnost vjeri koja se ne oslanja na emocije, nego svoju snagu crpi iz čiste ljubavi prema Kristu i ljudima.

Župnik Hačko je na kraju propovijedi poručio da: „Sve što je činila i sve što je proživljavala sv. Mala Terezija svjedoči o posebnoj vezi siromašnih duhom s njihovim najvećim prijateljem – Isusom, a to je ono što bi nam svima trebalo biti na pameti kao snažan poticaj za koji vrijedi sve svoje snage ulagati od jutra kad se budimo do večeri kad liježemo. ‘Treba činiti samo jedno; sipati Isusu pod noge latice cvijeća malih žrtava, zatim se prepustiti potpuno Njemu’“.

Tradicionalni blagoslov ruža nije izostao, kao niti druženje u govornici. Misnim slavljima prethodila je molitva krunice, kao i Večernja blagdana, a također i devetnica molitava i pjesama u čast Male Svetice koje su animirale čuvarice svetišta skladnim pjevanjem.