APOSTOLSKO PUTOVANJE U DR KONGO

 GOVOR SVETOG OCA

predstavnicima nekih karitativnih ustanova prisutnih u zemlji

Kinshasa, Apostolska nuncijatura, 1. veljače 2023.

Draga braćo i sestre,

srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem vam na pjesmama, svjedočanstvima i onome što ste mi ispričali, ali prije svega na svemu što činite! U ovoj zemlji, u kojoj ima toliko nasilja, koje odjekuje poput gromoglasnog udarca posječenog stabla, vi ste šuma koja svaki dan raste u tišini i čini zrak boljim, prozračnijim. Naravno, više buke stvara stablo koje pada, ali Bog voli i njeguje velikodušnost koja niče tiho i donosi plodove te s radošću usmjerava svoj pogled na one koji služe potrebitima. Tako raste dobro, u jednostavnosti pružanja ruke i srca prema drugima, u hrabrosti poduzimanja malih koraka za približavanje najslabijima u Isusovo ime. Doista je istinita ona izreka koju je Cecilia navela: „Tisuću koraka uvijek počinje s jednim“!

Dirnula me ova stvar: niste tek naveli socijalne probleme i niste nabrajali mnoge podatke o siromaštvu, nego ste prije svega s ljubavlju govorili o siromašnima. Pričali ste o sebi i o ljudima koje prije niste poznavali, a koji su vam sada postali poznati: imena i lica. Hvala vam za ovaj pogled koji zna prepoznati Isusa u njegovoj manjoj braći. Gospodina treba tražiti i ljubiti u siromasima i kao kršćani moramo biti oprezni ako se udaljavamo od njih, jer nešto nije u redu kada vjernik Kristove miljenike drži podalje.

Dok ih mnogi danas odbacuju, vi ih prihvaćate, dok ih svijet iskorištava, vi ih promovirate. Promicanje protiv iskorištavanja: to je šuma koja raste dok žestoko bjesni krčenje šuma i odbacivanje! Želio bih dati glas onome što radite, poticati rast i nadu u Demokratskoj Republici Kongo i na ovom kontinentu. Došao sam ovdje motiviran željom da dam glas onima koji nemaju glasa. Kako bih volio da mediji daju više prostora ovoj zemlji i cijeloj Africi! Da se upoznaju narodi, kulture, patnje i nade ovog mladog kontinenta budućnosti! Otkrit će se neizmjerni talenti i priče istinske ljudske i kršćanske veličine, priče rođene u pravom podneblju koje dobro poznaje poštovanje prema najmanjima, prema starijima i prema stvorenom.

Lijepo je dati vam glas ovdje u nuncijaturi, jer papinska predstavništva, „Papine kuće“ razasute diljem svijeta, jesu i moraju biti pojačivači promicanja humanog, središta milosrđa, u prvom redu diplomacijom milosrđa, u pružanju konkretne pomoći i u promicanju mreža suradnje. To se već događa, tiho, u mnogim dijelovima svijeta i ovdje već duže vrijeme. Ova je kuća desetljećima bliska: otvorena prije devedeset godina kao apostolska delegacija, za nekoliko će dana proslaviti šezdesetu obljetnicu svog uzdizanja u nuncijaturu.

Braćo i sestre koji volite ovu zemlju i predani ste njezinom narodu, ovo što radite je čudesno, ali nije nimalo lako. Dođe mi da plačem slušajući priče poput onih koje ste mi ispričali, o patnji ljudi koje opća ravnodušnost prepušta na život lutanja, koja ih vodi tome da žive na ulici, izlažući ih riziku od fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja, pa i optužbama za vještičarenje, dok su njima potrebni samo ljubav i briga. Dirnulo me ono što si nam rekao, Tekadio, da se zbog gube i danas, 2023. godine, osjećaš „diskriminiranim, prezirno gledanim i poniženim“, dok ljudi s mješavinom srama, nerazumijevanja i straha žure da počiste ono kuda je prošla i samo tvoja sjena. Siromaštvo i odbačenost vrijeđaju čovjeka, narušavaju njegovo dostojanstvo: oni su poput pepela koji gasi vatru koju nosi u sebi. Da, svaka osoba, stvorena na sliku Božju, svijetli žarkom vatrom, ali samo ljubav uklanja pepeo koji ga prekriva: samo vraćanjem dostojanstva može se obnoviti ljudskost! Žalosno mi je bilo čuti da se i ovdje, kao i u mnogim dijelovima svijeta, djeca i starci odbacuju. Osim što je skandalozno, ovo je štetno za cijelo društvo koje se gradi polazeći od brige za starije i za djecu, za korijene i za budućnost. Upamtimo: istinski ljudski razvoj ne može biti bez sjećanja i budućnosti.

Braćo, sestre, danas bih želio podijeliti s vama i, preko vas, s mnogim dobrim radnicima u ovoj velikoj zemlji, dva pitanja. Prvo: vrijedi li? Vrijedi li truditi se suočeni s oceanom potreba koji se neprestano i dramatično povećavaju? Nije li to uzaludan, a često i obeshrabrujući napor? Pomaže nam ono što je rekla sestra Maria Celeste: „Unatoč našoj malenosti, raspeti Gospodin nas želi imati uz sebe da podržimo dramu svijeta“. Istina je, milosrđe je u skladu s Bogom i On nas iznenađuje neočekivanim čudima koja se događaju kroz one koji vole. Vaše su priče pune nevjerojatnih događaja, poznatih Božjem srcu i nemogućih tek ljudskoj snazi. Mislim na ono što si nam rekao, Pierre, rekavši da si u pustinji nemoći i ravnodušnosti, u moru boli, zajedno sa svojim prijateljima otkrio da te Bog nije zaboravio, jer ti je poslao osobe koje se nisu okrenule na drugu stranu prolazeći ulicom gdje ste bili. Tako ste u njihovom licu ponovno otkrili Isusovo i sada želite učiniti isto za druge. Dobro je takvo, ono je difuzno, ne da se paralizirati rezignacijom i statistikom, nego nas poziva da drugima dajemo ono što smo besplatno dobili. To prije svega trebaju vidjeti mladi: lica koja pobjeđuju ravnodušnost gledajući ljude u oči, ruke koje ne uzimaju oružje i ne barataju novcem, nego se pružaju prema onima koji su na zemlji i pridižu ih u njihovu dostojanstvu, u dostojanstvu kćeri i sina Božjega.

