Misno slavlje predvodio je preč. Milan Mužina, pulski dekan, pokojnikov kolega i prijatelj, a koncelebrirali su pazinski dekan preč. Mladen Matika, ravnatelj dijecezanskog Caritasa preč. Željko Zec i umirovljeni svećenik Dragutin Petrović. Župnik domaćin vlč. Rudi Koraca je ravnao pjevačkim zborom.

Preč. Mužina je na početku mise istaknuo da toga dana Crkva slavi Misijsku nedjelju.

Predslavitelj je u prigodnoj homiliji naglasio bespoštedno davanje sebe u djelovanju misionara, a citirajući Isusove riječi  ‘Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?’ (Mk 10 35-45) povezao je i pokojnog kolegu svećenika istaknuvši kako je on „ u kratko vrijeme ispio čašu do kraja“. Djelovanje misionara u raznim dijelovima svijeta u teškim životnim okolnostima naglasio je nadalje citatom iz netom pročitanog Evanđelja, ‘I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.’

Predstavljajući Brunu Ivetca, preč. Milan je naglasio, kako su se upoznali u pazinskom sjemeništu 1965. godine, a potom zajedno studirali teologiju u Rijeci.

Bruno Ivetac rođen je 7. svibnja 1950. u Škropeti, župa Motovunski Novaki od oca Ivana i majke Katine, r. Kalac. Imao je tri sestre. Osnovnu školu polazio je u Karojbi, sjemenište u Pazinu od 1965., a teologiju je upisao 1969. u Rijeci.

S preč. Milanom je prijateljevao od dolaska u sjemenište, te tijekom godina studija. Povezanost je među njima bila tako velika, da su se dogovorili, da po završetku studija, zamole biskupa da im dodijeli da zajedno vode jednu veliku, ili dvije manje župe.

Prvi znakovi bolesti kod vlč. Ivetca pojavili su se 1972. godine. Prvi mu je put pozlilo baš na dan kada su se bili dogovorili da zajedno krenu u autoškolu. „Dogovorili smo se da upišemo vozački, no umjesto na predavanje, otpremljen je u bolnicu.“

Bolovao je cijelu godinu. Po povratku na bogosloviju imao je posebnu prehranu, dijagnoza je bila teška leukemija. Dok je bio u bolnici u Puli, preč. Milan je često odlazio kod njegovih roditelja pomagati im oko domaćih životinja i radova u poljoprivredi.

Na liječenje u Ljubljanu otišao je u prvoj polovici 1974., a u pratnji dviju medicinskih sestara došao je na mladu misu preč. Milana, 11. kolovoza te godine.

Nakon toga, bolest je počela napredovati, i Ivetac je bio smješten u sjemeništu. Biskupu Nežiću je uputio molbu da bi želio umrijeti kao svećenik. Nakon odobrenja iz Rima, od Kongregacije za kler, pazinski franjevac fra Alfonz Orlić održao mu je duhovne vježbe u bolesničkoj sobi, jer je to bio uvjet za izvanredno svećeničko ređenje, obzirom da zbog bolesti nije bio dovršio teološki studij. Za svećenika ga je zaredio biskup Nežić 8. rujna 1974. Tijekom ređenja, zbog već jako narušenog zdravstvenog stanja, Ivetac je sjedio u fotelji, a tako je slavio i prvu misu. Drugu misu imao je s preč. Milanom u bolesničkoj sobi, a treću s roditeljima nekoliko dana kasnije i tada već nije mogao ustati iz kreveta.

Nekoliko dana prije smrti, 15. listopada, preč. Milan ga je došao posjetiti, a vlč. Bruno mu je tad rekao „Milane, od našeg dogovora nema ništa. Ja odlazim, ti ćeš raditi, a ja ću te pratiti molitvom“. Preč. Milan je dirljivim riječima posvjedočio, kako i danas osjeća da je on s njim, da ga prati.

Vlč. Ivetac preminuo je 20. listopada, a pokopan je dva dana kasnije na groblju u Motovunskim Novakima.

U završnim zahvalama preč. Mužina je izrazio zahvalnost sestrama Srca Isusova koje su se o vlč. Ivetcu brinule u Riječkoj bogosloviji, te sestrama milosrdnicama koje su mu pomagale u liječenju i njegovale ga u terminalnim fazama u Pazinskom sjemeništu, a zahvalnost je poručio i svim liječnicima čiji je pancijent bio u Rijeci, Puli i Ljubljani.

Misa je završena pjesmom „Iznad zvijezda“, kojom je zbor, sa župnikom Koracom, htio odati poseban hommagij tom svom pokojnom sumještaninu, a koja izražava nadu u ponovni susret stihovima „Zbogom, dragi prijatelju, zbogom, Suza boli u oku nam sja, I mi ćemo doskora za tobom, Gdje je radost, gdje je sreća sva”.

50. obljetnica smrti vlč. Ivetca, u godini kada bi, da je doživio, bio proslavio svoju zlatnu misu, proslavljena je u crkvi bl. Stepinca, koju nije vidio izgrađenu, iako je već za njegova života postojala želja i namjera mještana da se ona izgradi.

Crkva se nalazi ispred njegove rodne kuće, a na toj se je posebnoj misi zadušnici okupilo cijelo selo te mnogi iz okolnih mjesta. Crkva je bila do kraja ispunjena vjernicima, a nakon mise je za sve okupljene pripravljen zajednički ručak ispred crkve, čime su mještani Škropeti još jednom potvrdili svoju veliku ljubav i raspoloživost prema Crkvi.