Sastanak za Bavarsko pastoralno područje održan je u ponedjeljak 30. siječnja u Hrvatskoj katoličkoj misiji Nürnberg, za pastoralno područje Baden-Württemberg I. i Baden-Würtemberg II. u utorak 31. siječnja u Hrvatskoj katoličkoj zajednici Albstadt-Ebingenu, za pastoralno područje Gornja Rajna i Vestfalija u srijedu 1. veljače u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Kölnu, za Sjeverno pastoralno područje u četvrtak 2. veljače u kući za duhovne vježbe i gostinjskoj kući samostana Marienrode kod Hildesheima i za Rajnsko-majnsko pastoralno područje u petak 3. veljače u Hrvatskoj katoličkoj misiji Mainz.

Na sastancima se okupilo oko 120 sudionica i sudionika. Uz domaćina delegata za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivicu Komadinu na svim je sastancima sudjelovao i ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić. Nakon pozdrava delegata vlč. Ivice Komadine, predstavnika pastoralnih područja i voditelja misija i zajednica na čijem su se području susreti održali, sastanci su započeli prigodnom molitvom. Sudionici su se pomolili i za pastoralne djelatnike u Hrvatskoj inozemnoj pastvi preminule u posljednje vrijeme.

Na sastanku u Kölnu sudjelovao je referent za Internacionalno katoličko dušobrižništvo u toj Nadbiskupiji Ingbert Mühe, na sastanku u samostanu Marienrode Nadine Willke iz Odjela za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika u Biskupiji Hildesheim, a na sastanku u Mainzu Johannes Brantzen iz Odjela za ustroj zajednica i pastoralne strukture u Biskupiji Mainz. Upoznali su sudionike sa stanjem zajednica drugih materinskih jezika u svojim biskupijama te su sve potaknuli na daljnju suradnju, istaknuvši doprinos tih zajednica u životu Katoličke Crkve u Njemačkoj i posebno u svojim (nad)biskupijama.

