U prigodnom spomen-kolokviju u dvorani Vijenac voditelj programa vlč. Ivan Vučak nakon uvodne molitve pozdravio je sve prisutne te najavio nekoliko govornika koji su dali svoje osvrte na život  i djelo mo. don Mihe Demovića. O mo. Mihi Demoviću i o njegovom stvaralaštvu govorio je mo. Josip degl’ Ivellio, posebno istaknuvši “kako ovo nije znanstveni skup, nego spomen-kolokvij u kojem ćemo reći nešto zananstveno, ali i ljudski”. S temom pod nazivom Presjek stvaralaštva don Mihe Demovića, navevši tako, uz životopis mo. Demovića, 20 njegovih muzikoloških djela, 30-ak skladateljskih djela te oko 60 harmonizacija, mo. degl’ Ivellio spomenuo je da je don Demović “potaknuo ponovno izlaženje časopisa Sveta Cecilija 1969. godine (3. razdoblje) i bio prvi tajnik uredništva istog časopisa”, rekavši da ga je po tome istaknuo i mo. dr. fra Izak Špralja, TOR, koji nije mogao prisustvovati skupu.

Doc. dr. sc. Krunoslav Novak prisjetio se don Mihe Demovića posebno riječi koje mu je uputio na mladoj misi. „Za don Mihu Demovića mogu sa sigurnošću reći da mi je bio drag, iako se posljednjih godina nismo često susretali. Ne znam točno kako je obilježen njegov završetak života na ovome svijetu, kao ni njegove posljednje riječi. No, kada se radi o don Mihi Demoviću, mogao bih reći da je čitav njegov život bio velika poruka nade i smisla oplemenjenih mudrošću koju je crpio iz obične svakodnevice, iz Božje riječi i životnog iskustva. Don Miho je puno znao, puno je radio, ali je znao dati i povjerenje drugome i na taj način u nas usađivao sposobnost da preuzimamo odgovornost. To se događalo kad bi dao priliku nekome dirigirati zboru, u kojemu su među pjevačima bili iskusni koralisti, ili organizirati autobus i neko od putovanja kojih je zahvaljujući njegovoj upornosti bilo mnogo. Riječi iz njegove čestitke koju mi je tada izgovorio nastojim čuvati ono vrijedno po čemu ću ga pamtiti, a čini mi se da je to poruka koja zaslužuje biti puno šira od jedne čestitke. Na slavlju mlade mise svećenik dobiva puno čestitki koje su obilježene slavljeničkim tonom. Čestitka don Mihe bila je drugačija, on mi je pristupio i rekao ponovo nešto iz svojeg ljudskog i svećeničkog iskustva: ,,U životu ćeš često biti sam, nauči se ljepoti samoće, jer nisi sam kad je s tobom tvoj Bog. Ako prijateljuješ s njime, jedino tada ćeš znati da ti je on blizu. Moli i radi: moli i imat ćeš iskustvo Božje blizine, radi jer to oplemenjuje tebe i svijet oko tebe.” Don Miho, hvala Vam na životnim poukama i usmjerenju života prema Bogu, koje smo uz Vas kroz pjesmu, molitvu, razgovor i druženje na izvrstan način usvajali.“

U nastavku je vlč. Ivan Vučak pročitao pismo mr.sc. Anđelka Košćaka o don Mihi Demoviću, koji je iznio niz zanimljivih anegdota u kojima se susretao od bogoslovije do kasnije svećeništva s don Mihom Demovićem.

Vlč. Dragutin Cerovečki prisjetio se don Mihe Demovića uz riječi da je on prije svega bio svećenik i „ zahvalni smo na svemu što je utkao u naše svećeništvo“ te se između ostaloga prisjetio i mnogobrojnih anegdota s uvježbavanja, pjevanja i putovanja na razna održavanja koncerata.

Maestro Miroslav Martinjak rekao je da je Miho Demović svojim cjelokupnim svećeničkim i glazbenim radom zaslužio gledanje lica Božjega te ostavio generacijama lijep spomenik svoga rada. „Vjerujemo da je postigao nebeska prostranstva u zagrljaja Oca nebeskoga“, rekao je vlč. Martinjak.

