Papa Franjo u dokumentu podsjeća na dvije važne obljetnice: 2033. godine bit će dvije tisuće godina Otkupljenja i 1700 godina od prvog velikog Ekumenskog sabora u Niceji koji se, među ostalim temama, bavio i datiranjem Uskrsa. Čak i danas „različita stajališta“ onemogućuju da se taj ključni događaj vjere slavi na isti dan, naglašava, podsjećajući da će se ipak „zbog providnosne okolnosti to dogoditi upravo 2025. godine“ (17). „Neka ovo bude poziv za sve kršćane Istoka i Zapada da poduzmu odlučan korak prema jedinstvu oko zajedničkog datuma Uskrsa“, poručuje Papa.

Papa je nadalje odredio kako će Sveta vrata bazilike sv. Petra biti otvorena 24. prosinca 2024. Nedjelja nakon toga, 29. prosinca, Papa će otvoriti Sveta vrata u bazilici sv. Ivana Lateranskog; potom 1. siječnja 2025. u bazilici Svete Marije Velike, a 5. siječnja u bazilici sv. Pavla izvan zidina. Troja vrata bit će potom zatvorena do 28. prosinca iste godine. Jubilej će završiti zatvaranjem Svetih vrata bazilike sv. Petra 6. siječnja 2026. (6)

Osim što smo pozvani pronaći nadu u Božjoj milosti, pozvani smo ju otkriti u znakovima vremena koje nam Gospodin daje, piše Sveti Otac. „Prvi znak nade“ bi trebala biti naša želja za mir u svijetu „koji je ponovno uronjen u tragediju rata“. Kako piše: „Zaboravljajući tragedije iz prošlosti, čovječanstvo je podvrgnuto novom i teškom ispitu u kojem su mnoge populacije potlačene brutalnošću nasilja. Što tim narodima još nedostaje, a da već nisu propatili? Kako je moguće da njihov očajnički vapaj za pomoć ne potakne vođe naroda da požele okončati previše regionalnih sukoba, svjesni posljedica koje mogu nastati na globalnoj razini? Je li previše sanjati da će oružje utihnuti i prestati donositi razaranje i smrt?“ (8)

Sveti Otac izražava zabrinutost zbog „pada nataliteta“ koji se bilježi u raznim zemljama i iz raznih razloga, kao što su „ludi ritam života“, „strahovi za budućnost“, „nedostatak garancija radnih mjesta i socijalne zaštite“ te „socijalni modeli“ u kojima prevladava potraga za profitom, a ne odnosima. Za Papu postoji „žurna“ potreba da vjernici i civilno društvo pruže „uvjerenu podršku“ želji mladih da imaju djecu, kako bi budućnost bila „obilježena osmijesima mnogih dječaka i djevojčica koji dolaze ispuniti sada već previše prazne kolijevke“ (9).

Slijedi poticaj da se daju „opipljivi znakovi nade“ zatvorencima. Papa poziva vladajuća tijela da ponude oblike oprosta kazne te putove za reintegraciju u zajednicu. Nada se „dostojanstvenim uvjetima za zatvorenike, poštivanju ljudskih prava“ i „ukidanju smrtne kazne“ (10). Papa će otvoriti Sveta vrata u zatvoru kako bi zatvorenicima izrazio konkretan znak blizine. Znakove nade treba donijeti i bolesnima, kao i mladima kojima se, kako kaže, često „ruše snovi“ (11, 12).

Osvrnuvši se na migrante, Papa traži da se brojnim prognanicima i izbjeglicama, koji su zbog kontroverznih međunarodnih događaja prisiljeni na bijeg kako bi izbjegli ratove, nasilje i diskriminaciju, zajamči sigurnost i pristup radu i obrazovanju, nužnim alatima za njihovo uključivanje u novi društveni kontekst (13).

Papa ne zaboravlja ni brojne starije osobe koje doživljavaju usamljenost i napuštenost, a osvrće se i na „milijarde“ siromašnih ljudi u svijetu koji „pate zbog isključenosti i ravnodušnosti mnogih“. Sveti Otac smatra da je „skandalozna“ činjenica da siromašni čine većinu stanovništva svijeta „obdarenog golemim resursima, velikim dijelom namijenjenim za naoružanje” (15). Traži izljev velikodušnosti od onih koji posjeduju bogatstvo i ponavlja apel da se uspostavi „globalni fond za konačno uklanjanje gladi“ novcem iz vojnih izdataka. Papa upućuje poziv i najbogatijim nacijama da „pristanu oprostiti dugove zemljama koje ih nikad ne bi mogle otplatiti“. „To je pitanje pravde – piše papa Franjo – koje je danas pogoršano novim oblikom nejednakosti” kao što je „ekološki dug”, posebno između Sjevera i Juga (16).

Potom Papa u buli poziva vjernike neka se ugledaju na svjedočanstvo mučenika koji pripadaju različitim kršćanskim tradicijama te izražava želju da tijekom Svete godine „ne nedostaje ekumenskog slavlja“ (20).

Dotiče se i važnosti sakramenta pomirenja te najavljuje nastavak službe Misionara milosrđa. Od biskupa traži da ih pošalju na mjesta gdje je „nada stavljena na kušnju“ ili gdje se „gazi dostojanstvo osobe“ (23).

Papa upućuje „poseban poziv“ vjernicima Istočnih Crkava koji su „toliko patili, često do smrti, zbog svoje vjernosti Kristu i Crkvi“. Ta se braća „moraju osjećati posebno dobrodošla u ovom Rimu koji je i njima majka“. Misli upućuje i na pravoslavne vjernike koji već prolaze kroz „hodočašće križnog puta“, prisiljeni napustiti svoje domovine zbog nasilja i nestabilnosti.

Papa Franjo također poziva hodočasnike koji dolaze u Rim neka mole u marijanskim svetištima i zazovu Marijinu zaštitu, kako bi „iskusili blizinu najljubaznije majke koja nikada ne napušta svoju djecu“ (24).