U koncelebraciji, uz domaćega župnika vlč. Zlatka Matića, bila su i dvojica braće Višaticki: Karlo, novoimenovani generalni vikar Banjolučke biskupije, i Adolf, župnik župe Sasina, te vlč. Marijan Stojanović, župnik banjolučke župe Budžak.

Na misi je sudjelovalo oko 200 vjernika među kojima potpredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda dr. Davor Pranjić, generalni konzul RH u Banjoj Luci Zoran Piličić, zastupnik u Vijeću Naroda Skupštine RS Mirko Pandža te časnici i vojnici hrvatske komponente Oružanih snaga BiH.

U propovijedi biskup Majić je govorio o važnosti sjećanja na nedužne žrtve i njihovu svjedočku smrt te o važnosti opraštanja i molitve za počinitelje toga zločina.

„S velikim osjećajem svetosti ovoga tla, natopljena krvlju tolikih nevinih Briševčana, dolazim i ja danas na ovo sveto tlo kao vaš biskup da zajedno s vama molim Boga milosrđa za duše dragih nam djedova i baka, očeva i majki, braće i sestara. Istina, vatra koja je tih ljetnih dana, 24. i 25. srpnja 1992. godine, zahvatila ovo selo koje se ujutro uobičajeno probudilo uz pjev ptica, pokoji lavež pasa, kada su stariji radili uobičajene poslove po kući ili u baštama, stoka bila na ispaši ili pojilima, a djeci snene oči otvarao miris svježe ispečene pogače i tople ‘divke’, nije bio ni malo čudesan prizor. Bijaše to zastrašujući zločin koji je odnio tolike živote, kada se nasumce ubijalo i silovalo koga se stiglo, a svu imovinu palilo. U knjigama, na spomenicima i na križevima nad grobnim humcima čitamo 77 imena ubijenih Briševčana od djetinje dobi do duboke starosti“, rekao je biskup Majić u propovijedi.

„I danas, unatoč tomu što je selo spaljeno, prognano, raseljeno; što su u samom selu i župi, kao uostalom u cijelom ovom kraju, ostali još rijetki, mi smo tu na ovom svetom tlu. Premda je ispred nas tužna slika posljedice razaranja, mi pristupamo ovom mjestu zahvaćeni plamenom ljubavi koji se, Bogu hvala, i nakon 32 godine nije ugasio; plamen ljubavi prema nevino ubijenima, plamen koji ubija u nama svaki osjećaj mržnje i želje za osvetom; plamen zahvalnosti dobromu Bogu koji je vidio nevolju svoga naroda, kojemu je sve znano i koji je, čvrsto vjerujemo, primio žrtvu svoga naroda; Bogu istine i pravde pred koga će svatko stati te onima koji su u svom nasilju smatrali da su svemoćni ‘neće ostati ni korijena ni grančice’, a onima koji su u vatri, muci i krvi pročistili svoje živote, bojali se Boga, zasjat će kao ‘sunce pravde’“, rekao je biskup Majić.

Prije mise predstavnici civilnih i vojnih vlasti položili su vijence, a na kraju mise pročitana su sva imena žrtava te pred križem, koji je podignut pred crkvom, biskup Majić je izmolio opijelo – molitvu za sve pokojne. Udruga Briševljana, koja je sve organizirala, priredila je i domjenak za sve nazočne.

„Zločin se dogodio i to je nepovratno, ali na nama ostaje dužnost sjećati se naših mučenika i moliti za pokoj njihovih duša te za svu preživjelu rodbinu da ne zaborave svoje pokojne i da mole od Gospodina snagu oprosta“, kazao je mons. Višaticki dodajući da prije trideset dvije godine o ovomu zločinu tisak nije ništa javljao.

Propovijed biskupa Majića

U Knjizi Izlaska, početak 3. poglavlja, čitamo kako je Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika, te kako je goneći stado po pustinji došao do Horeba, brda Božjega. Tada mu se ukaza Anđeo Gospodnji u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. Ono što mu bijaše čudno jest da je grm sav u plamenu, a ipak nikako da izgori. Taj čudesni prizor privuče ga bliže da vidi o čemu se radi. A onda začu glas Gospodnji iz grma: „Mojsije! Mojsije! Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.“

Poštovane i drage obitelji nevino ubijenih Briševačkih mučenih svjedoka, dragi vjernici!

