FOTO: TABB // Pogreb mons. Vlade Lukende
Prnjavor/Banja Luka (IKA)
Misom zadušnicom, koju je u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru, 5. studenoga u zajedništvu s banjolučkim biskupom Željkom Majićem i desetoricom svećenika (među kojima su bila trojica istočnoga obreda) predvodio umirovljeni banjolučki biskup Franjo Komarica, prnjavorski vjernici oprostili su se od dugogodišnjega župnika mons. Vlade Lukende. Uslijedio je ukop na banjolučkom groblju, izvijestila je Tiskovna agencija Banjolučke biskupije.
Svećenik Banjolučke biskupije mons. Lukenda preminuo je 31. listopada u 77. godini i 51. godini svećeništva, izvijestila je Tiskovna agencija Banjolučke biskupije.
Uz veliki broj vjernika, rodbine, prijatelja i skupine vjernika iz Poljske, misi su nazočila dvojica svećenika Srpske pravoslavne Crkve, glavni imam MIZ u Prnjavoru te prnjavorski gradonačelnik. Svi oni biranim su se riječima oprostili od svoga sugrađanina koji je, kako su istaknuli u svojim govorima, 35 godina, unatoč teškim vremenima, njegovao ekumenizam i dijalog, radio na zajedništvu i pomirenju. Duhovnu blizinu i sućut izrazili su nad/biskupi Biskupske konferencije BiH te porečki i pulski biskup Ivan Štironja, nekadašnji nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini, koji je istaknuo posebnu ljubav i brigu pokojnog svećenika Lukende za misije. Uime kolega svećenika od pokojnog mons. Lukende se prigodnim govorom oprostio njegov dugogodišnji prijatelj, umirovljeni svećenik mons. Anto Orlovac, a uime župne zajednice Renata Boras.
Mons. Orlovac istaknuo je da je životni put mons. Lukende počeo 29. veljače 1948. u Barlovcima, u brojnoj obitelji Ilije Lukende i Marije rođ. Lopar. Bio je najmlađe od desetoro djece. Školovanje je počeo u Barlovcima, Trnu i Dragočaju (1955.-1963.), a onda je otišao u Zagreb i Đakovo gdje je, pripremajući se za svećeničko zvanje, završio sjemenišnu gimnaziju (1963.-1967.), a nakon mature 1967. godine i odsluženja vojnoga roka, u Đakovu je završio i filozofsko-teološki studij (1969.-1974.). Na Petrovo 29. lipnja 1974. kao prvoga u novoj banjolučkoj katedrali za svećenika ga je zaredio blagopokojni biskup Alfred Pichler. Mladu misu proslavio je u Barlovcima 7. srpnja 1974.
Kao svećenik najprije je dvije godine bio kapelan u Župi Pohoda BDM u Banjoj Luci (1974.-1976.), a onda je godinu dana obavljao različite poslove u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a kraće vrijeme pomagao je, kad je trebalo, u nekoliko župa, među njima i u Prnjavoru.
Zatim je 12 godina (1977.-1989.) bio desna ruka biskupu Alfredu Pichleru: njegov tajnik, kancelar, vozač, rektor katedrale, ekonom biskupije, urednik Okružnica, službenog glasila biskupske kancelarije.
Dana 24. kolovoza 1989. godine razriješen je svih službi u Biskupskom ordinarijatu i imenovan župnikom u Prnjavoru, odakle je u više navrata povremeno upravljao i susjednim župama Kulaši i Dragalovci (1992.-1993.), zatim (1999.) te (2005.-2008.). Oko pet godina upravljao je čak i župom Derventa u susjednoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sve dok tamo 1997. nije došao župnik. Ustrajao je unatoč svim opasnostima za vrijeme ratnih zbivanja. Osim prnjavorske župe njegovoj stalnoj brizi bili su povjereni i malobrojni preostali vjernici u čak sedam ugaslih župa: Devetina, Gumjera, Kunova, Novi Martinac, Rakovac, Stara Dubrava i Šibovska. Prnjavorskoj župi darovao je 35 godina svoga svećeničkog života i djelovanja, za što su mu župljani posebno zahvalili 14. rujna priredivši u filijali Štivoru svečanu proslavu zlatnog misničkog jubileja i ove visoke obljetnice župnikovanja u toj župi.
Proživio je ratna stradanja, a posljednjih godina doživio i teže zdravstvene tegobe, ali nije odustajao. Obnašao je i niz drugih važnih svećeničkih službȃ u biskupiji: bio je dekan Prnjavorskog i Bosanskogradiškog dekanata u više mandata. Bio je dugi niz godina vrlo zauzet biskupijski povjerenik za misije, član nekoliko biskupijskih vijeća: Vijeća za obitelj, Svećeničkog i Konzultorskog. U Banjoj Luci bio je aktivan u obnovi katedrale, sa svojim župljanima gradio je župni pastoralni centar u Prnjavoru (2000.-2003.), obnavljao župnu crkvu, iznova podigao brojne srušene kapelice po grobljima prnjavorske župe.
