Poštovana i draga braćo i sestre!

Otkud to da su neki ljudi – među njim i Marica Stanković – imali dovoljno nutarnjeg svjetla koje je potpomoglo njihov um da prepozna kolika je vrijednost naše životne povezanosti s Bogom, ulilo potrebnu snagu u srce da im se sloboda posvema opredijeli za Boga te oblikuju život po njegovim načelima, spremni žrtvovati se i umrijeti za njega? Odgovor nam daje sv. Pavao u današnjem prvom čitanju, gdje on u autobiografskom ulomku iz Poslanice Galaćanima tvrdi: „Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe  i pozva milošću svojom, svidjelo se otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima“. Kakve li je objave Božje postala dionikom i Marica Stanković kad je u prošlom stoljeću u našem uzburkanom društvu između dva rata i u vrijeme nakon toga razabrala što joj je činiti u Hrvatskoj, napose za mlade, te među ostalim osnovala Svjetovnu ustanovu „Suradnice Krista Kralja“, da one, Bogu posvećene evanđeoskim zavjetima, ostanu u svom laičkom staležu i kao takve vrše poslanje Crkve za čovjekovo dostojanstvo i spasenje? Želimo danas zahvaliti Bogu ponajprije za tu njegovu objavu, koju je Marica u svjetlu Duha Svetoga prepoznala, njegovom snagom prihvatila, na temelju koje je voljela Crkvu i papu, te surađujući s njezinim pastirima vršila poslanje za koje je bila spremna svjedočiti u progonu, poniženju i trpljenju. Teške dimenzije njezina oduzeta dostojanstva  otkrio sam napose po zatvorskoj kazni kad sam prvi puta kao biskup posjetio ženski zatvor u Požegi. Među ostalim imao sam priliku razgledati i samice pod krovom kaznionice, skučene prostore u koje su zatvorenice bile dovođene i zimi po velikoj studeni i ljeti po teškoj vrućini. Veličina je i snaga Maričina duha, što ona, opisujući svoje zatvorske patnje u memoarskoj knjizi „Godine teške i bolne“ ne optužuje svoje progonitelje, nepravedne suce i mučitelje, nego prikazuje što su te patnje značile za nju iz vjere i potpunog predanja Bogu. Uvjerila se u Pavlovu tvrdnju „Kad sam slab, onda sam jak!“ i od te svijesti živjela. Razumjela je kako se vjernik u svom trpljenju sjedinjuje s Isusovim patnjama ljubavi, kojom je položio sebe za nas, te nam se „hvaliti križem Gospodina našega Isusa Krista“, kako nas potiče Apostol. Na taj način ona je u Požegi postavila svojevrsni duhovni spomenik koji govori više od spomenika iz kamena i bronce, podignut „Ženi robijašici“ na ulazu u zatvor. Svojom snagom duha bila je primjer i potpora drugim nedužno osuđenim i zatvorenim ženama te i u tom prepoznajemo Božju Providnost koja joj je – kao sv. Pavlu – dodijelila sasvim posebno poslanje svjedočenja poganima vjernosti Bogu i u najtežim životnim okolnostima. Postala je dionikom rana na  Isusovu Tijelu, Crkvi u Hrvatskoj, patnji kojima po Apostolovim riječima nadopunjava ono što nedostaje patnjama Isusovim. Na njihovu čelu bio je u ono teško doba bl. Alojzije Stepinac i više od 250 svećenika utamničenih samo u starogradiškom zatvoru. , brojni vjernici laici nedužno osuđeni. Oni su s brojnim vjernicima laicima nedužno osuđenima svjedoci pobjede Božje, naš ponos i slava, zalog dostojanstva Crkve i naroda. Dužni smo ih pamtiti, iskazivati im poštovanje i zahvalnost. To se na poseban način odnosi na žene svjedokinje iz navedenih vremena, čijoj vjernosti kao da ne posvećujemo dužnu pozornost, i koja nije dovoljno istražena, dokumentirana i vrednovana.

Braćo i sestre! U današnjem evanđelju koje govori o dvjema ženama, Marti i Mariji, Isus nas božanski poziva da trajno imamo pred očima veličinu žene po Božjem naumu, koju je prepoznala Marica Stanković. Dražestan je susret s Isusom u njihovu domu. On je prvenstveno kuća u kojoj su stanovale zajedno s bratom Lazarom, ali još više dom je njihovo srce, željno svega onoga Božjega što su prepoznale u Isusu Kristu. U svojoj čežnji da što bolje ugosti Isusa, Marta smišlja što će kao dobra domaćica staviti na stol, kako bi se on među njima osjećao dobro, te prigovara sestri Mariji koja je u tom ne želi pomoći. Značajna je Isusova riječ koju joj je uputio: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“. Neki tumači navedenih Isusovih riječi smatraju da se on u spomenutoj prigodi zauzeo za razliku između aktivnog i kontemplativnog vjerničkog života. No, pozornom čitatelju ovog evanđeoskog teksta, koji uzima Isusovo cjelovito evanđeosko naučavanje, neće promaknuti kako on ni najmanje ne podcjenjuje Martin trud da ga pogosti naspram Marijina sjedanja do njegovih nogu, nego naglašava prvenstvo slušanja Božje riječi, valjanog i snažnog pokretača na prava djela, Bogu mila, koja čovjeka uzdižu u zajedništvo s njime. U jednoj prigodi kad je Isusova Majka zajedno s drugom rodbinom došla pogledati Isusa dok je naučavao, on je pohvalio one koji slušaju Božju riječ i vrše je, što se zacijelo prvenstveno odnosi na onu koja ga je rodila. Među takve vrsne, za Boga pozorne ljude, potpuno spremne vršiti njegove riječi svrstala se i Marica Stanković. Dok u Hrvatskoj svjedočimo raspravama o ženskim pravima i slobodama, utemeljenima na nekim ljudskim ideološkim postavkama, svjedoči nam evanđelje i žene poput Marice Stanković, da najveće dobro ženama, njihovim pravima i slobodama čine one koje se usuđuju i u Hrvatskoj Boga a ne različite ideologije pitati tko su one, po njegovoj se riječi ravnati, po njegovim načelima živjeti. Poučio nas je papa Benedikt XVI. kako se ljudska prava bez Boga okreću protiv čovjeka. „Hvala ti, službenice Božja, Marice, za primjer koji si nam dala. Pomozi ženama u Hrvatskoj da ga nasljeduju te ona bude zemlja Božjih sloboda, a žene biće njegova dostojanstva.“ Neka tako bude. Amen.