S velikim osjećajem svetosti ovoga tla, natopljena krvlju tolikih nevinih Briševčana, dolazim i ja danas na ovo sveto tlo kao vaš biskup da zajedno s vama molim Boga milosrđa za duše dragih nam djedova i bake, očeva i majki, braće i sestara. Istina, vatra koja je tih ljetnih dana, 24. i 25. srpnja 1992. godine, zahvatila ovo selo koje se ujutro uobičajeno probudilo uz pjev ptica, pokoji lavež pasa, kada su stariji radili uobičajene poslove po kući ili u baštama, stoka bila na ispaši ili pojilima, a djeci snene oči otvarao miris svježe ispečene pogače i tople „divke“, nije bio ni malo čudesan prizor. Bijaše to zastrašujući zločin koji je odnio tolike živote, kada se nasumce ubijalo i silovalo koga se stiglo, a svu imovinu palilo. U knjigama, na spomenicima i na križevima nad grobnim humcima čitamo 77 imena ubijenih Briševčana od djetinje dobi do duboke starosti.

i danas, unatoč tomu što je selo spaljeno, prognano, raseljeno; što su u samom selu i župi, kao uostalom u cijelom ovom kraju, ostali još rijetki, mi smo tu na ovom svetom tlu. Iako je ispred nas tužna slika posljedice razaranja, mi pristupamo ovom mjestu zahvaćeni plamenom ljubavi koji se, Bogu hvala, i nakon 32 godine nije ugasio; plamen ljubavi prema nevino ubijenima, plamen koji ubija u nama svaki osjećaj mržnje i želje za osvetom; plamen zahvalnosti dobromu Bogu koji je vidio nevolju svoga naroda, kojemu je sve znano i koji je, čvrsto vjerujemo, primio žrtvu svoga naroda; Bogu istine i pravde pred koga će svatko stati te onima koji su u svom nasilju smatrali da su svemoćni „neće ostati ni korijena ni grančice“, a onima koji su u vatri, muci i krvi pročistili svoje živote, bojali se Boga, zasjat će kao „sunce pravde“.

Stoga, moja draga braćo i sestre, koliko god to u našem ljudskom umovanju bilo proturječno, zahvalimo Bogu na ovomu danu. Zahvalimo mu što naši dragi pokojnici – nevino pobijeni, vjerujemo, danas gledaju Boga licem u lice; što vi, njihovi potomci, možete pogledati svakomu u oči; jer niste sinovi i kćeri, braća i sestre onih koji su ubijali, nego onih koji su ni krivi ni dužni u vlastitim domovima, podrumima, njivama i šumama ubijeni. Zahvalite Bogu što u vama raspiruje plamen ljubavi koji ubija svaki osjećaj za osvetom i mržnjom. Istina, kao ljudi imamo pravo i dužnost tražiti i od ovozemaljskih sudova da se procesuira svaki zločin pa onda kako ne i ovaj. No, dobro nam je znano da našu povijest ne piše Istina i da je ljudska pravda selektivna. Ali kao vjernici još bolje, ne samo vjerujemo, nego i znamo da je Bog Istina, da je Bog Pravda i da njegovoj Pravdi nitko ne može umaknuti. A to znači da će oni koji su dobro činili – biti dionici uskrsnuća na život vječni, a oni koji su radili zlo – izići će na uskrsnuće osude (Iv 5,29).

Čitajući knjigu „Briševački mučenici – dvadeset pet godina od masakra nad Hrvatima katolicima sela Briševa, 25. srpnja 1992. – 25. srpnja 2017.“, autorâ Frane Piplovića i Ive Atlije, za oko mi zape i u pamet mi se ucijepiše ove riječi: „Ne boj se, Dragane, ne mogu oni nas iskorijeniti, ima nas još i po Zagrebu i Bjelovaru!“

