„DUH SVETI POUČIT ĆE VAS U TAJ ČAS ŠTO VALJA REĆI“

Ef 1,15-23; Ps 8,2-3a.4-7; Lk 12, 8-12;

Draga braćo i sestre,

1.Evanđelje današnjega dana naglašava nam snažnu poruku koja je prevažna za naš kršćanski život. Ona je posve „duhovska“, a to znači ohrabrujuća, prožeta optimizmom koji nam samo Isus može pripćiti. I ne samo priopćiti nego i darovati: pred najrazličitijim izazovima našega kršćanskog života, a ima ih mnoštvo i svakodnevni su, mogu biti itekako teški i zahtjevni, svima onima koji su Kristovi Gospodin obećava: „Ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći“ (Lk 12, 11-12). Duh nas Božji i inače poučava, uvijek nas poučava. On je onaj tihi, ali uporni Učitelj koji nikada ne odustaje od svojega poslanja kojega je također najavio Isus: „Molit ću Oca i poslat će vam drugoga Branitelja, Duha istine“ (Iv 14,16-17). Tako je naš život u potpunosti duhovski, sav i u svemu prožet nazočnošču Kristova i Očeva Duha, Duha Svetoga – treće božanske osobe,  koji nas ne samo brani nego nas i nadahnjuje, osobito u kušnjama, što nam i kako nam valja reći, govoriti. Duh tješitelj je Duh Istine. Štoviše, Duh Božji uvodi nas „u svu istinu“ – ne bojeći se njezine oštrice i težine. I upravo tu, u istini, krijepi nas i tješi kako bismo bili dionici Božje istine i njegova života.

2.Da bismo živjeli kršćanski, kao osobe koje životom svojim svjedoče da su Kristove – prožete Kristovim Duhom – od nas se očekuje i traži osobna suradnja, od svakoga pojedinačno. Nitko to ne može učiniti umjesto nas. Isusove riječi o Duhu koji će nas poučiti „što valja reći“ u danome trenutku riječi su koje preobražavaju. To su riječi koje Duh Oca i Sina Isusa Krista ponavlja u nama, u našemu srcu, u našoj savjesti. Njih valja čuti, slušati, slijediti jer one u nama, u našemu srcu pobuđuju iste božanske duhovske osjećaje i nakane. Zato je važno svaki dan njima se hraniti. A to se ostvaruje čitajući i razmatrajući Riječ Božju,  klanjanjem i molitvom. Ta nam tri čina pomažu da u sebi pripravljamo – priredimo mjesto i način čuti, slušati i odjelotvoriti glas i poticaje Svetoga Duha. „Čak i kada govorimo lijepe riječi jedni drugima postajemo jedni za druge odjek blagog glasa Tješitelja.” To bi mogao i trebao biti program života svakoga od nas: „slušanje i razmatranje Božje Riječi, klanjanje i molitva u tišini nisu teške stvari i svi ih mogu činiti“. Osvrnimo se ovdje ukratko na te tri „stvari“, ta tri „zadatka“.

