Upućujući pozdrav njima i onima koji su ih dopratili, biskup je podsjetio da se na Nedjelju Caritasa u Požeškoj biskupiji završava vrijeme osobite pažnje za siromašne i druge ljude u potrebi, započeto minulog mjeseca na Svjetski dan siromaha. Izrazio je radost zbog susreta u katedrali, istaknuvši kako on ide za tim da invalidnim osobama i svima koji im služe iskažemo pažnju i zahvalnost. Kazao je da im zahvaljujemo i zato što nas one podsjećaju da smo jedni drugima potrebni, da jedni bez drugih ne možemo i u konačnici da ne možemo bez Boga. Istaknuo je da ih sve želi povjeriti Isusovoj snazi ljubavi s križa, koju slavimo u svakoj misi, a koja se prethodno objavila u siromaštvu betlehemske štalice. Pozdravio je i nazočne župljane Župe sv. Terezije, koji su toga dana slavili sakrament pomirenja u katedrali u nastojanju da čiste duše dočekaju svetkovinu Isusova rođenja.

U homiliji biskup je kazao da su dragocjeni oni ljudi koji drugima znaju pristupiti i reći im lijepu riječ. Naime, takva riječ, primljena ne samo ušima, nego srcem, na neki način liječi. Kad je već tako s našom ljudskom riječi, kako li je tek dragocjena i ljekovita Božja riječ kad dopre do našeg počesto izranjenog srca, ustvrdio je biskup. Polazeći od prvog čitanja iz Knjige Izaije proroka rekao je kako on svojim sunarodnjacima u babilonskom sužanjstvu prelijepom metaforom procvjetale stepe u pustinji poručuje da ih se Bog nije odrekao, i da će se njegovom zauzetošću ono što je postalo pustinjom u njihovim srcima i životima obratiti u plodnu zemlju. Pozivajući ih da osnaže svoje klonule ruke i učvrste malaksale noge, prorok ih zapravo poziva da ojačaju vjeru u Boga koji dolazi, kako bi svojom moći izveo procvat pustinje njihova srca, pojasnio je biskup. Kazao je da se prorokov navještaj Boga koji dolazi ostvario u Gospodinu Isusu Kristu, koji u naviještenom evanđeoskom ulomku liječi u Petrovoj kući paraliziranog čovjeka, kojeg su njegovi prijatelji kroz otvor na krovu spustili u nosiljci pred Isusa. Protumačio je da je Isus u tom neobičnom postupku prepoznao njihovu vjeru, i da je stoga bolesnom čovjeku najprije rekao: „Sinko, otpuštaju ti se tvoji grijesi!“ Naime, Gospodin zna da netko može imati zdrave noge, a biti u srcu paraliziran najgorom uzetošću kojoj je ime zloća, sebičnost i grijeh, ustvrdio je biskup. Isus ne nastupa da bi bolesnoga samo fizički pomogao, nego liječi cjelovitog čovjeka. U njemu je k nama ljudima došao Mesija kojega su naviještali proroci i koji je moćan izliječiti nas od naših tjelesnih bolesti, to je samo znak one njegove moći kojom nas može izliječiti od nutarnje izranjenosti našeg srca. Tek kad je Gospodin Isus spomenutog bolesnika izliječio od paralize srce, ozdravio ga je i od paralize nogu te je on prohodao u vjeri u Isusa Krista i postao dionik njegova spasenja, zaključio je biskup. Nema boljeg i čvršćeg hoda, nego ići s Isusom Kristom, ustvrdio je biskup.

Napomenuvši da svaki čovjek boluje od spomenute paralize srca zvane grijeh, biskup je kazao da smo svi mi potrebni nekoga tko će nam reći lijepu riječ, ali nam je najviše potreban Gospodin Isus, koji ima moć praštanja naših grijeha i oslobađanja za istinsku razinu postojanja. Podsjetivši da je Crkva služiteljica Isusova djela liječenja, rekao je da mu je drago što su se na ovom slavlju u katedrali okupile osobe koje imaju poteškoća fizičke naravi i koje zbog toga nazivamo invalidima, da bismo ih stavili pred Isusa Krista, kao oni ljudi nekoć onog paraliziranog čovjeka iz Evanđelja. Pozvao ih je da za njega budu budna srca u vjeri, kako bi on mogao u njima ostvariti svoju ozdravljujuću prisutnost. On je zato došao među nas rođenjem u Betlehemu i na križu sebe dao za nas, da bi svojom ljubavlju jačom do smrti liječio naša srca ranjena zlom i grijehom, ustvrdio je biskup. Poželio je sudionicima slavlja da se u ovoj misi dogodi upravo takvo izlječenje te da poteškoće fizičke naravi u njihovim životima ne budu zapreka za njihov hod u vjeri s Isusom Kristom. Zamolio je Gospodina da ostvari na njima ono što je izveo s mnogima, kako bi se i oni mogli svrstati među njegove ozdravljene ljude.

Na kraju misnog slavlja biskup je izrazio uvjerenje da su „osobe s invaliditetom razumjele kako smo ih ovom misom položili u Isusove ruke i u blizinu njegova srca, jer on je taj koji nas može i želi izliječiti ponajprije u srcu, a onda nam dati snagu da u našim fizičkim bolestima budemo snažniji, kako bismo ih mogli nositi s pravim raspoloženjem strpljivosti i predanosti Bogu.“ Zahvalio je svima onima koji im svakodnevno služe u njihovu životu, doprinoseći da im poteškoće budu lakše. Zahvalio je Biskupijskom Caritasu na čelu s ravnateljicom Katarinom Paulić, što su organizirali ovaj susret. Poželio je da bude što više takvih susreta „u kojima naša vjera jača, nada raste. a ljubav se ražaruje.“ Mladim pjevačima zahvalio je što su uveličali ovo slavlje, a kolegijašima što su svojim sudjelovanjem posvjedočili blizinu invalidnim osobama.

Nakon mise osobe s invaliditetom okupile su se u dvorani požeškog Kolegija, gdje je za njih bila pripravljena okrjepa, na kojoj je bio i biskup Škvorčević te je mogao u nevezanom razgovoru čuti njihove životne priče, pune poteškoća, ali i osjetiti njihovu vjeru i nadu s kojom ih nose.