Preč. Zlatko Pavetić prenio je riječi s. M. Kristijane Gorjanac koja je njegovala i bila uz don Mihu Demovića do konca njegova života. „Silno je volio i poštivao roditelje, njegove riječi,, moja majka”, odjekivale bi posebnom mekoćom i toplinom. Poštovanje je gajio prema braći i sestrama, govorio bi za svoje sestre “pet sestara kao pet vila, ne zna se koja je bolja…” U zdravoj obitelji uz sve ostale kvalitete razvio je Maestro zdrav odnos i ljubav prema radu, te osjećaj i odgovornost za talente i vrijeme. Mi smo ga doživljavali kao posebno marljivu i vrijednu osobu, gledajući ga kako cijele noći piše i stvara. Naš Maestro u razgovoru uvijek je bio jasan, svakoga bi saslušao s poštovanjem i strpljivo. Imao je svoje mišljenje o svim događajima u Crkvi, svijetu i društvu, slušajući ga vidjeli smo da je svako to mišljenje i stav protkano vlastitim životnim iskustvom i znanjem. Bolest, iako pod kontrolom, nagrizala je krhko i izrađeno tijelo našeg Maestra. Došao je dan odluke, Maestro, ne želi ,,radikalne” metode liječenja. Znali smo, to će biti dani trpljenja s bolovima, bez obzira lijekove. Jednog dana u sasvim otvorenom razgovoru o trpljenju i boli, upitala sam Maestra za naborano čelo, odgovor me je ganuo do suza. Maestro mi je kazao, da kad ga najviše boli pjeva svoju kompoziciju ,,zdravo Tilo Božjeg Sina”, rekao je da ne uspijeva svaki puta doći do kraja. Ovdje je svaki komentar suvišan! Svima nam je bilo jasno da su odbrojani dani, povratka u Očev dom. Mi tužni, a Maestro hrabar, sabran, rješava svoje stvari”, od dokumentacije, do organizacije prijevoza njegovih djela za Dubrovnik, velik je to posao i silni materijal… Pouzdani i uvijek Maestru na raspolaganju, preč. Zlatko Pavetić, sve je odradio, brižno i po točno određenim uputama, što više, sve bi fotografirao i donio Maestru na uvid. S udivljenjem promatrali smo kakvo je to poštovanje i suradnja, jednog mladog svećenika, prema duhovnom ocu i subratu u svećeništvu.

„Naš premili Maestro preselio se u vječnost 17. ožujka 2023. u 01 sat. Svi koji poštujemo i volimo MO Mihu Demovića, jasno nam je uvijek bilo, njegova želja – nama zapovijed! Fali nam taj mudar i dobar čovjek! Često pomislim, što bi Maestro rekao na ovaj ili onaj problem, što bi savjetovao? I shvatim, puno nam je rekao za našu svakodnevicu, samo moramo misliti i ne zaboravljati! Svakodnevicu mudro živjeti s pogledom uprtim u Evanđelje i uz poklič Tajna vjere! Tvoju smrt Gospodine naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo!” – za koji je onako lijepu, pjevnu, kompoziciju napisao naš premili Maestro!“

Nakon obilježavanja smrti don Mihe Demovića, uslijedilo je misno slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, a koje je predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.

U svojoj homiliji biskup Šaško je povezao don Miha sa šutnjom sv. Josipa. „Kako povezujem don Miha sa šutnjom sv. Josipa? Upoznao sam ga i prvi put neposredno susreo, kao vjerujem i većina naših svećenika, kao bogoslov. Nakon njegovih brze audicija smjestio me među pjevače našega Katedralnog muškog zbora među pjevače dionica za ‘2. tenore’. Premda je imao prepoznatljive i upečatljive komunikacijske pristupe, odražavao je toplinu; vidjelo se da mu je stalo i onda kada je izgovorio poneku oštru riječ. Osim toga, svidjelo mi se što je nastojao svakomu dati mjesto u Zboru, dobro znajući naše sposobnosti i nesposobnosti. Usudio se povjeriti, pratiti mladenačku izloženost. Imao je u sebi josipovski očinski duh. Još pamtim korizmeno vrijeme 1988., kada mi je dao zadaću da kao solist u Katedrali otpjevam psalam Milosrdan je i milostiv Gospodin, što baš i ne bih ocijenio visokom ocjenom“, prisjetio se mons. Šaško te naglasio da je njemu „bilo važno da bogoslovi budu dio zbora, jer se ne radi samo o pjevanju; da žive zajedništvo, da osluškuju druge, da vježbaju i bore se, pridonose cjelini. Njegovo je vođenje zbora bio prostor širi od fascikala, jer su bili uključeni životni tonovi našega odrastanja. Kasnije, kada sam se vratio sa studija i više se bavio srednjovjekovnim rukopisima, ulazio sam s don Mihom u lijepe razgovore, u zajedničko traženje odgovora, u rasprave o njegovim zanimljivim intuitivnim pa i ishitrenim zaključcima bez dovoljnih premisa. Onaj početni bogoslovski uvid dozrijevao je u meni.“

„Volio je stanke koje su zaustavljale gomilanje riječi; puno je ostalo na izrazu njegova lica, očiju, pogleda, smijeha, zabrinutosti, kritike, razočaranja. Ostao mi je u sjećanju kao čovjek otajstva šutnje i prisnosti; jednostavnosti i sigurnosti. No, ta izvanjska šutnja progovarala je energijom glazbe, dirigiranja, glasnoće pjevanja. Kod njega se osjetila šutnja iz koje izranja glazba. I duhovnost. Tu zastajem, ali s napomenom da se ne sjećam da je netko poput don Miha opisao sve postaje svoga sprovoda, čuvajući tradiciju, zagrljenost s rodnim krajem i govoreći dubokom vjerom koja dohvaća sva vremena i vječnost. Tako siguran i jasan, životno, s puno ljubavi; a ljubav jest zaključak koji nema dovoljno premisa; zaključak u kojemu je stvarni odgovor otajstvo šutnje. Ostanimo i mi trenutak u šutnji; osluhnimo tišinu spomena u sebi, da bi Vjerovanje sjedinilo naše živote u ljudskosti, u Crkvi, u Bogu, ne zaboravljajući da smo pozvani josipovski živjeti osjetljivost prema bližnjima, dati prostora ljepoti sna i divljenja“, zaključio je mons. Šaško.