3. Prvi zadatak: slušanje i razmatranje Božje riječi: Mi kao vjernici jednostavno ne možemo bez Božje riječi, ne možemo „bez njene blage snage koja, kao u nekom razgovoru, dotiče srce, utiskuje se u dušu, obnavlja je Isusovim mirom koji nas čini nemirnima kad je o drugima riječ. Pogledamo li Božje prijatelje, svjedoke Evanđelja u povijesti, vidimo da je za sve njih Božja riječ bila od presudne važnosti. Sjetimo se prvog monaha, svetog Antuna pustinjaka, koji je, snažno pogođen jednim odlomkom iz evanđelja dok je sudjelovao na misi, ostavio sve zbog Gospodina; sjetimo se svetog Augustina, u čijem je životu došlo do velikog preokreta kad je Božja riječ ozdravila njegovo srce; sjetimo se svete Terezije od Djeteta Isusa, koja je otkrila svoj poziv čitajući poslanice svetog Pavla. I sjetimo se svetog Franje Asiškog, koji, nakon molitve, čita u evanđelju da Isus šalje svoje učenike propovijedati te uzvikuje: «Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.»“ (…) Isusova riječ, „oslobađajući nas od teretâ prošlosti i sadašnjosti, pomaže nam rasti u istini i ljubavi: ona oživljava srce, potresa ga, čisti od licemjerjâ i ispunja nadom. Sama Biblija potvrđuje da je Božja riječ konkretna i plodonosna: „kao dažd i snijeg“ za tlo (usp. Iz 55, 10-11); „poput vatre“, „slična malju što razbija pećinu“ (Jr 23, 29); poput oštrog mača koji „prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb4, 12); poput nepropadljivog sjemena (1 Pt 1, 23) koje, malo i skriveno, klija i donosi plod (usp. Mt 13). «U riječi Božjoj je pak tolika moć i sila da je ona […] hrana za dušu, čisti i trajni izvor duhovnog života  (Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 21).»“

Drugi zadatak: klanjanje. To je to privilegirano vrijeme u kojemu sam u osobnome i dubokome susretu s euharistijskim Isusom. Sav uronjen u njega, s njim i za njega. Promatrati Isusa, stati pred njega, klanjati mu se u euharistiji: to nije gubljenje vremena, već davanje smisla vremenu. To je važno, naglašava papa Franjo: klanjanje nije gubljenje vremena, već davanje smisla vremenu. To znači ponovno pronaći smjer u životu u jednostavnosti tišine koja jača srce. Klanjanje je izraz naše ljubavi prema Bogu. Voljeti znači klanjati se. Klanjanje – to je onaj prvi odgovor koji možemo dati na besplatnu i iznenađujuću Božju ljubav. Klanjati se, naime, znači u vjeri priznati da je samo Bog Gospodin i da o nježnosti njegove ljubavi ovise naši životi, put Crkve, sudbina povijesti. On je smisao života.[7]

Konačno, treći zadatak: molitva. Nezamisliv je kršćanski život bez molitve. Molitva  otvara naše srce Gospodinu i, kada Duh uđe, mijenja iznutra naš život. Stoga moramo moliti, otvoriti svoja srca i ostaviti prostora za Duh Božji, za Duha Svetoga. Molimo se Isusu, Ocu, Gospi, ali, ne govorimo često u molitvi Duhu Svetomu. Naprotiv, Duh Sveti mijenja naše srce, ulazi u naše srce i mijenja ga. On je taj koji nas pomazuje svojom prisutnosti i pomazanje Duhom Svetim čini da dobro razumijemo stvarnost Crkve i otajstvo Boga.

Draga braćo i sestre, dok se danas u ovome svetom misnom slavlju spominjemo našega pokojnog brata, čovjeka, kršćanina, nadbiskupa, apostolskoga nuncija, sina ovoga kraja naše Domovine i našega naroda,  Josipa Uhača, ne možemo doli posve utemeljeno zaključiti da je on u svome životu i djelovanju primjerno, rekao bih uzorno ostvarivao sva ova tri ”zadatka“. Uvijek iznova otvarajući svoje srce vodstvu Isusova Duha, on je dopuštao da mu taj Duh progovori, da ga vodi i da ga poučava u brojnim izazovima s kojima se suočavao u različitim djelovima svijeta u odgovornoj i osjetljivoj nuncijevoj službi – poslanika svetoga oca, a kasnije i u Kongregaciji za evangelizaciju naroda, kao njezin tajnik. Tako je savjesno, odgovorno, tiho, ali ustrajno, samozatajno i vrlo plodno i primjerno služio Crkvi: od Pakistana, preko Afrike, Španjolske, Njemačke, Rima…. Bio je čovjek i jednoga i drugoga i trećega zadatka: Čovjek slušanja i vršenja Božje Riječi, čovjek klanjanja, čovjek molitve. Svatko od nas koji smo se s njim suretali i poznavali ga u to se duboko mogao uvjeriti.

