Misnom slavlju prethodila je ulazna procesija do kipa bl. Augustina Kažotića, a na početku slavlja domaći župnik fra Nikola Leopold Noso prigodno je pozdravio zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutlešu.

„Čast mi je i velika radost, da Vam, u ovom Domu Gospodnjem, prigodom proslave zaštitnika naše župe, bl. Augustina Kažotića, prvog hrvatskog blaženika, biskupa Zagreba i Lucere, i velikoga jubileja, 700 godina od njegova rođenja za Nebo, mogu izreći svoje duboko štovanje i bratsku dobrodošlicu! Dragi nadbiskupe, srdačno Vas pozdravljam u ime svih župljana Župe bl. Augustina Kažotića, u ime svih hodočasnika, braće svećenika, redovnika i redovnica, i u svoje osobno ime! I, dok dočekujemo Vas, pastira Crkve zagrebačke, koja već stoljećima putuje u susret Gospodinu dok ne dođe, u mojemu srcu odzvanjaju riječi Gospodinove, Dobroga pastira, iz današnjega evanđelja: ‘Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.’ Biti dobar pastir, biti u službi jedinoga Dobroga pastira. Tako gledamo na našeg bl. Augustina Kažotića, tako gledamo i na Vaš pohod našoj Župi. I kličemo dobro nam poznate riječi (iz) svete liturgije: ‘Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!’“, rekao je fra Nikola Leopold u pozdravu nadbiskupu, rekavši da ga radosno prima ova župna zajednica, utemeljena prije dvadeset i dvije godine, zajednica od oko 16 tisuća duša.

„Molimo Gospodina, da nas ova Vaša nazočnost i obilježavanje nebeske proslave Božjega čovjeka Augustina – ohrabri, daruje nam snagu za nastavak hoda: za životnu borbu i nošenje križa, za plodonosno svjedočenje Radosne vijesti, Božje ljubavi i blizine prema svakom čovjeku. Molimo, naravno, i za Vas, preuzvišeni oče nadbiskupe, molimo da Vas prati, i u Vašoj novoj službi ohrabri, zagovor bl. Augustina Kažotića, Vašeg uzornog predšasnika, u zajedništvu s kardinalom i zagrebačkim nadbiskupom, bl. Alojzijem Stepincem, koji je kao član franjevačkog svjetovnog reda, 1934. g., uzeo upravo ime: Bl. Augustin Kažotić. Molimo, dragi nadbiskupe, da našu župu i čitavu Crkvu zagrebačku, ovo zajedništvo naših Nebesnika potakne, da uvijek i iznova svoja srca otvaramo Isusu, Dobrom Pastiru, odričemo se grijeha, malodušja i straha; obnavljamo svoja krsna obećanja i raspirujemo milost Svetoga reda koju smo primili, te svijetlimo kao zajednica svetih, koji se uzajamno pretječu u ljubavi i poštovanju“, kazao je fra Nikola Leopold, poručivši nadbiskupu Kutleši: „Trebamo blizinu svojih pastira, i Vaš pohod našoj Župi jest znak da nismo sami i da se Gospodin brine za nas!“

Uvodeći u homiliju, zagrebački je nadbiskup rekao da je bl. Augustin Kažotić zasigurno najuglednija osobe 14. stoljeća na ovim našim prostorima.

“Bog nam danas po bl. Augustinu još jednom pokazuje kako svetost života ostavlja neprolazni sjaj koji ni vrijeme ni okolnosti ne mogu izblijediti. Poziv na svetost odzvanja redcima Sv. Pisma, „budite savršeni kao što je Otac vaš savršen“ , „budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdn“ . Također, i Dokumenti Crkve, jednakom jasnoćom, kroz sva stoljeća pred nas stavljaju ideal svetosti kao smisao kršćanskog života. Ne ideal bezgrešnosti, već ideal svetosti – ideal suradnje čovjeka i Boga. Možemo se s pravom zapitati: može li čovjeku 21. stoljeća govoriti život blaženika iz 14. stoljeća? Nekad nam se čini da je jaz samo od jedne do dvije generacije nepremostiv. Koliki tek onda jaz nastaje kada su između nas tolika stoljeća? Drugačije su okolnosti, drugačiji izazovi, mentalitet i ljudi. No, vidjet ćemo da nije tako. Čovjek i njegova narav su isti, svetost je uvijek aktualna, uvijek svježa i konkretna”, rekao je nadbiskup Dražen Kutleša.

