Dodjela je upriličena na svečanosti druženja Hrvata iz cijele Mađarske na Danu Hrvata u mjestu Martince u Mađarskoj u subotu 5. studenoga.

Svečanosti je prethodilo euharistijsko slavlje koje je u crkvi sv. Martina u Martincima predvodio požeški biskup Antun Škvorčević u suslavlju domaćega župnika Ilije Ćuzdije, vlč. Janoša Kišnemeša iz Nayatada, vlč. Štefana Dumovića iz Hrvatskoga Židana, vlč. Gabrijela Barića, vlč. Joze Egrija iz Šeljina i vlč. Marka Bubala. Na kraju mise vlč. Bubalo je udijelio zlatomisnički blagoslov.

Druženje je nastavljeno u dvorani Josip Gujaš – Đuretin uz pozdrave predstavnika vlasti i kulturnih djelatnika, nakon čega je uslijedila dodjela odličja koje je uručio predsjednik Hrvatske državne samouprave Ivan Gugan, a završilo je svečanim domjenkom uz sudjelovanje KUD-ova s tamburicama, gitarama i gajdama. Na Danu Hrvata bili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Budimpešti Mladen Andrlić i generalni konzul u Pečuhu Drago Horvat.

„Tijekom šest godina izgnanstva u Mađarskoj pohodio sam skoro sva mjesta gdje je veća skupina Hrvata, i slavio s njima misu. Prošao sam od Budimpešte, Balatona, Đera, Hrvatskoga Židana i Prisike, Koljnofa preko Podravine, Potonja, Novoga Sela, Brlobaša, Lukovišća, Martinaca, Kiževaca, Drvljanci Starina i Šeljina, Sigetvara, Pečuha, Pećudvarda, Pećvarada, Semelja i Kukinja, Pogana, Salanta-Nemeti i Šikolša, Harkanja, Beremenda, Kašada i Mohača, Baja, Gare, Santova i Svetoga Ivana do Čepela kod Budimpešte“, prisjetio se vlč. Bubalo.

Dva je puta bio kod gradišćanskih Hrvata u Austriji. „Iz razgovora s Hrvatima saznao sam da je to naše druženje ostavilo velikoga duhovnoga i hrvatskoga nacionalnoga traga na njihovoj duši i životu. Ipak, glavna su mi briga bile izbjeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Držao sam vjeronauk od vrtića do gimnazije, kako za izbjeglice, tako i za domaću hrvatsku djecu. Za izbjegličku djecu u gimnaziji predavao sam i latinski jezik. Surađivao sam u njihovu tisku u Hrvatskom glasniku, Zornici, Hrvatskom kalendaru, Radio i TV emisijama. Organizirao sam tribine u Pečuhu s izvrsnim duhovnicima i profesorima dr. Jurom Bosančićem, vlč. Markom Majstorovićem, dr. Nikolom Doganom, profesorom na KBF-u u Đakovu, fra Zvjezdanom Linićem i drugima“, rekao je vlč. Bubalo.

Podsjetio je kako su Hrvati ostali povezani s njima i nakon povratka kući i pratili kako se odvija povratak i obnova domova s obzirom na to da je Hrvatska bila porušena materijalno i ljudski, među njima i župa Tordinci koja je u tim počecima vapila i za najmanjom pomoći. „Samo mjesec dana nakon mirne reintegracije, koja je bila 15. siječnja 1998. godine, Skupština zemaljske samouprave Hrvata u Mađarskoj održala je svoje zasjedanje u Tordincima u razrušenoj crkvi 27. veljače 1998. godine. Tada je donesena odluka o novčanoj pomoći za obnovu crkvenih objekata. Gospodin Mijo Karagić, predsjednik Zemaljske samouprave Hrvata u Mađarskoj predao mi je 300.000,00 forinti u crkvi sestara Notredamki u Pečuhu, gdje smo nedjeljom slavili misu“, svjedoči vlč. Bubalo.

Povratkom u domovinu Hrvatsku Mađari su više puta zvali vlč. Bubala da slavi misu, i u razgovoru ponovno su oživljavali uspomene na minule događaje. „I nakon povratka bio sam aktivan u pisanju članaka u gore navedenim tiskovinama i prigodno na radiju. Zajednice iz mjesta Kukinj, Pečuh, Salanta-Nemeti, Harkanj, Šikolš, Berement i Kašad bile su u posjetu mojoj bivšoj župi Tordnici više puta. Uvijek su nas obdarili darovima korisnim za liturgijske potrebe u crkvi. Vjerujem da sve gore navedeno, Hrvati još uvijek pamte, što ih je potaklo da se Hrvatska državna samouprava i Savez Hrvata u Madžarskoj oduže za gore učinjenim, njihovom nagradom za istaknutu djelatnost na području hrvatskoga društveno–političkoga života u Madžarskoj. Hrvati i Hrvatice u Republici Mađarskoj, hvala vam za ovo odličje i nezaboravni susret s Vama“, istaknuo je vlč. Marko Bubalo.