Misa je počela obredom blagoslova svijeća. Mons. Lenkić podsjetio je da se blagdan Prikazanja Gospodinova slavio u 4. stoljeću u Jeruzalemu. „Najprije se zvao Blagdan susreta. Taj blagdan slavi se na oko pola puta između Božića i Uskrsa. On stoji poput mosta između njih i obilježava događaj povezan s Gospodinovim rođenjem. Taj događaj najavio je već prorok Malahija u Starom zavjetu: ‚I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već − govori Jahve nad Vojskama‘ (Mal 3,1)“, kazao je.

Naziv blagdan susreta opravdava činjenica da se dogodio susret između božanskog Djeteta i starca Šimuna, što je opisano u naviještenom Lukinom evanđelju.

Taj susret ujedno „simbolizira susret Staroga i Novoga zavjeta, susret proroštva i njegovog ostvarenja, susret Boga i njegovog naroda. Susrećemo ‚svjetlost svijeta‘ i ‚svjetlo istinito‘. Krist je svjetlo istinito koje dolazi na svijet, koje Bog šalje da nam svijetli u životu, na našem putu prema punini vječnog života. U spomen na taj događaj vjernici pale svijeću koja je simbol vjere. Čovjek bez vjere ne vidi jasno put prema istinskom životu te luta i upada u zablude. Čovjek vjere traži i nalazi smisao svoga života. Unatoč težini života, patnji i boli koje ga snalaze, nastavlja čeznuti i hoditi putem ljubavi i prema Ljubavi“, rekao je mons. Lenkić u propovijedi.

U kontekstu činjenice da se Prikazanje Gospodinovo dogodilo u jeruzalemskom hramu, podsjetio je kako se na mjestu u Hramu, koje se zvalo Svetište nad svetištima, nalazio Kovčeg saveza, odnosno škrinja u kojoj su se čuvale ploče s Deset Božjih zapovijedi.

„To je ukazivalo na Božju nazočnost usred njegovog naroda. No, Isus Krist sve to mijenja. On sâm je istinski Božji Hram. Isus je sa svojim tijelom, svojom dušom i svojim duhom stvarna Božja nazočnost, pravo Svetište nad svetištima“, poručio je mons. Lenkić.

Istaknuvši da i vjernici stupaju u prisutnost Boga kad se klanjaju pred Presvetim, propovjednik je rekao da su pozvani postati Božji hram. „Sveti Pavao nas upozorava: ‚Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama‘ (1 Kor 3,16), podsjetio je.

Potaknuo je da blagoslovljena svijeća bude podsjetnik „da smo potrebni Gospodinovog svjetla. Po njegovom blagoslovu pozvani smo i mi biti svjetlo u ovom svijetu, pokazujući svima da je Isus istinsko svjetlo našeg života. Samo je u njemu i po njemu spasenje. Samo za njim ima smisla ići. On prosvjetljuje naše staze, on daje duboki smisao cijelom našem životu. Kad Isus nestane iz našeg života, tada se gasi njegovo svjetlo u našim srcima i uranjamo u tamu“, upozorio je mons. Lenkić.

Misi su nazočili i redovnici i redovnice djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji. Predvoditelj slavlja zahvalio im je za sve što čine u svojim zajednicama, u pastoralu, župama i raznim apostolatima koje obavljaju shodno svojoj karizmi.

Dan posvećenog života ustanovio je 1997. godine sv. Ivan Pavao II. kao prigodu za dublje promišljanje o daru života posvećenog Bogu.

„Marija je Bogu prikazala najveći dar koji je primila − svoga sina Isusa Krista. Istovremeno, ona je prikazala i samu sebe. To čine posvećene osobe. Predati svoj život Bogu, prikazati svoj život Gospodinu − to je temelj posvećenog života. Crkva zahvaljuje Bogu za dar posvećenog života, promiče ga i nastoji približiti narodu kao nešto što možda i nije svima shvatljivo, ali za Crkvu je važno“, istaknuo je mons. Lenkić.

Redovnički život znači primiti Gospodinov dar raširenih ruku kao što je to učinio Šimun. „To vide oči posvećenih muškaraca i žena: Božju milost izlivenu u njihove ruke. ‚Ta vidješe oči moje spasenje tvoje‘. To su riječi sv. Šimuna koje je izrekao u susretu s Djetetom Isusom u jeruzalemskom hramu, a mi ih do naših dana ponavljamo svake večeri dok molimo Povečerje. Njima zaključujemo dan govoreći: Gospodine, moje spasenje dolazi od Tebe, moje ruke nisu prazne, već su pune tvoje milosti“, poručio je propovjednik.

Poželjevši da Krist određuje identitet vjernika, don Josip je potaknuo okupljene da mole i zahvale Bogu na daru posvećenog života.

„Molite za osobe posvećenog života. Nije lako biti ‚u svijetu, ali ne od svijeta‘. Zato su redovnice, redovnici i sve osobe posvećenog života potrebni vaše molitve, pažnje i potpore. Potrebni su vašeg razumijevanja jer su ljudi koji, poput svih ostalih, imaju također svoje potrebe, rane, nesavršenosti, ali i svoje darove i sposobnosti koje stavljaju u službu svakog čovjeka. Oni su već sada, u ovom životu, odlučili živjeti životom neba, što na zemlji nije nimalo jednostavno. Zato imaju vas, braću i sestre koji ih razumiju, vole, za njih Bogu zahvaljuju i za njih se Bogu mole“, poručio je mons. Lenkić.

„Molimo za nova duhovna zvanja i za ustrajnost postojećih. Molimo Gospodina, njegovu Majku Mariju, sv. Šimuna i proročicu Anu da i mi prikažemo sebe Bogu, da budemo nositelji prisutnosti Božjeg svijeta u našem svijetu“, potaknuo je.

Nakon mise, svećenici i puk častili su tijelo sv. Šimuna koje se neraspadnuto nalazi u škrinji sv. Šime iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve osam stoljeća.