Stoga vrijedi i dobar je znak što su vlasti nedavnim ugovorima s Biskupskom konferencijom prepoznale i vrednovale rad onih koji rade na socijalnim i karitativnim područjima. To svakako ne znači da se briga o najkrhkijima, kao i posvećenost zdravlju i obrazovanju, mogu sustavno prenijeti na volontiranje. To su prioritetne zadaće onih koji vladaju, s pozornošću na osiguranje osnovnih usluga i stanovništvu koje živi daleko od velikih urbanih središta. Istodobno, Kristovi vjernici nikada ne smiju zaprljati svjedočanstvo ljubavi, koje je svjedočanstvo Boga, traženjem privilegija, prestiža, vidljivosti i moći. Ne, sredstva, resursi i dobri rezultati su za siromašne, a tko god se o njima brine uvijek je pozvan zapamtiti da je moć služenje i da milosrđe ne dovodi do počivanja na lovorikama, već zahtijeva žurnost i konkretnost. U tom smislu, među mnogim stvarima koje treba učiniti, želio bih istaknuti izazov koji se tiče svih, a ne samo ove zemlje. Ono što uzrokuje siromaštvo nije toliko nedostatak dobara i mogućnosti, koliko njihova nejednaka raspodjela. Od onoga koji je imućan, osobito ako je kršćanin, traži se da ono što posjeduje podijeli s onim kojemu nedostaju osnovne potrepštine, još više ako pripadaju istom narodu. Nije to pitanje dobrote, nego pravde. To nije čovjekoljublje, to je vjera; jer, kako kaže Sveto pismo, „vjera bez djela je mrtva“ (Jak 2,26).

Evo, dakle, drugog pitanja upravo o dužnosti i žurnosti činjenja dobra: kako to učiniti? Kako činiti milosrđe, kojim se kriterijima voditi? Ovdje bih vam želio ponuditi tri jednostavne točke. To su aspekti koje karitativne ustanove koje ovdje djeluju već poznaju, ali koje je dobro zapamtiti kako bi služenje Isusu u siromasima bilo sve plodnije svjedočanstvo.

Ponad svega, milosrđe zahtijeva pružanje primjera, uzornost: zapravo, to nije samo nešto što činite, već je izraz onoga što jeste. To je stil života, to je življenje Evanđelja. Stoga su potrebni kredibilitet i transparentnost: mislim na financijsko i administrativno upravljanje projektima, ali i na obvezu pružanja adekvatnih i kvalificiranih usluga. Upravo je to duh koji karakterizira tolike crkvene ustanove od kojih ova zemlja ima koristi i koje su obilježile njezinu povijest. Neka uvijek bude uzornosti!

Druga točka: dalekovidnost, odnosno znati kako gledati unaprijed. Bitno je da inicijative i dobra djela, osim što odgovaraju na neposredne potrebe, budu održive i dugotrajne. Ne tek asistencijalističke, već izgrađene na temelju onoga što se stvarno može učiniti i s dugoročnom perspektivom, tako da traju tijekom vremena i da ne završe kod onoga tko ih je započeo. U ovoj zemlji, na primjer, postoji nevjerojatno plodno tlo, izuzetno plodna zemlja; velikodušnost onih koji pomažu ne može ne prihvatiti ovu karakteristiku, ne favorizirajući unutarnji razvoj onih koji nastanjuju ovu zemlju, ne učeći ih da je obrađuju, dajući život razvojnim projektima koji budućnost stavljaju u njihove ruke. Umjesto distribucije dobara koja će uvijek biti potrebna, bolje je prenositi znanje i alate koji razvoj čine autonomnim i održivim. U tom pogledu mislim i na veliki doprinos katoličkog zdravstva koje u ovoj zemlji, kao i u mnogim drugim zemljama u svijetu, daje olakšanje i nadu stanovništvu, besplatno i ozbiljno pomaže onima koji pate, tražeći uvijek, upravo kako i mora biti, da pomažu kroz moderne i odgovarajuće alate.

Pružanje primjera, dalekovidnost i konačno – treći element – ​​povezanost: trebamo stvoriti mrežu, ne samo virtualnu nego i konkretnu, kao što se to događa u ovoj zemlji u simfoniji života velike šume i njezine šarolike vegetacije. Umrežavanje: raditi sve više i više zajedno, biti u stalnoj sinergiji jedni s drugima, u zajedništvu s mjesnim Crkvama i s teritorijem. Umrežavanje: svatko sa svojom vlastitom karizmom, ali povezani zajedno, dijeleći žurnosti, prioritete, potrebe, bez zatvaranja i autoreferencijalnosti, spremni pridružiti se drugim kršćanskim zajednicama i drugim religijama te mnogima od prisutnih humanitarnih organizacija. Sve za dobro siromašnih.

Draga braćo i sestre, ostavljam vam ove poticaje i zahvaljujem vam za ono što ste danas ostavili u mom srcu. Dragocjeni ste. Blagoslivljam vas i molim vas da i dalje molite za mene.