Pozdravljajući lovce biskup Škvorčević je rekao da se raduje njihovu ponovnom okupljanju u katedrali, te im je čestitao spomenuti blagdan. Podsjetio ih je kako je sv. Hubert, kako bilježi jedna legenda, vidjevši jelena s križem između rogova, u svoje doba u 8. stoljeću shvatio da je priroda povezana najprije s Bogom, njezinim stvoriteljem, a onda i s djelom ljudskog spasenja koje je Isus Krist ostvario na križu u kojem je objavio Božju ljubav za svakog čovjeka i za sve stvoreno. Kazao je kako graditi odnos prema prirodi polazeći od Boga i od Isusa Krist jest pravi izazov i danas. Poželio je lovcima da i oni na Hubertov način pristupaju prirodi u kojoj često borave, i tako se potvrđuju u svom dostojanstvu.

U homiliji je požeški biskup kazao sudionicima slavlja da su zacijelo primijetili kako je sv. Luka u ulomku evanđelja zabilježio da su se oko Isusa s jedne strane okupljali carinici i grešnici, koji su ga pozorno slušali, a s druge strane farizeji i pismoznanci, koji su glasno mrmljali, prigovarajući Isusu što se druži i blaguje s grešnicima. Izrazio je uvjerenje kako bi Isus zasigurno danas oko sebe okupljao i lovce te s njima zapodjenuo razgovor, i da bi bilo onih koji bi mu zbog toga prigovarali, smatrajući da lovci nisu baš dobri ljudi, jer se druže da bi jeli i pili, a k tome po šumama i lovištima ubijaju nedužne životinje. Ustvrdio je da nam takvo pojednostavljeno i površno poimanje lovaca ne daje pravi odgovor na pitanje tko je zapravo lovac i tko može biti lovac. Kazao je da pritom ne misli na uobičajene uvjete koje netko treba ispuniti ili vještine koje treba steći u rukovanju oružjem i slično, nego na ono o čemu govori sv. Pavao apostol u ulomku iz Poslanice Filipljanima, naviještenom u prvom čitanju.

Naime, sv. Pavao uvjerava kako bi se on mogao pohvaliti s mnogo toga na tjelesnoj razini postojanja: on je obrazovan i obrezani Židov iz Benjaminova plemena, k tome još i farizej. Međutim, sve to njemu nije ništa u usporedbi s Isusom Kristom, koji je prema njemu dok je bio progonitelj Crkve iskazao veliko milosrđe i priveo ga na put obraćenja. Apostol svoj identitet opisuje polazeći od nutarnjeg, duhovnog stanja svoga bića koje mu je dodijelio Isus Krist. „O neizmjernom Božjem milosrđu prema grješnicima Isus je osobito snažno progovorio u 15. poglavlju Lukina evanđelja u tri glasovite prispodobe: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu, od kojih smo prve dvije čuli u današnjem evanđeoskom ulomku“, ustvrdio je biskup Škvorčević.

Tumačeći prispodobu o izgubljenoj ovci, kazao je da se Isus poslužio jednim bićem iz prirode da objavi istinu o ljudima: da čovjek može postati izgubljeno biće, i da mu je potreban netko tko neće biti ravnodušan za to njegovo stanje, nego će ga iz njega osloboditi. Kao što je izgubljenoj ovci potreban pastir koji će poći u potragu za njom, pronaći je i živu je vratiti natrag u sigurnost stada, tako je čovjeku potreban Isus Krist, dobri pastir, koji će za njega položiti svoj život na križu, i na taj mu način omogućiti povratak u izgubljeno izvorno stanje svoga bića, poručio je propovjednik.

Napomenuvši da je povratak izgubljene ovce u stado metafora čovjekova obraćenja, jer kao što se ovca može izgubiti u prirodi, čovjek se može izgubiti na duhovnoj razini, u svojoj savjesti, u svom srcu, mons. Škvorčević pojasnio je da se ta izgubljenost događa onda kad se u čovjekovu srcu nastane sebičnost, zloća i pokvarenost. „Onaj koji  je izgubljen u svojoj savjesti, neće imati dobar odnos ni prema prirodi“, kazao je predslavitelj.