Nadbiskup Kutleša u nastavku je naglasio predanost i posvećenost života koju je blaženik promicao.

“Razmišljajući o životu bl. Augustina Kažotića nadahnjuje nas gorljivost ovog velikog propovjednika i navjestitelja Evanđelja, njegova velika predanost i posvećenost naviještanju Božje Riječi. Svoj je život do kraja istrošio za Evanđelje. U naviještanju Božje riječi bl. Kažotić pokazao se kao pravi sin sv. Dominika za kojega svjedoci kažu kako se posvuda riječima i djelima pokazivao kao čovjek Evanđelja. Preko dana nitko se više od njega nije uključivao u društvo braće i život ljudi, nitko od njega nije bio veseliji. No u noćnim satima nitko od njega nije bio revniji u bdijenju, u molitvi, u prošnjama svake vrste. Sv. Dominik je bio svjestan da je za navještaj Božje Riječi potrebno dobro i dostatno poznavanje teologije, ali je zato jednako potreban i primjeren, uzoran život propovjednika pa je njegova novoosnovana zajednica bila duboko ukorijenjena u evanđeoskom siromaštvu, u odricanju od zemaljskih dobara, u iskrenoj ljubavi i bratskoj povezanosti jer tko želi drugima naviještati Božju riječ, najprije mora Božju poruku utjeloviti u svome životu”.

“No, što je Evanđelje kojemu su Kažotić, ali i toliki ljudi tijekom povijesti, posvetili svoje živote?”, upitao je u nastavku propovjednik te ukazao na riječi  sv. Augustina: „Neka se vaša ljubav spomene da postoji samo jedan govor Božji koji se odvija u cijelome Svetom pismu i da je samo jedna Riječ koja odjekuje na ustima svih svetih pisaca; budući da je ona u početku bila Bog u Boga (…)“, Isus Krist. Drugim riječima, Sv. Pismo, Evanđelje jest Isus Krist, utjelovljena Riječ”, a u nastavku se osvrnuo i na riječi Pape Franje koji naglašava da „Biblija nije zbirka povijesnih knjiga ili vijesti, nego je u potpunosti usmjerena na cjelovito spasenje osobe. Neosporna povijesna ukorijenjenost knjiga sadržanih u svetome tekstu ne smije dovesti do toga da se zaboravi tu prvobitnu svrhu: naše spasenje.“ Dakle, smisao propovijedanja Evanđelja, smisao navještaja Isusa Krista je spasenje, jer „Bog govori i djeluje kako bi išao ususret svim ljudima i spasio ih od zla i smrti“.

Naglasio je dalje propovjednik da „sve što je ljudsko mora doživjeti preobrazbu! Crkvi naime nije samo do toga da se Evanđelje propovijeda na sve prostranijim područjima svijeta ili sve većem broju novih populacija već također mora težiti da snagom Evanđelja tako reći izokrene mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrednote, interese, misaona kretanja, ishodišna nadahnuća i životne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s Božjom Riječi i njegovim naumom spasenja. Autentični navještaj Evanđelja uvijek donosi istinu: prvo, „Djeca se Božja zovemo, i jesmo“ (1Iv 3,1), od Boga dolazimo i Bogu idemo; drugo, spasenje je onostrano, eshatološko, naše srce nije stvoreno za ovo vrijeme i prostor već za vječnost. Dakako, spasenje se u ovom životu započinje, ali se dovršava u vječnosti. I treće, mora postojati suštinska, stvarna i trajna povezanost između Evanđelja koje pojedinac prihvaća te čovjekova osobnog i društvenog života. U ovom kontekstu aktualno zvuče riječi pape Pavla VI., „neće biti na odmet da svaki kršćanin i svaki blagovjesnik u molitvi produbi ovu misao: ljudi će se moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im mi i ne navijestimo Evanđelje; no mi, možemo li se spasiti ako iz nemara, straha, stida (…) ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje?“

