Ovogodišnje izdanje prikaza hrvatskih Božjih ugodnika donosi likovna ostvarenja redovnice milosrdnice Zdravke Spomenke Milić, akademske slikarice iz Splita. To je peti put da izložba na temu hrvatskih Božjih ugodnika dolazi u Pulu.

Voditelj programa, rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente je podsjetio kako izložbe iz tog ciklusa putuju Hrvatskom već 15 godina, a ciklus uvijek započinje u Križevcima. „Sveci su oni koji nadahnjuju ljude na dobra djela. Sveci koji su posebno vezani za hrvatski poput sv. Antuna i sv. Josipa, iako nemaju hrvatsku krv, krsnom vodom nas povezuju, a po njoj se Katoličkoj Crkvi svi osjećamo domaće u jednoj velikoj katoličkoj obitelji“, naglasio je te posvijestio kako biti svetac nije nešto što je bilo prije 2000 godina, prije jednog stoljeća, već nešto što je moguće i danas.

Domaćin, gvardijan samostana franjevaca konventualaca fra Đuro Hontić je važnim naglasio i taj sakralni prostor jer je ondje duhovne vježbe prije ređenja za đakona obavio bl. Miroslav Bulešić. „Đakonska služba, je služba služenja. U današnjem svijetu rijetko tko želi služiti, a Isus je došao na svijet da služi, a ne da bude služen. To su ovi sveci dobro shvatili i živjeli“, rekao je gvardijan Hontić. Pozdravljajući okupljene, posebno je pozdravio autoricu s. Zdravku Milić, prisjetivši se uloge sestara milosrdnica u njegovim rodnim Molvama kao i važnosti prisutnosti sestara u hrvatskom narodu, a osobito je spomenuo sestre koje su dale svoje živote.

Riječ pozdrava uputila je i provincijalna glavarica sestara milosrdnica Riječke provincije s. Ana Marija Rakocija. Izrazila je radost da će ta izložba potaknuti da nešto novo nauče o hrvatskim svecima i blaženicima te izrekla nadu da će to donijeti plodove za rast u vjeri, služenje Crkvi te kao primjer mnogima.

Stručni osvrt na izložbu dao je profesor likovne umjetnosti i likovni kritičar Stanko Špoljarić koji je podsjetio kako kršćanski narodi od pamtivijeka štuju svoje svece. Stoga je izrazio radost da „smo i zahvaljujući ovim izložbama shvatili, da i mi imamo velikane” koji su dio vjerskog i nacionalnog identiteta. „Volim reći da su ove izložbe hodočašća. Inače mi idemo na hodočašća, a ovi sveci su hodočasnici, jer obilaze Hrvatsku, idu i u Hercegovinu. Tako je prigoda da za vrijeme izložbi u raznim gradovima ljudi upoznaju i prodube znanje o njihovoj veličini. Drago mi je,da ovog puta jedna redovnica upotpunjava raspon hrvatskih umjetnika koji su svoje vrijeme i svoj zanos posvetili ovoj temi“.

Osvrćući se na radove, naglasio je, kako je autorica gradila u jednom vidu realiteta, ali koji zapravo i nije u onom klasičnom vidu, već je spoj realiteta s ekspresionističkom slobodom, ne pretjeranom. „Kad se gradi jedan portret onda je vrlo teško stvarati djelo koje će biti naglašeno osobno. Portret je likovna disciplina, koji ima nekoliko segmenata, postoji potreba za fizičkom sličnošću, postoji ono najsloženije ono unutarnje, svojevrsna psihološka analiza, a postoji i rukopis samog umjetnika. S. Zdravka je uspjela u jednom skučenom prostoru, u jednom vidu realizma graditi i ostvariti svoju rukopisnost“.  Nadalje je istaknuo kako se na takvim izložbama često postavlja pitanje je li lakše predstaviti sveca za kojeg se zna kako je izgledao poput Stepinca, Mandića, Merza, ili pak Tavelića, Marka Križevčanina koje „ne poznajemo, već im znamo dob i neke atribute koji ih karakteriziraju”. U tom vidu je posvijestio kako postoji polje umjetničke slobode, vjersko i emotivno polje da se taj svetac intepretira. „Ono što mi je kod ove izložbe posebno zanimljivo, da je autorica uspjela donijeti različitost unutar određene stilistike. Ona gradi jednom finom, njegovanom linijom. Nije slikarica koja pati na koloristički raskoš, nego se izražava u nekoliko boja, često meditativno plavom. Aureole nisu prenaglašene, ali dostatne da ukažu na uzdignuće  tih osoba. To su meditativni radovi“.

Nadalje, Špoljarić je podsjetio da kad govorimo o likovnoj sceni, i kada se radi o svećenicima i redovnica nailazimo na niz sjajnih slikara koji su se afirmirali. Mišljenja je da bi bilo dobro predstaviti ih u zajedničkoj publikaciji kojom bi se pokazalo kako djela nastaju u posvećenosti samostana, gdje atelje ima jedno drugačije mjesto koji je ne samo slikarski, nego i molitveni prostor.

Otvarajući samu izložbu, provincijalni ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić zahvalio je svima koji djeluju na promicanju glasa hrvatske svetosti. Posebno pak je zahvalio i čestitao s. Zdravki koja je ovogodišnju izložbu hrvatskih svetaca i blaženika obogatila novim imenima časnih sestara milosrdnica koje su ubijene ili umrle na glasu svetosti.

„Neka nam ova izložba bude na duhovni rast i duhovni i sveopći blagoslov“, rekao je fra Miljenko Hontić.

Svečanost otvorenja pjevanjem su uveličali članovi Grupe „Oton“ koja djeluje pri samostanu sv. Franje u Puli. Početak programa obilježili su pjesmom Miroslavu Bulešiću koju je skladao istarski kantautor Bruno Krajcar, a na kraju su prigodno intonirali domoljubnu pjesmu „Bože čuvaj Hrvatsku“.

Otvorenje izložbe održano je nakon redovnog večernjeg misnog slavlja u samostanskoj crkvi koje je tom prigodom predvodio provincijal fra Miljenko Hontić, a prigodnu homiliju izrekao je mons. Antun Sente.

U Kapitularnoj dvorani izloženi su portreti hrvatskih svetaca i blaženika, a u klaustru samostana izloženi su portreti Službenice Božje s. Žarke Ivasić i šest susestara koje su, kao žrtve komunističkog režima, ubijene iz mržnje prema vjeri.