Biskup Radoš slavio je misu uz koncelebraciju svećenika Koprivničkog dekanata na čelu s dekanom Dominikom Vukalovićem, te vlč. Marka Domitera, biskupovog tajnika i preč. Pavla Markača, umirovljenog svećenika Varaždinske biskupije.

Uoči misnog slavlja, kojem je prethodila procesija od kapelice svetog Jožefa do župne crkve, sve okupljene pozdravio je domaćin, slavljenik mons. Markač podsjetivši i na 320. obljetnicu nekoć zavjetne, a posljednjih 40 godina i župne crkve Uznesenja Marijina u Močilama. Osim biskupu i svećenicima, pozdrave je uputio i predstavnicima civilnih vlasti državnom tajniku i glavnom vatrogasnom zapovjedniku Republike Hrvatske Slavku Tucakoviću, zatim koprivničko-križevačkom županu Darku Korenu te koprivničkom gradonačelniku Mišelu Jakšiću. Istaknuo je nakanu ovog misnog slavlja koja je bila za sve bolesnike i patnike ta za sve kojima je pretežak životni križ.

„Molimo Gospodina da im On dade snage s Njim, nakon kalvarijske žrtve, stići u Njegovu proslavu. Molimo i za našu Domovinu i za sve one koji su nam je svojom žrtvom darovali”, rekao je na početku mons. Markač.

Uvodeći u misno slavlje biskup je rekao kako Velika Gospa podiže pogled okupljenima da mogu vidjeti u daljinu i prema nebu, da mogu vidjeti Isusa koji uzlazi na nebo. On koji prvi uzlazi poziva i vodi one koji su njegovi. Prva koju vodi tim putem je njegova majka, Blažena Djevica Marija.

„Danas slavimo tu vjeru Crkve: da je Marija dušom i tijelom uzdignuta, povedena u nebo. Ona je za nas, vjernički puk, putokaz nade i utjehe da je i naš put, put u Očevu kuću. Želimo podići svoj pogled prema nebu”, potaknuo je na početku biskup Radoš.

U svojoj homiliji, osvrćući se na naviješteni izvještaj iz evanđelja, tumačio je taj jedinstveni susret u Svetom pismu – susret dviju žena koje pod svojim srcem nose dijete.

„Mi ih nazivamo da su blagoslovljene žene. Svaka žena koja nosi dijete pod svojim srcem je blagoslovljena od Gospodina. Ove dvije žene u svoj zagrljaj žele uključiti i nas”, poručio je mons. Radoš. Spomenuo je i kako Mariju promatramo kao kraljicu, dok Velika Gospa od nas traži da pođemo od Marijine malenosti, poniznosti, da je vidimo kao običnu ženu koja nema krunu, nego maramu, koja nema plašt, nego pregaču, a u ruci kuhaču – to je redovita, obična žena. No, ona u sebi nosi Riječ kojom je Bog progovorio u njezinom životu. To je riječ blagoslova kojeg nosi Elizabeti i Zahariji, koji čini da Elizabeti zaigra od radosti čedo u utrobi. Dodao je i kako je Elizabeta žena koja vidi blagoslov Božji u utrobi Blažene Djevice Marije, odnosno ono s čime je Bog progovorio. „Bog uvijek dobrim govori, blago govori, govori o dobrome”, pojasnio je biskup i dodao kako je dobar govor onaj koji hrani dušu dobrim, hrani životom, snagom i stvara zajedništvo. Potaknuo je, stoga, okupljene da dobro govore i primjećuju.

„Kad govorimo dobro jedni o drugima, kad imamo oko za dobro koje je Gospodin stavio u dušu naših najbližih, kad muž vidi dobro u svojoj ženi i kaže: ‘Pa ona je blagoslov za našu kuću, za našu obitelj’, kad roditelj vidi u svome djetetu ono što je dobro, kako je blagoslovljen u svome djetetu, da je Bog dobrim progovorio u djetetu koje mu je dao da bude suputnik, da mu bude radost u životu, tada se stvara novi svijet. Kada možemo vidjeti dobro u društvu, na radnome mjestu. Kada možemo vidjeti dobro koje je u Crkvi. Kad možemo vidjeti dobro koje je u našoj Domovini, tada otvaramo oko koje vidi Božjim očima. Bog je onaj koji najprije vidi ono što je dobro u našem srcu, u našoj duši”, naglasio je okupljenima biskup Radoš.

Pojasnio je i kako Elizabeta može govoriti i progovarati dobrim jer se povukla u gorje koje zapravo simbolizira mjesto susreta Boga i čovjeka.

„Ona je zašutjela za svijet. Njezine riječi proviru duboko iz njezina srca, tamo gdje susreće Boga i doživljava ga kao dar…Velika Gospa nas potiče da se i mi oslobodimo potrebe da budemo previše kritični u našem svijetu. Možda to nazivamo odgovornošću, vrstom potrebe da čistimo društvo, ali znamo zapasti u to blato i ne vidjeti ništa što je dobro. Možda znamo govoriti ne samo riječi kritike, nego i ružne riječi, i teške riječi. Elizabeta nas poučava: ‘Pođite u Gorje, smanjite broj svojih riječi, neka riječi budu izgovorene iz nutrine, neka sazriju u duši, a onda će u ustima biti tople riječi, koje motiviraju, daju snagu i stvaraju zajedništvo’. Elizabeta je žena koja govori dobro jer ima iskustvo dobroga Boga koji je dao najveći dar koji može dati samo Bog, a to je dar života”, kazao je biskup Radoš.

Podsjetio je nadalje kako je Elizabeta ona koja je prva ispovjedila vjeru, priznavši Mariju Božjom majkom – Majka Gospodina mojega.

Govorio je i o Mariji kao pravoj vjernici koja živi potpunu nutarnju slobodu, oslobođena svojih planova, težnje za ljudskim uspjehom, potpuno se predaje Bogu te veličinu vidi, ne u onome što je ona učinila, već što je Bog učinio u njezinom životu.

„Mi se često trudimo da učinimo nešto za Boga, ali Bog od nas traži da budemo otvoreni za njegovo djelovanje u nama. Nećemo biti veliki po onome što mi činimo, nego po onome što Bog čini u našem životu. Po tome je čovjek velik. Oslobodimo se sebe, svoga ‘ja’ i dopustimo da se Bog nastani svojom ljubavlju, svojom snagom u našem životu”, istaknuo je mons. Radoš.

Na kraju homilije još je potaknuo okupljene da svoj pogled usmjere prema nebu, kamo je uznesena Marija, jer Kristovo uzašašće na nebo otvara put i za naše uzdignuće.

Na kraju euharistijskog slavlja, biskup Radoš je uputio čestitku župljanima i župniku Markaču o 40. obljetnici koju slave

„Vjerujem da je za sve nas ova kuća ovdje i ona kuća u gorju – tamo gdje ima ljepote prirode, ali gdje se osjeća da Bog u njoj diše, da je Bog živi Bog, da je to kuća molitve kao u Zaharijinoj kući gdje Elizabeta glasno Boga slavi, gdje Marija pripisuje Bogu sva velika djela. I mi dolazimo ovdje da glasno Boga slavimo i da sve Bogu pripišemo kako bi nas Bog mogao nadariti svojim darovima”, poručio je između ostalog u svojoj čestitci biskup Radoš te okupljenima poželio da darove koje im Gospodin želi danas dati ponesu svojim kućama, posebno dar razgovora i lijepe riječi.