Na misi su koncelebrirali tajnik vlč. Domagoj Lacković i više svećenika. Ceremonijar slavlja bio je vlč. Ivo Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve.

U uvodu u propovijed mons. Ćurić, naglasio je duboko značenje biblijske riječi i u svjetlu svetkovine dana rekao: „‘Johanan’ – ‘Bog je milostiv’, kako čitamo u proročkom imenu sv. Ivana Krstitelja, čiji spomen rođenja s cijelom Crkvom danas svetkujemo. U tom navještaju nama ljudima zablista, upravo kao Božje svojstvo, istina Njegova zajedništva s nama, kad povijest svijeta i naših života neće ostati tek u našoj vremenitoj prolaznosti, nego će naša povijest postati povijest spasenja’, vrijeme i mjesto Božje nazočnosti, njegove blizine i njegove ljubavi. Eto što otkriva naša istina, naše postojanje i naši životi. To nam je potrebno doživjeti posve osobno: I moja je životna povijest dionik ‘povijesti spasenja’, istina moga zajedništva s Bogom. I čini se kako je baš taj osobni doživljaj jako važan, kao kad ono starozavjetni Job izriče svoju uskrsnu nadu: Moj Izbavitelj živi! Njega ja ću kao svojega gledati (usp. Job 19,27). Naizgled, kao da nije zainteresiran za druge, no pouka leži baš u osobnoj ispunjenosti vjerom, koja nije tek neko uopćeno razumijevanje i priznavanje istinâ, nama do kraja nedokučivih, nego je osobni doživljaj, otvorenost i čežnja za susretom s Bogom.“

U nastavku propovijedi biskup Ćurić je istaknuo: „S Ivanom Krstiteljem pozvani smo učvrstiti se u doživljaju i razumijevanju najprije: Istine stvaranja, postojanja: tog prvog ‘saveza’ s Bogom na kojem počiva naše postojanje, kad uvijek iznova otkrivamo kako je Božja ljubav duboko utkana u naše živote i naš svijet. U toj nam se istini otkriva: tko je čovjek? kakvo mu je dostojanstvo? koja mu je svrha i krajnji doseg …? Stoga nas dijalog i otkrivanje zajedništva s Bogom, a to znači i put našeg posvećenja, ne potiče na ‘bijeg od svijeta’, nego nas poziva na svjedočenje o izvornom ‘savezu’ s Bogom, koji je grijehom narušen. Savezu koji ne zaboravlja nikad Stvoriteljevu ljubav, imajući pred sobom svijet i gledajući svoje vlastito postojanje. Kako je zadivljujuće Bog uključen u Ivanovu životnu povijest! Rođen u braku već ostarjelih roditelja. Na iznenađenje svih. ‘Uslišana ti je molitva – žena će ti Elizabeta roditi sina.’ (Lk 1,13). Žena, kojoj na putu do majčinstva kao prepreka stoji i starost i neplodnost. Stoga su i Zaharijina očekivanja morala znakovito ‘zanijemiti’ pred istinom da ‘Bogu ništa nije nemoguće!’ (Lk 1,37). S Ivanom u istini te Božje bezgranične ljubavi mi trebamo prepoznavati i svoje živote, ona je svakoga od nas pozvala u život. Kad razmišljamo o svom životu, čini nam se da nema nikakve osobitosti, nekog izvanrednog znaka. No, naše rođenje nije tek slučajna prolaznost, već postojimo zato jer nas Bog ljubi, i nikad nas neće prestati ljubiti. Ivan nas učvršćuje u doživljaju istine spasenja po Isusu Kristu. Ivanov život i poziv trajno su ukorijenjeni u spasenju koje dolazi od neizmjerne Božje dobrote i ljubavi, prema kojima treba otvoriti srce, okrenuti se, obratiti se i ‘poravnati put’ pred Gospodin čije kraljevstvo dolazi Božjim utjelovljenjem u Isusu Kristu – onom kojemu je Ivan ‘zaigrao’ još u majčinoj utrobi, onom kojemu, kako sam Ivan istinitim i poniznim stavom priznaje: ‘Dolazi onaj komu nisam dostojan odriješiti ni remenje na obući’. No, ne zaboravljamo – kako je snažno Ivanovo poslanje uvijek smjeralo i upućivalo na Kristovo. Ivanovo krštenje i njegov poziv na obraćenje navijestilo je krštenje Duhom Svetim i Isusov poziv: Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!’ (usp. Mt 4,17).“

Na kraju se mons. Ćurić obratio zavjetovanicama uz čestitku: „I u vašem se pozivu prepoznaje uvijek služba ‘preteče’, znaka koji upućuje i usmjeruje na nešto, služba kojom bez prestanka želite upućivati na Krista i njegov dolazak. To nose vaši evanđeoski zavjeti poslušnosti, čistoće i siromaštva, u kojima vidimo kako je aktivirano nevidljivo milosno pouzdanje u Boga i odašilje jasne signale posvemašnje usredotočenosti na duhovne izvore. Ta usmjerenost na milost odricanja uvijek hita prema vječnoj nagradi’ – kako navodi jedan od franjevačkih teologa, naglašavajući da redovničko siromaštvo, stasalo na primjeru biblijskoga ‘uboštva’, uvijek predstavlja zapravo ponizni ali ‘kraljevski put’ koji navješćuje i svjedoči Božje kraljevstvo.“

Na slavlju su, uz članove obitelji i rodbinu sestara, sudjelovali s. Lucila Zovak, vrhovna poglavarica za Provinciju Italiju, zajedno s gostima iz Besozza u Italiji, gdje je s. Marija Sonja bila na ispomoći u njezi sestara.

Pjevao je zbor sestara, novakinja i kandidatica, pod ravnanjem s. Josipe Pavle Jakić i uz orguljsku pratnju s. M. Svjetlane Paljušević. Nakon zahvalne pjesme Tebe Boga hvalimo i završnoga blagoslova radosno je odjeknula himna Družbe Pjevaj Bogu zavjet svet, kojom je nazočna zajednica sestara izrekla svoju hvalu Bogu za dar doživotnoga predanja svojih članica.

Prije polaganja zavjeta redovnice su sudjelovale na duhovnim vježbama koje je vodio fra Josip Ivkić, OFM.

Dan prije, u predvečerje posljednjega dana duhovnih vježbi, s. Mariangela Markotić iz Gundinaca, s. Franciska Ulrika Sajdl iz Maradika, župa Beška, Srijemska biskupija, i s. Teodozija Memqaj s Kosova, obnovile su svoje zavjete do šeste obljetnice, za vrijeme svečane mise koju je predvodio fra Josip Ivkić.