“Lažne ideje često žele podjarmiti Evanđelje Isusa Krista”, upozorio je propovjednik te se osvrnuo i na vrijeme sv. Dominika u kojem je “buktalo propovijedanje katara, dualista koji su zanemarivali materijalno, a glorificirali duhovno, u Kažotićevo vrijeme širilo se praznovjerje. Iako vremenski daleko od njih, nažalost sljepoća ljudskog duha i samouvjerenost u navještaju Evanđelja ostaje. Danas se navještaj Isusa Krista i Božje Riječi pokušava zatvoriti u ovozemaljske okvire, možda i podjarmiti pogubnim trendovima i prolaznim ideologijama, a djelovanje i propovijedanje Crkve pretvoriti samo u socijalni i društveni angažman. Zato su nam primjeri bl. Augustina Kažotića, sv. Dominika i drugih svetaca Reda propovjednika potrebni, jer govore o istinskim pastirima koji po uzoru na Krista, pravoga Pastira, svaki dan iznova polažu svoj život za stado Božje.”

“I našem je vremenu potreban jasan i nedvosmislen navještaj Evanđelja. Zato razmatranje života svetaca i blaženika, pa tako i života blaženog Augustina nikada nije suhoparno promišljanje činjenica i događaja. Sjećanje na događaje iz njihova života predstavlja uvijek nove impulse milosti, poticaje Duha Svetog koji ohrabruju i naše srce da se još više i žarče stavimo u službu Evanđelja”, naglasio je Kutleša te usporedio u nastavku dva blaženika, bl. Augustina Kažotića i bl. Alojzija Stepinca rekavši da je “bl. Augustin i sam podnio progonstvo iz ljubavi i poslušnosti, krotko prihvativši sve iz Božje ruke.”

“Ovi događaji iz života blaženika neodoljivo podsjećaju na izgnanstvo bl. Alojzija Stepinca u Krašiću. Obojica krotko prihvaćaju volju Božju i tako postaju svjedoci. Krotka i poslušna ljubav bila je vidljiva i prema Crkvi jer biti Kristov ali bez Crkve, slušati Krista ali mimo Crkve jasno proturječi riječima Evanđelja: „Tko vas prima, mene prima, tko vas prezire mene prezire (Lk 10,16)“. Sam Krist, kako nam kaže sv. Pavao svjedoči za Crkvu: „Krist je ljubio Crkvu te je sebe predao za nju (Ef 5,25).“

“Nama i ljudima našeg vremena nužna je potreba da počnemo svoje živote nadahnjivati svecima i blaženicima koji su nam prethodili. Obično se smatra da promjenu i napredak društva može donijeti samo bolja infrastruktura, bolja edukacija ili snažniji ekonomski zamah. Donekle to jest tako, no to nije dovoljno. Društvo čine ljudi, pojedinci koji svojim životom, stavovima, kulturom i jasnoćom identiteta kreiraju ozračje i duh kojim društvo odiše. Prava plemenitost ljudskog društva nije isključivo u materijalnim dostignućima, već u plemenitosti, kreposti i svetosti duha. Prosperitet i materijalni napredak bez duha je kao beživotno tijelo, bez duše. Sveci su to znali jako dobro”, spomenuo je propovjednik te na koncu zaključio da je “život bl. Augustina odisao je svetošću pa je zato njegovo kulturno, odgojno, znanstveno i društveno djelovanje, ali nadasve svjedočenje Evanđelja širilo ozračje povjerenja, sućuti i miroljubivosti u narodu. U svetosti i autentičnom životu za Evanđelje ne progovara samo djelo koje čovjek čini, već milina ljubavi Božje koja se razlijeva. Djelo učinjeno bez Boga i mimo Boga izgrize zub vremena i rastoči taština, a djela učinjena u Bogu svijetle suvremenicima i nastavljaju svijetliti kroz sva stoljeća.”

Fra Anto Gavrić je na kraju misnog slavlja istaknuo kako su volonteri župnog Caritasa, slijedeći primjer bl. Kažotića, prikupljali financijska sredstva koja su po završetku proslave donirali Centru za rehabilitaciju Zagreb. Nakon misnog slavlja vjernici su se zadržali u čašćenju relikvija bl. Augustina Kažotića.