Istina je prava novost.

Mons. Pero Zeba proslavio zlatnu misu

Umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije mons. Pero Zeba proslavio je u nedjelju 23. lipnja zlatnu misu (50. godina svećeništva) pod geslom „Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma“ u rodnoj Župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brodu u Bosanskoj Posavini, u kojoj kao povratnik živi od 2018. godine.

Na misi je bilo gotovo tisuću i pol vjernika, kako Posavljaka tako i vjernika iz župa Riječke nadbiskupije u kojima je mons. Zeba djelovao 45 godina.

Na vanjskom oltaru postavljenom za tu prigodu misu je suslavio riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić te dvadesetak svećenika među kojima domaći župnik Marko Slišković te zlatomisnikov rođeni brat mons. Stipo Zeba i nećak Kristijan Zeba, također svećenici Riječke nadbiskupije. Prigodnu homiliju uputio je nadbiskup Uzinić. Ocrtavajući život i djelo slavljenika naglasio je njegovu hrabrost, marljivost, otvorenost Gospodinu. Izdvojio je nekoliko citata mons. Zebe iz intervjua u emisiji „Od Krista pozvani“ Hrvatskoga katoličkog radija, u kojem je istaknuo da je sve počelo u njegovom rodnom mjestu Bijelom Brdu, koje je nekada bilo puno života, gdje se rodila želja koja ga je dovela do svećeničkog poziva, a u koji se, sada opustošenom vratio sa željom da moli i nada se njegovoj obnovi.

Navodeći njegovo geslo „Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma“ ustvrdio je da mu je ono davalo snagu i slobodu ophođenja i prihvaćanja ljudi koji su mu bili povjereni.

„To su sve tek obrisi jednog svećeničkog života koje možemo prepoznati u slici lađe iz današnjeg evanđelja. To nas uči da se ne smijemo zaustaviti na izazovima, problemima, nego pogled uvijek usmjeravati prema Gospodinu koji je snaga. Treba nam više vjere. Slavljenik Zeba bio je hrabar svećenik. Nije se u onim teškim vremenima bojao, nego je u molitvi bio i ostao spreman za plovidbu naprijed na lađi Crkve kako nas Gospodin šalje, a on nas šalje na način da nas Kristova ljubav zahvati i ponese. Mnoge nakon njega u našoj nadbiskupiji i svakoga od nas svećenika Gospodin šalje na način Kristove ljubavi koja nas obuzima i oslobađa. Ljubav je ta koja razgoni strah i nepovjerenje. Ona oslobađa naš pogled da vidimo šire i bolje, da ne vidimo samo probleme, izazove i poteškoće nego Gospodina koji je uz nas. Ona nas oslobađa da ne budemo prignuti na sebe i svoj interes, nego osnaženi Duhom Svetim budemo prignuti na druge i nastavimo Kristovo djelo spasenja bodreći današnjeg čovjeka kroz izazove i oluje kako nam je danas rekao psalam − u željenu luku, luku spasenja“, zaključio je nadbiskup Uzinić.

Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi zajednice Omnia Deo iz Rijeke.

Nakon mise je održan prigodan kulturno-umjetnički program u kojem je zbirku Izabranih pjesama Izidora Poljaka, župnika koji je u toj župi nekoliko godina bio na službi i napisao većinu svojih pjesama, predstavio Milan Bešlić. Bila je to i zahvala župniku Poljaku za sve što je za tu župu učinio i sjećanje o njegovoj 100. obljetnici smrti.

Potom su članovi KUD-a Bijelo Brdo i HKUD-a Tamburica Koraće izveli izvorne pjesme i kolo.

Druženje su nastavili uz zajednički ručak. Na kraju je mons. Zeba uputio zahvalu svim sudionicima slavlja, među kojima su bili i predstavnici društveno-političkih vlasti iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Mons. Pero Zeba rođen je 1948. u Bijelom Brdu kod Dervente u Bosanskoj Posavini u obitelji s desetero djece, od oca Stjepana i majke Ane rođ. Olujić. Osjetivši Božji poziv, otišao je u 1961. u sjemenište u Rijeci, a poslije u bogosloviju te na studij teologije. Za svećenika je u riječkoj katedrali zaređen uoči blagdana sv. Vida 14. lipnja 1974., a mladu misu slavio je iste godine 4. kolovoza u Bijelom Brdu pod geslom „Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma“. Slijedile su službe u Riječkoj nadbiskupiji: župnog vikara na Vežici, župnika u župi Šapjane, Mune i Vodice, pa Bresci iza koje je uslijedila Klana iz koje je upravljao ranije spomenutim župama. Nakon 23 godine u tim župama mons. Zeba otišao je u Cernik, gdje je djelovao 19 godina.

Mons. Zeba dobitnik je više crkvenih i svjetovnih, lokalnih i državnih priznanja. Među njima je priznanje Općine Čavle za zasluge u toj sredini. Tadašnji riječki nadbiskup Ivan Devčić dodijelio mu je kao zaslužnom svećeniku čast kanonika i monsinjora, a pokojni predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je za veliki humanitarni rad u Domovinskom ratu i nakon rata. Iz ruku dr. Andrije Hebranga primio je Lentu kraljice Jelene za izvanredno humanitarno djelo. Po umirovljenu 2018. odlučio je svoje umirovljeničke dane provoditi u ratom opustošenoj Bosanskoj Posavini u svom rodnom Bijelom Brdu. Tu je na raspolaganju i pomaže svećenicima Derventskog dekanata u pastoralnom radu.

„Želja mi je da u napaćenoj Bosanskoj Posavini budem tihi molitelj te svakoga dana sa štapom i krunicom u ruci šetam po ovim pustarama, djevičanskim proplancima koje su nekad resila žitna polja, klasje, bogate pšenične plantaže, a sada su kao spodobe nanizane kuća do kuće, ruševine. Tamo gdje je bilo puno života, sada je pustoš i smrt. Pitam se jesam li ja ona vrana koja vapi i grakće nad razvalinama jeruzalemskim ili sam golub nade koji sanja nova vremena?“, rekao je zlatomisnik.