Gradio je ustrajno i revno živu Crkvu Kristovih vjernika, svjedočeći riječju i primjerom širinu svoga svećeničkog srca. Priredio je i tiskao u tu svrhu i Mali molitvenik i katekizam (2009.).
„Sve si ljude prihvaćao otvoreno i radosno, vedro i s karakterističnim humorom, a i oni Tebe: i katolici rimskog i istočnog obreda, i pravoslavni, i muslimani, i oni koji nisu vjernici. A i oni Tebe; da nisi zar bi ostao ovdje punih 35 godina? Za svoj uzoran i zaslužan svećenički život odlikovan si 1997. godine od svetog pape Ivana Pavla II. počasnim naslovom kućnog kapelana Njegove Svetosti s naslovom monsinjora. Uvijek si bio tih, nenametljiv, ali ustrajan i žilav radnik u vinogradu Gospodnjem, ne štedeći truda i znoja, pa ni vlastitoga zdravlja. Svima si bio dobrohotan, sve s ljubavlju susretao, svakom se susretu iskreno veselio. Hvala Ti na tome, a dobrom Bogu slava i hvala što nam Te je darovao. A ja Ti kao Tvoj dugogodišnji prijatelj želim posebno zahvaliti na svemu prijateljstvu, suradnji i pomoći. Kao vrstan poznavalac materinskog hrvatskog jezika pomogao si mi u lektoriranju brojnih mojih knjiga i drugih tekstova. Božji je blagoslov imati takva čovjeka uza svoj životni put“, zaključio je mons. Orlovac.
Mons. Lukenda ukopan je na banjolučkom gradskom groblju sv. Marka.
Misu zadušnicu u koncelebraciji s oko 20-ak svećenika i u zajedništvu s banjolučkim biskupom Željkom Majićem i umirovljenim banjolučkim biskupom Franjom Komaricom u kapelici sv. Marka predvodio je prije ukopa umirovljeni vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.
Uz članove obitelji, rodbinu i prijatelje, na misi su sudjelovale brojne redovnice te vjernici Župe sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru, gdje je pokojni svećenik Vlado bio dugogodišnji župnik, kao i vjernici Banje Luke gdje je u službi župnoga vikara i djelatnika Ordinarijata djelovao 15 godina.
Od mons. Lukende se uime svećenika oprostio generalni vikar mons. Karlo Višaticki te nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini mons. Luka Tunjić.
Govoreći o životnom putu mons. Lukende, biskup Majić u homiliji je rekao: „Izabrao Te Bog za njegovanje nečega što je u čovjeku najvrjednije, nepropadljivo – što vječno traje. Dok su se drugi zauzimali za čovjekovo smrtno tijelo na ovome svijetu, Ti si Bogu odgovorio svom dušom svojom i svim srcem svojim i dao se na povjerenu zadaću da čovjeka Božjim zakonom i riječju produhovljuješ za život besmrtni, sakramentom ispovijedi od svakoga grijeha čistiš, Euharistijom hraniš, savjetom učiš, životom vodiš. Da ona neprocjenjiva, nevidljiva i besmrtna duša čovjeku bude vidljiva; da njezinu vrjednotu upozna jednako prvopričesnik i krizmanik, zaručnik i zaručnica, otac i majka, zdravi i bolesni, pravednici i grješnici. Uvjeravao si ljude, poput Gospodina Isusa, jednako s propovjedaonice i iz ispovjedaonice, da se duša u nevoljama jača, u poniženjima čeliči, kao zlato na taljiku tali. I da nam se svom dušom boriti te u neprolaznim načelima biti nepopustljivi, s poniznima velikodušni, sa silnicima dostojanstveni, sa zlom odrješiti! A Tvoja riječ nije bila mjed koji ječi ili cimbal što zveči. Jer sve što si druge učio i sam si proživljavao. I sam si prošao ratne muke, gledao kako neke od kolega ubijaju, a vjernici grobove pune ili vjekovna ognjišta pod prisilom napuštaju. Bogu hvala, nisi se savijao, nego si uspravan i postojan na nogama hrabro ostao.“
Biskup Majić istaknuo je da su po misijskom zauzimanju mons. Lukende u svojstvu povjerenika i ravnatelja Papinskih misijskih djela u Banjolučkoj biskupiji mnogima otvorena vrata vjere po sakramentu krštenja, ali i pružena pomoć u nemalim tjelesnim potrebama od kruha i ruha, preko krova nad glavom, do škola i bolnica. „Hvala Ti, dragi Vlado, na svemu dobru koje si učinio, a koje je Bog upisao u knjigu životu“, zaključio je biskup Majić.