U propovijedi nadahnutoj pročitanim liturgijskim čitanjima i životopisom sv. Jelene Križarice, nadbiskup je istaknuo da je križ znak i izričaj Božje ljubavi prema nama, ono što nas povezuje s Bogom, ali nas u zagrljaju želi povezati i s drugima. Križ je osobito snažan jer je stratište obilježeno boli, smrću i umiranjem, obilježeno zlom, kao znak i potpora u trenucima u kojima smo mi na stratištu, obilježeni bolom, propadanjem, smrću i nestajanjem. Križ je posebno važan zbog činjenice zla s kojim se često susrećemo. Ponekad smo mi uzrok, drugi put smo mi oni koji trpimo njegovu snagu, ali ga svakodnevno primjećujemo i u sebi i oko sebe i s pravom se pitamo: „Zašto? Zašto Bog to dopušta? Zašto ne zaustavi svo zlo? Zašto ne spriječi njegovo širenje?“

Gledajući zlo, u iskušenju smo da izgubimo vjeru u Boga koji kao da ništa ne poduzima i kao da ga nije briga. Međutim, križ nam kaže nešto drugo, govori da je Bog nešto poduzeo. Postao je jedan od nas, uzeo križ i pozvao nas, želimo li se osloboditi zla, želimo li pobijediti zlo, da ga slijedimo. Taj poziv, odricanje i križ kojega nudi, nije nešto što je ponudio nama i što nema veze s njim. Križ nam kaže da ono što nama nudi, na što nas poziva, Bog čini prije nas. No, u križu primjećujemo i nešto drugo zbog čega križ dobiva drugačiju perspektivu. Mi križ ne promatramo iz perspektive Kalvarije i onoga što s događalo na križu, kada je Isus mučen i ubijen, nego iz perspektive Kalvarije na kojoj je Isus uskrsnuo. Iz perspektive groba koji obuhvaća i jedno i drugo otajstvo. Nema Uskrsa bez križa, kao što je i križ besmislen bez Uskrsa. To je ono otajstvo koje mijenja smisao križa, otajstvo koje širi obzorja i pomaže shvatiti da odricanje i patnja nisu smisao križa, nego nužnost koju život na zemlji i susret s mišljenjima svijeta uvijek na ovaj ili onaj način nosi sa sobom. Krist, uskrsnuli, znak je istinske čovjekove sudbine koja odricanju križa i hodu za njim daje konačni smisao. Da nije bilo Uskrsa, Isusov križ bio bi samo još jedna od tragedija čovječanstva, kazao je nadbiskup.

Želimo li doista spasiti svoj život, to znači biti dionik Kristove uskrsle proslave do koje međutim put, htjeli mi to ili ne, uvijek i nužno vodi preko Kalvarije. Biti kršćanin znači prihvatiti to s vjerom u Isusa Krista i u njegovu uskrsnu poruku. Biti kršćanin znači u svakodnevnom susretu s izazovima svijeta i vremena ne ponašati se kao da sve završava smrću, kao da je smrt posljednji odgovor na pitanja čovjeka, nego razmišljati i ponašati se s vjerom i nadom da će nakon ovozemaljskih odricanja, nakon uzimanja križeva i hodanja s Isusom i za Isusom, sve do gubljenja vlastitog života, naš život zajedno s njim uskrsnuti. Moguće je zajedno s Isusom izgubiti život na milijun načina jer svako odricanje od sebe iz ljubavi, svaka prignutost prema bližnjemu, svako služenje, gubitak je vlastitog života da bi Isus u nama živio, rekao je Uzinić dodajući sv. Jelenu Križaricu kao primjer kako možemo svoj život izgubiti s Kristom. Jelenino suobličavanje s Isusovim križem pomoglo joj je da svoj križ odbačenosti može pridružiti Gospodinovom križu i njegov križ učiniti svojim križem. Nije se prepustila ogorčenju i samosažaljenju. Umjesto toga, postala je samozatajna, pobožna, skromna osoba. To je još više učvrstilo njezin odnos sa sinom Konstantinom na kojega pozitivno utjecala.

Iako je postala carica, nastavila je živjeti logikom križa, a njezina promjena utjecala je i na druge. Bila je kršćanka koja je svoje kršćanstvo živjela tako da su oni koji su je gledali mogli razumjeti vrijednost kršćanstva i vrijednost križa koji je u središtu. Kršćani jesu i mogu biti snaga u društvu, rekao je nadbiskup, dodajući da je znakom križa kršćanstvo pobijedilo progone koji su trajali 250 godina. „Onda se dogodilo da su i car i kršćanstvo zaboravili logiku križa u zamjeni teza, a to se i nama zna dogoditi kada promatramo snagu križa u moći, dominiranju nad drugima, umjesto da je nastavimo prepoznavati u onome u čemu je snaga križa – u služenju u ljubavi. To nije bio slučaj sv. Jelene koja nastavlja tražiti autentični križ i nalazi ga, ne na Kalvariji, nego u služenju bolesnima, slabima, siromašnima.“

Nije lako u ovom poretku na zemlji shvatiti ovu moć i snagu križa, nastavio je nadbiskup. Osobito je to tako dok smo na križu i pod križem, ali križ je samo jedno lice stvarnosti. Drugo ćemo vidjeti nakon križa, onda kada budemo gledali Boga ‘licem u lice’. U međuvremenu vjera ne može riješiti otajstvo zla, ali može pomoći u suočavanju sa zlom, s onim općenitim, ali i onim koje nas osobno pogađa, kao i našu braću i sestre.

Zaključujući je nadbiskup istaknuo da nam kršćanska vjera pomaže, slijedeći Krista i njegove tragove s pouzdanjem u Božju ljubav u to da nas Bog neće iznevjeriti, suočiti se sa zlom koje pogađa nas i ljude oko nas. Isus se na križu u svom pouzdanju u Oca nije prevario. Otac ga je uskrisio i uskrsnućem potvrdio da je njegova žrtva na križu bila i ostaje najsavršeniji znak i svjedočanstvo Božje ljubavi prema ljudima. Ni sv. Jelena Križarica se u svome pouzdanju nije prevarila i zato je doživjela da ju je Bog ponovo podigao i pomogao joj otkriti pravi smisao križa. Ni njezin sin Konstantin se nije prevario i pobijedio je u znaku križa. I mi to možemo, ali ne više u Konstantinovom smislu, nego u smislu sinodalne Crkve, na način sv. Jelene, a to znači ponizno, skromno i u ljubavi.

Zagledani u njezin primjer i osnaženi njezinim zagovorom krenimo za Isusom uzimajući svatko svoj križ služenja i ljubavi, jer ako to učinimo, nećemo biti prevareni. Onaj tko život izgubi, kaže Isus, ponovno će ga dobiti. Ako je on svojim križem pokazao da križ ima i drugo lice, lice Uskrsa, to će učiniti i s našim križevima, poručio je nadbiskup.