“Svaki čovjek živi u trajnoj egzistencijalnoj potrazi za smislom, srećom i ostvarenjem. Njih očito smatra i svojim najvećim dobrom, jer kada posjeduje sve ostalo, a njih ne, upada u vrlo mračna stanja”, upozorio je u uvodnome dijelu predavanja profesor Marko Vuković tumačeći da je kroz povijest svoje misli čovjek za tu potragu neprekidno pokušavao davati konkretne smjernice, nudio je odgovore, ali i iznimno elaborirana obrazloženja tih odgovora.

“Čini se da smo uvjereni da nam o točnosti odgovora na ta pitanja ovisi život. Bi li se neki promatrač, koji ne bi imao iskustvo ljudskog života i ljudske povijesti, iznenadio kada bi uvidio da su se gotovo svi odgovori na ta pitanja kroz povijest u biti svela na jedan, nikada do kraja dohvatljiv koncept, za kojeg se pokazalo da otvara više pitanja no što ih je ‘zatvorio’?”, upitao se te dalje u izlaganju – upravo o tom konceptu ljubavi – ustvrdio da su se razne stvarnosti nudile za ispravni ili najviši objekt ljubavi: život, herojska smrt, posjedovanje, užitak, čast, moć, uspjeh, slava, besprijekornost, kreposnost, tijelo, sugrađani, domovina, „ja“, supružnik, vlastito dijete, bližnji, Bog. Svaka je od njih polagala pravo na to da onaj koji ih ljubi treba biti spreman na žrtvu za njih ako ih zaista ljubi.

Poručio je isto tako da je Crkva na II. Vatikanskom saboru u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u biti, pokušala sumirati povijest ove potrage i dati na nju odgovor u svjetlu Božje Objave. U broju 24 GS kaže: „Čovjek je jedino biće kojeg je Bog želio radi njega samoga, i stoga se on ne može ostvariti nego u nesebičnom daru samoga sebe.“

Iznio je stoga, uz ostalo, tvrdnju da se čovjek može ostvariti jedino u slobodnom, bezinteresnom, nesebičnom daru samoga sebe – očito, jedino u ljubavi. „Smatram da je glavna zadaća pastoralne skrbi za obitelji otvoriti putove Božjoj milosti koja čovjeka usavršuje kako bi taj visoki poziv mogao živjeti. Zatim, usmjeriti članove obitelji da taj poziv postave kao temelj i cilj svoga obiteljskog života, te formirati pastoralne djelatnike kako bi obitelji usmjeravali i davali im sredstva za življenje toga dara samoga sebe, poručio je asistent KBF-a u Zagrebu.

Izdvajamo i riječi da je brak privilegirano mjesto za rast u vjeri, po njemu, iz najmanje dva razloga. Prvi je: Zato što čovjek koji je u braku ne može se sakriti od života i pobjeći od stvarnosti. Za brak koji je shvaćen kao doživotno zajedništvo, kao trajni vez, Savez koji je pred Bogom i Crkvom sklopljen danom riječi – privolom, pogotovo ako su u njemu rođena djeca, ljudi se uglavnom bore, i opciju rastave doživljavaju kao neuspjeh ili tragediju.

Drugi razlog je: Brak i obitelj privilegirano su mjesto odgoja, odnosno rasta u vjeri, i zato što je obitelj Crkva u malom, a svaka obitelj ima i svoju liturgiju koja se oblikuje u stvarnosti te zajednice i vraća joj se kao snaga za življenje te iste stvarnosti po Božjoj volji.

„Koliko bi dobro bilo da se ženidba počne zaista shvaćati i kao poziv. Ženidba nije u prvom redu sredstvo moga samoostvarenja, dozvola da se tjelesni užitci konzumiraju bez grižnje savjesti, ili nešto treće čemu ja i moje želje i snovi stoje u centru. Ona je prihvaćanje poziva, a svaki poziv u sebi sadrži i poslanje, rekao je takođe vlč. Marko Vuković.

Govorio je i o nekoliko naglasaka iz Katekumenskog itineraria za bračni život, te na kraju svoje razmišljanje usmjerio na potrebu ‘zaustaviti se nad vjerom onih koji se bave pastoralom braka i obitelji’.

„Mi smo treća osoba u trokutu Bog – supružnici – službenik Crkve, u kojem se događa rast u vjeri supružnika. Stoga je nužno da ono o čemu govorimo i sami vjerom prihvatimo, da otkrivamo istinitost tih otajstava i da ih razmatramo. Obitelji nisu sredstvo našega samoostvarenja ili isticanja, a dobro koje se dogodi u službi obiteljima nije nešto što se koristi za hvaljenje pastoralnim uspjesima.”

Pokretač pastoralnog djelovanja službenika Crkve je svijest o Božjoj ljubavi prema čovjeku, a onda i ljubav koju i sami gajimo prema čovjeku, prema obitelji, a koja se manifestira kroz brigu za njihovo dobro, za njihovo spasenje.

„Voli onaj koji je spreman moliti i raditi, žrtvovati i posvećivati se za one koje voli. Mislim da je osobni rast u vjeri, vlastito posvećenje i vjernost u vlastitom pozivu neizostavan dio pastoralnog djelovanja”, poručio je.

Iskustvo pokazuje da svaki korak u vjeri koji napravimo, svako iskustvo, i svaki rast u znanju i stručnosti u pravom će trenutku donijeti korist nekome koga nam Bog stavi na put. Budući da i naš poziv ima i svoju misiju, taj rast u vjeri postaje i naša obveza radi izvršavanja poslanja koje smo primili. Samo čovjek vjere može vjerodostojno pozvati drugu osobu da se u nekom trenutku svojega života upusti u rizik ustrajnog hoda putem na kojem se više ne vidi svjetlo, i dati usmjerenja na tom putu koja nadilaze ljudske snage i neshvatljivi su ljudskom razumu.