Dolazeći ovdje na ovo sveto tlo, vidim puno više registracija iz zemalja izvan BiH, nego domaćih. I to je slika koja me prati kod svih pastoralnih pohoda po Biskupiji, jednako radilo se o krizmenim slavljima, proslavama župnih patrona ili obilježavanju mjesta stradanja. Dakle, ono što je gospođa Vikica rekla zastrašenom tada 13-godišnjaku Draganu. I dok ta slika u meni, a vjerujem i u svima nama, pobuđuje dvojake osjećaje: jedan – ima nas još u Zagrebu i Bjelovaru i ne znam gdje u svijetu – Bogu hvala, a drugi – onaj sumorni: kada ovaj dan prođe ili u najbolju ruku i vrijeme odmora, opet će ovaj kraj ostati pust i prazan; mjesni će župnik nastojati redovito obilaziti i sakramentalno hraniti, evanđeoski krijepiti i duhovno tješiti preostali narod Božji, usputni prolaznik samo će ovlaš reći: Ovo je nekada bilo hrvatsko-katoličko selo, sada tu više nitko ne živi.

Kao vaš biskup ne želim vas danas ovdje zaklinjati žrtvom i grobovima vaših roditelja, djedova i baka, braće i sestara. No, kao pastir povjerenoga mi katoličkog stada moram vas uvijek pozivati riječima Apostola naroda upućenim njegovu ljubljenom sinu Timoteju: „A ti se, Božji čovječe, toga [zla] kloni! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom, koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj Zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini Vladar“ (1 Tim 6, 11-15)

Draga braćo i sestre! Mojsije, kojega Gospodin Bog odabra da izvede izraelski narod iz zemlje Egipta, smatrao se nedoraslim tom zadatku. Stoga i razne isprike, od slabosti u govoru preko slabe vjere izraelskoga naroda do okrutnosti i tvrdoće srca faraonova. No, Bog mu i kroz razna znamenja, koja ćemo kasnije čitati kao 10 egipatskih zala, jasno naloži: Uzmi svoj štap i njim izvedi znamenje, izvrši zapovijed koju Ti danas nalažem. Kada je babilonski kralj Ahasver odlučio da pobije sve Židove, onda Mordokaj, stric kraljice Estere, moleći je da kod kralja traži milost za narod, između ostaloga poruči joj: „Nemoj misliti da ćeš se zato što se nalaziš u kraljevoj palači spasiti jedina od svih Židova: jer budeš li u ovoj prilici šutjela, doći će Židovima pomoć i spas s druge strane, a ti ćeš s kućom svoga oca propasti. Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?“ (Est 4,12-14).

U potpunosti razumijevajući i poštujući pravo svakoga od vas pojedinačno da izabere mjesto i način života ondje gdje misli da mu je osobno i za obitelj bolje, u duhu Apostola naroda ljubljenom sinu Timoteju želim vas i danas pozvati da ne prodajete svoje baštine bez velike nevolje i gdje god se nastanite, svjesno težite za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bijete dobar boj vjere, čuvajte Zapovijedi i nastojite omiliti Gospodinu kako biste i vi, poput vaših i naših dragih nevino ubijenih, osvojili vječni život. Jer, Domovina je naša na nebesima.

No, Bog nam je dao i ovozemaljsku domovinu. Htio je da se rodimo u danom vremenu i darovanom prostoru. Stoga, ako u svojoj intimi čujete glas da se poput Mojsija s Horeba i vi vratite – spustite u svoj rodni kraj i zavičaj, ne sumnjajte u Gospodina da će on biti s vama; uzmite u ruke Božji štap, poput Mojsija stavite „na magarca svoju ženu i sinove“ (Izl 4,20) i vratite se u zemlju otaca svojih. Tko zna, možda si kao dječak, mladić, odrastao čovjek trebao poći u progonstvo, steći novo iskustvo radi časa povratka. No, ako je Božja volja da još koje vrijeme ova zemlja bude pusta i prazna, da je još više pročisti krv nevino ubijenih kako bi iz ovoga panja nikao novi život, ti, dragi Briševčanine, ponovit ću još jednom, bij dobar boj vjere i gdje god da jesi budi dostojan sin i kći, unuk i unuka onih koji ti Božjom milošću život darovaše i u vjeri odgojiše.

Neka nam sv. Jakov stariji, apostol, brat Ivanov, koga Herod mačem pogubi, bude zagovornikom, a našim dragim pokojima, ako je još koja ljaga grijeha na njihovim dušama ostala, kod Gospodina izmoli milost oproštenja.