Homilija kardinala Semerara u svetištu sv. Guida Marie Confortija
Foto: Vatican Media // kardinal Marcelo Semeraro
Parma (IKA)
Kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, prigodom zahvalnog euharistijskog slavlja, a nakon beatifikacija misionara ksaverijanaca Vittoria Faccinija, Luigija Carrare i Giovannija Didonéa te svećenika biskupije Uvire (DR Kongo) Alberta Jouberta u Uviri 18. kolovoza ove godine, izrekao je homiliju u svetištu sv. Guida Marie Confortija u Parmi u subotu 21. rujna, prenosi se na mrežnim stranicama Dikasterija. U nastavku donosimo prijevod Kardinalove homilije.
Mučenici su umrli, a Crkva se umnožila
Te sam godine bio mladi sjemeništarac, a u bogosloviji je do nas stigla vijest o misionarima koji su umrli u Kongu; naime, oni misionari su nasilno ubijeni u tragičnim događajima u toj zemlji, a mi smo na to ostali tužni. Zatim sam ponovno pročitao, s obzirom na ovaj naš višenaslovni “euharistijski” susret, gotovo svakodnevne kronike iz “L’Osservatore Romano” od tih dana i našao sam zapisano: “Imena onih koji su pali za Krista ostat će zapamćeni u Crkvi te u analima redovničkih obitelji i njihova imena vratit će se na usta, molitvu i govore ne da bi ogorčili, nego da bi oživjeli ljubav” (OR, 21.-22. prosinca 1964., str. 2. potpisao F[ederico] A[lessandrini]). Tih istih dana papa Pavao VI. uputio je poruku kongoanskom premijeru u kojoj je naglasio da su oni misionari, redovnici i redovnice, koji su svojom krvlju posvjedočili svoju vjernost Evanđelju i ljubav prema kongoanskoj domovini i tu su stigli samo kako bi “stavili svoju najbolju energiju u službu novog naroda i sigurno nisu željeli ništa više od njenog prosperiteta i mirnog razvoja” (Poruka od 10. prosinca 1964. premijeru i ministru vanjskih poslova Konga Léopoldvillu M. Tchombéu).
Dakle, ovdje nalazimo dvije temeljne svrhe ovog našeg liturgijskog slavlja, i to mjesec dana nakon slavlja beatifikacije naše četvorice braće koja se održala 18. kolovoza. Prvo je to službeno priznanje Crkve za njihovo mučeništvo, koje je, kako je rekao papa Franjo nakon molitve Anđeo Gospodnji istoga dana, “bilo vrhunac života provedenog za Gospodina i za braću”. Druga je svrha iskazati čast ovim blaženicima prepoznavanjem evanđeoskog otajstva kao gorušičinog sjemena, i to kao aktivnog i sjemena posijanog u njima: “ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama” (Mt 13,32). “Zrno gorušice naši su mučenici”, komentirao je sveti Ambrozije (Exp. Ev. sec. Lucam VII, 178: PL 15, 1746.), a sveti Augustin je objasnio: “Mučenici su ubijeni kako bi Krist ponovno umro, ali ne kao Glava, već u svom Tijelu; prolivena sveta krv bila je, međutim, sposobna umnožiti Crkvu… Mučenici su umrli, a Crkva se još više umnožila, a u međuvremenu se ime Kristovo širi među svim ljudima” (Enarr. in Psalmos XL, 1: PL 36, 454).
U beatifikaciji mučenika Luigija Carrare, Giovannija Didonèa te Vittoria Faccina, svećenika redovnika, ksaverska će obitelj svakako pronaći poticaj i razloge za apostolski žar. S ovom trojicom blaženika, koji su svoj misionarski poziv živjeli s apostolskom radošću i entuzijazmom, povezan je i bl. Alber Jovet, jedan od prvih svećenika kongoanske regije, koji je također bio potaknut dubokim misionarskim duhom. Kao što smo molili u Zbornoj molitvi, po njihovu zagovoru molili smo Gospodina da i nama udjeli da “vjerno prianjamo uz Krista i da djelujemo u Crkvi za spasenje naše braće”.
Tijekom audijencije prošle srijede, prisjetivši se svog nedavnog putovanja u Aziju i Oceaniju, a posebno se osvrnuvši na posjet Papui Novoj Gvineji, Papa je rekao da je ponovno otkrio ljepotu misionarske Crkve, izlazeće! Znamo da je to njemu jako drag izraz. Nalazimo ga već u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, u prijevodu radost Evanđelja. Ta je radost, piše Franjo, “znak da je evanđelje naviješteno i da daje ploda. Ali uvijek ima snagu izlaska i dara, izlaženja iz sebe, hoda i sijanja uvijek iznova, sve dalje”; zatim zaključuje: “od vitalne je važnosti da Crkva danas izađe naviještati evanđelje svima, u svim mjestima, u svim okolnostima, bez oklijevanja, nevoljkosti i straha. Radost evanđelja za sav je narod, ne može isključiti nikoga” (br. 20-23). Sve to želimo pomno preispitati prigodom ovog slavlja zahvalnosti za beatifikaciju naših mučenika.
Radost evanđelja možemo dokučiti u tekstu naviještenog evanđelja, a posebno u Isusovoj gesti koji, nakon što je pozvao Mateja da ga slijedi, odmah ga vidi kako ustaje i ide za njim. Pišući o istom događaju, druga dvojica evanđelista, Marko i Luka, pišu nam da je Matej pozvao Isusa k sebi, a s njim je pozvao i svoje prijatelje, možda u uvjerenju da će i oni doživjeti isti poziv kao i on. Tako počinje gozba na kojoj Isus sudjeluje s očitom i neizmjernom radošću, do te mjere da izaziva kritiku farizeja: “jede zajedno s carinicima i grešnicima” (usp. Mt 9,9-13). Kako je lijepa, kako uzorna ta Isusova radost: to je radost Evanđelja!
Ponovno u Evangelii Gaudium, papa Franjo primjećuje da često ima kršćana “čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa” (br. 6). Vi, ksaverski misionari, imate dužnost isticati u Crkvi svakako žar, ali i radost evanđelja. Predragi, gledajući vas, osjećam kako mi srce grije sjećanje na jednog od vaše braće, biskupa Giorgia Biguzzija, kojega sam, u vrijeme svoje biskupske službe u Crkvi Albana, nekoliko puta susreo i dvaput posjetio u biskupiji Makeni, Sierra Leone. Nedavno je umro i sjećam ga se kao radosnog biskupa, koji je doista bio jedinstveni svjedok radosti evanđelja. Svi mi želimo osjetiti da smo doista baštinici i sudionici te radosti, kao mučeničkog svjedočanstva naših blaženika, jer “Bog ljubi vesela darivatelja” (2Kor 9,7).