Poručio je nazočnim lovcima da je život u skladu s dobro oblikovanom savješću najbolji način kako se postaje dobrim lovcem. Osim toga, kazao im je da dobar lovac neće svoje djelovanje svesti samo na sebično iskorištavanje prirode kroz lov i ulov divljači, nego će u njega unijeti svoje vjerničko srce i dobro oblikovanu savjest, posvjedočiti da su u njihovu životu prisutne božanske kvalitete milosrđa, ljubavi, praštanja i samilosti prema svim bićima u prirodi, a osobito prema ljudima koji su izgubljeni.

Upozorio je kako se prirodi, koja je nježna stvarnost, treba pristupati samilosno i s obazrivošću. Jer ako joj se pristupa grubo, sa sebičnim ili osvetničkim raspoloženjima, priroda se dovodi na rub uništenja, a čovjek krši zapovijed Boga stvoritelja da u njegovo ime njome gospodari. Pojasnio je kako Bog, time što je čovjeku odredio da si podloži prirodu i njome gospodari, nije dao pravo uništiti je, nego da joj svojim sposobnostima pomogne te ona bude zaštićena i očuvana u svojoj izvornoj kvaliteti, o čemu ovisi da i čovjekov život bude takav.

Tumačeći pak Isusovu prispodobu o ženi koja je našla svoju izgubljenu drahmu i pozvala svoje susjede i prijateljice da se zbog toga s njom zajedno raduju, biskup Škvorčević upozorioje  na evanđelistovu tvrdnju da se u nebu raduju zbog svakog ljudskog obraćenja koje se dogodi na zemlji. Istaknuo je kako je prijateljstvo jedan od dragocjenih razloga zbog kojeg se lovci međusobno udružuju i zajedno provode vrijeme, te ih je potaknuo da uvijek budu radosni u svojim zajedničkim aktivnostima i slavljima, kako na lovištima tako i za stolom. Potaknuo ih je da pritom paze da se njihova okupljanja nikad ne pretvore u pijančevanje ili kakvu drugu nečasnu aktivnost, nego uvijek bude poštena i dostojanstvena.

Izrazio je želju da naviještena Božja riječ nađe odjeka u svakom pojedinom sudioniku slavlja, i probudi u njima svijest da trebaju i mogu biti drugačiji, biti bolji ljudi i lovci, naglasivši kako je tu čežnju u čovjeka usadio sâm Bog, jer ga ljubi i želi njegovo spasenje. Stoga je pozvao lovce da ne kritiziraju druge i ne očekuju od njih da se obrate i postanu bolji, nego da to najprije učine oni sami, jer je to najučinkovitiji način kako se Hrvatska može promijeniti i postati bolja na svim razinama osobnog i društvenog života. „Obratiti se znači imati hrabrosti tragati za onim što je Božje, časno, pošteno, istinski dobro, plemenito i lijepo, kao što je to činio i sv. Hubert, koji potiče lovce kao njihov zaštitnik da svakog dana učine barem mali pomak u služenju ljepoti Božje prirode i ljepoti života po međusobnom prijateljstvu koje nastoje njegovati“, ustvrdio je mons. Škvorčević.

Na svršetku slavlja požeški biskup podsjetio je lovce da su blagdan sv. Huberta proslavili o 25. obljetnici Požeške biskupije, te im je na čelu s prijašnjim i sadašnjim čelništvom zahvalio za sve ono što su nastojali plemenito i dobro činiti. Osobito je zahvalio hodočasnicima u Voćin, koje su tijekom minulih godina redovito dočekivali na njihovu putu i iskazivali im potporu okrjepom koju su za njih priređivali. Također im je zahvalio što njegovanjem međusobnog zajedništva i prijateljstva daju dobar primjer kako se u Hrvatskoj može biti jedni s drugima i jedni za druge, a ne jedni protiv drugih. Zahvalu im je izrekao i za njihova nastojanja na karitativnom području, kao i za sve ono što dolascima u katedralu na proslavu blagdana svoga zaštitnika sv. Huberta očituju svojim zastavama i odorama, a napose svojim pravo raspoloženim srcem koje ima osjećaja za Boga. Zazvao je na njih Božji blagoslov i zaštitu sv. Huberta, napose u trenucima opasnosti.