Predavanje o Hrvatskoj inozemnoj pastvi – stanje, izazovi, perspektive održao je nacionalni ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. vlč. Tomislav Markić. Prikazao je aktualno stanje Hrvatske inozemne pastve u cijelome svijetu, uključujući i otvorene personalne potrebe, te je naznačio neke izazove, da bi na kraju zaključio s perspektivom, odnosno onime prema čemu se ide u pastoralu hrvatskih iseljenika. „Prošle godine je početkom srpnja održan već duže vrijeme zbog korone odgađan Znanstveno-teološki simpozij ´Život i djelo kardinala Franje Kuharića´ na kojemu nažalost zbog kolizije s V. Hrvatskim iseljeničkim kongresom nisam mogao sudjelovati. Međutim, početkom ove godine poslao sam pregledni rad pod naslovom ‘Kardinal Franjo Kuharić u Hrvatskoj inozemnoj pastvi’, koji će biti objavljen u Zborniku Simpozija, pa bih s vama kao uvod u ovo izlaganje htio podijeliti samo jedan od rezultata tog doprinosa. Naime, kada se zbroje svi dani provedeni u pohodima iseljenim Hrvatima i njihovim potomcima obrađeni u tom članku, dolazi se do impresivne brojke od ukupno 467 dana, što iznosi jednu cijelu godinu, tri mjeseca i 12 dana, što bi opet iznosilo gotovo pet posto Kuharićevoga vremena provedenog u službi zagrebačkog nadbiskupa. Kako nam svima život i djelo blagopokojnog kardinala Kuharića može biti primjerom i smjerokazom, upitao sam i sebe i nazočne biskupe ulažemo li danas dovoljno vremenskih, materijalnih i personalnih resursa u pastoral naših iseljenika, koji još uvijek čine ogroman udio u ukupnom broju naših sunarodnjaka“, kazao je nacionalni ravnatelj dr. Markić, koji je u nastavku iscrpno donio stanje Hrvatske inozemne pastve sa stanjem 31. prosinca 2022. Tako u svijetu djeluje 183 hrvatske katoličke župe, misije, zajednice i centri, u kojima je aktivno 184 svećenika. „S brojnim se izazovima susreće hrvatska inozemna pastva u današnjem vremenu i suvremenom društvu. Ti su izazovi različiti te su uvjetovani ne samo geografskim datostima, već i različitim stupnjem razvoja i modernosti društva, dosega sekularizacije, mjesta i uloge religije u pojedinim zemljama i krajevima svijeta te je stoga teško o ovim izazovima govoriti jedinstveno i jednako za sva pastoralna područja hrvatske inozemne pastve, a ima ih deset: Slovenija, Austrija, Švicarska, Njemačka, Zapadna Europa, Skandinavija, Kanada, Australija, Južna Amerika s JAR i na koncu Australija (Oceanija). Izazovi su vezani i uz starost naše dijaspore, jer nije svejedno radi li se o prvom, drugom ili pak trećem, četvrtom pa i petom naraštaju iseljenika kao što je to slučaj negdje u SAD ili Južnoj Americi.“ Dodao je kako su iseljenici zajednička briga Crkve iz zemlje odakle dolaze, kao i Crkve u koju dolaze. Jednu svojim odlaskom ponajprije osiromašuju, ali i potencijalno obogaćuju ne samo svojim materijalnim prilozima rodbini i župama u zavičaju iz kojega potječu, već i znanjima, vještinama, iskustvima i svime onim čime su i sami obogaćeni u novoj sredini, ako su spremni to podijeliti ili investirati u zemlju rođenja ili podrijetla. Crkvu primateljicu ponajprije obogaćuju svojim dolaskom, svojim sudjelovanjem i radom u crkvenom i društvenom životu, vrjednotama, tradicijom i baštinom koju sa sobom donose, što je uvijek puno više od onoga koliko tu Crkvu i društvo ´koštaju´ (mirovinski, socijalni i zdravstveni sustav, prostori i plaće za crkvene službenike itd.).“ Govoreći o perspektivi hrvatske inozemne pastve, istaknuo je kako su „naše perspektive dio onih perspektiva koje kršćanstvo općenito ima u modernim europskim i svjetskim društvima.“ „Religija s jedne strane, u organiziranome obliku, gubi na značenju u životu ljudi, ali s druge strane, ljudi nisu manje religiozni, no toj i takvoj religioznosti često nedostaje ´krov nad glavom´. Postavlja se pitanje, kako proširiti naš šator, kako pod njim može naći svoje mjesto što više naših suvremenika. Uz to će biti vezan i odgovor za naše sunarodnjake i za ´šatore´ naših misija i zajednica, koliko su široki i koliko duboko zahvaćaju povjerenu nam populaciju. Nadalje, perspektivu će imati oni pastoralni koncepti i projekti koji su utemeljeni na suradnji i sudjelovanju što više subjekata. Timski rad je često nešto čemu se mi iz domovine tek trebamo učiti, a tu svoje mjesto na crkveni način ima i sinodalnost: Što sinodalnije (uključivije, suradljivije), to perspektivnije, možemo ustvrditi. Što uspješnije odgovorimo na ranije nabrojane izazove, to će nam i perspektive biti sjajnije. Perspektivu također imaju koncepti koji uključuju snage mjesne Crkve u pastoral iseljenika, jer će pastoralna pomoć iz domovine biti sve oskudnija. Perspektivu imaju i svi duhovno-pastoralni projekti, ali samo ako su utemeljeni u zdravoj duhovnosti i doprinose rastu odgovorne i zrele vjere. Perspektivu na koncu imamo svi mi i naše misije, ako ostanemo vjerni Evanđelju i Crkvi te autentični navjestitelji Isusa Krista. Završit ću, kao što sam i počeo, s riječima kardinala Kuharića, koje je izrekao uz jedan od svojih posljednjih pohoda iseljenim Hrvatima: ´Svrha je mojih pastoralnih posjeta upravo u tome da u srcima hrvatskih iseljenika i radnika na radu u inozemstvu pomognemo sačuvati i razviti vjeru i sve što vjera sa sobom donosi, nacionalnu kulturnu baštinu, a posebno hrvatski jezik. To je i zadaća cjelokupne hrvatske inozemne pastve, za tim ciljem teže u svom radu brojni hrvatski dušobrižnici, pastoralni suradnici i socijalni radnici, koji svi gledaju na naše ljude u inozemstvu zaokruženo: treba se brinuti najprije za njihove duhovne, a onda i za sve ostale potrebe s kojima se oni kao ljudi susreću u stranom svijetu. Ovi pastoralni pohodi su i prigoda da obiđemo naše svećenike, časne sestre i njihove najbliže suradnike. Da ih ohrabrimo u njihovim plemenitim nastojanjima, da im pokažemo koliko cijenimo njihove napore i da pred njihovim vjernicima istaknemo prvenstveno duhovnu ulogu hrvatskih katoličkih središta. Jer hrvatski dušobrižnici u inozemstvu najviše rade za svoj hrvatski narod ako ga moralno uzdižu, ako mu liječe dušu moralnom hranom, ako ga upućuju na izvore vječnih istina o Bogu, o čovjeku, smisla života i vječnosti koja ih čeka´.“ Zaključno je nacionalni ravnatelj dr. Markić istaknuo kako je pastoralna skrb za hrvatske (i bilo koje druge) iseljenike neizbježno zadaća u kojoj djelatno treba sudjelovati i Crkva useljenja, što ona često čini materijalnom brigom za strane dušobrižnike te osiguravajući prostore za njihovo pastoralno djelovanje, ali još i više Crkva iz koje iseljenici dolaze, jer se u novoj sredini susreću s jezičnim, kulturološkim, mentalitetskim i mnogim drugim preprekama, zbog kojih im je za očuvanje pologa vjere i osobito za predaju dara vjere novim naraštajima potrebna pastoralna podrška iz Domovine. „Kako se iseljavanje iz naše domovine, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nažalost još uvijek nastavlja, tako je još uvijek neophodno i nesmanjeno potrebna i pastoralna skrb za naše iseljenike. Bez naše podrške oni se neće brže integrirati u domaću Crkvu, nego će se često kao vjernici brže izgubiti i sekularizirati u (post-)modernim sredinama u koje su došli“, zaključio je zahvalivši sudionicima na pozornosti te im je uime hrvatskih biskupa odao priznaje na svemu što neumorno čine u djelu dušobrižništvu za Hrvate u inozemstvu. O novostima iz hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj izvijestio je delegat vlč. Ivica Komadina, a bilo je riječi i o novostima iz pokrajinskih dušobrižničkih područja. Sudionici su na sastancima aktivno sudjelovali svojim pitanjima i promišljanjima.