Dopustite mi ovdje danas iznijeti i dvije kratke zgode koje ocrtavaju duhovni profil Josipa Uhača. U blizini Papinskoga hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu, u ulici Via del Corso, nalazi se i crkva San Giacomo. U središtu Rima crkve su uglavnom po cijeli dan otvorene. Znao sam više puta ući u tu crkvu i tamo u klupama vidjeti kako sjedi ili kleči stariji sijedi gospodin. Bio je to Josip Uhač. Iz svoga stana i ureda u palači Propagande na Španjolskome trgu  znao je izići, povući se u molitvu gdje mu nitko „ne smeta“. Kasnije mi je priznao da je za teška pitanja koja je rješavao u Kongregaciji odgovore tražio u molitvi pred Presvetim u crkvi.

I druga zgoda. Na blagdan sv. Stjepana 1997. njegova domaćica sestra milosrdnica Emila pozvala me da hitno dođem k nadbiskupu Uhaču u stan jer mu je jako loše. Požurio sam se ne znajući u kakvu ću ga stanju pronaći. Slagao je osobne stvari u ručni kovčeg, odložio ga je na pod pred kapelicom i onda ušao u svoju kućnu kapelicu. Kleknuo je i desetak minuta u tišini molio. „Idemo“, rekao mi je. Kamo? Otpratio sam ga i smjestio u kliniku Agostino Gemelli.  Tamo je za nepuni mjesec preminuo.

Osoba s kojom je godinama blisko surađivao iz prve ruke svjedoči: “Moju je pažnju privlačila njegova finoća, dobrota i pobožnost. Kadkad bi me nuncij msgr. Riberi pozvao da promatram u kapeli msgr. Uhača u velikoj sabranosti, uronjena u molitvu, što je on činio svaki dan poslijepodne. (…) U više sam ga navrata čula govoriti o potrebi da se dademo voditi Duhom Svetim ne samo u osobnom životu, nego poglavito i u životu Crkve. Tumačio nam je kako prije važnih odluka treba učiniti sve prema našim ljudskim mogućnostima da bismo primili svjetlo, ali prije nego što prijeđemo u akciju treba u molitvi uporno tražiti pomoć Duha Svetoga, bez žurbe, sve dok ne primimo prosvjetljenje i mir koji Duh ulijeva u dušu, jer su to znakovi njegove svete volje. Samo onda možemo djelovati odvažno, ustrajno i uvijek smireno. Često je ponavljao kako treba da Duh Sveti vodi Crkvu i crkvene ljude.“

Eto svima nama snažne poruke ovoga Božjeg čovjeka, vjernoga služitelja Crkve,  iskrenoga domoljuba, ponosnoga sina ove mjesne riječke Crkve i ovoga lijepog kraja naše domovine Hrvatske. Sve nas je zadužio svojom vjernosti i služenjem Crkvi, svjedočanstvom svoga kršćanskog, vjerničkog života, svojom ljubavi prema Katoličkoj crkvi i svojoj Hrvatskoj domovini.

„Svi koji su poznavali Josipa Uhača o njemu svjedoče da je u svim razdobljima svoga života, čvrsto vjerovao u Isusa, da je on Sin Božji. Ostavio nam je divni primjer vjere i nasljedovanja Isusa. Od njega imamo što i svi možemo puno naučiti. Radosni smo da je Božja providnost dala Hrvatskome narodu u presudnim vremenima Josipa Uhača, čovjeka Crkve, širokih obzorja, duboko ukorjenjena u svoj dom i rod. (…)  Kad svi arhivi budu dostupni  vjerujemo da će tek tada u punome svijetlu biti još jasnije vrline tihog, samozatajnog čovjeka, radosnog svećenika pravog duhovnika u Gospodnjem vinogradu, pastira, Josipa Uhača.“ Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njemu. Počivao u miru Božjem. Amen.