Koncelebrirali su umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, generalni vikar Antun Perčić, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu Vlado Razum te tridesetak svećenika Varaždinske biskupije među kojima sadašnji župnik ređenika preč. Damir Bobovec, bivši župnik vlč. Tomislav Dodlek te ludbreški župnici vlč. Kristijan Stojko i vlč. Petar Mlakar. Uz roditelje i braću ređenika Domagoja Klarića u misi ređenja molitvom su podržali župljani iz rodne župe, čiji Zbor je predvodio pjevanje, župljani iz župe u Ludbregu, redovnice te vjernici grada Varaždina.

Nakon navještaja evanđelja rektor Bogoslovije preč. Razum predstavio je kandidata za red đakonata Domagoja Klarića koji je potom izrekao svoj „Evo me!“. Tumačeći evanđeoski odlomak iz Matejeva evanđelja koji opisuje Isusov poziv prvim učenicima, Petru i Andriji te Jakovu i Ivanu biskup Radoš je u homiliji govorio o duhovnom pozivu i specifičnosti đakonske službe. O tim je stvarnostima promišljao kroz lik sv. Andrije apostola čiji blagdan se slavi u Crkvi 30. studenog. Istaknuo je biskup hrabrost i odvažnost kojom je ribar Andrija krenuo za Isusom, citirajući rečenicu iz Matejeva evanđelja Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.

„Krist i danas poziva. Poziva iz naše redovitosti, poziva ljude koji su na svome radnom mjestu, koji imaju svoj život, svoj put, koji traže sigurnost u onom u čemu ljudi redovito traže sigurnost. A to je dobra obitelj, radno mjesto koje je sigurno“, kazao je biskup te dodao kako su i apostoli Petar, Andrija, Ivan i Jakov imali takvu sigurnost posla, obitelji, bratskog zajedništva i ljubavi, ali su ostavili sve, pošli u nesigurnost. Pitao se nadalje biskup Radoš o tome tko je spreman ostaviti sigurnost i krenuti u nepoznato i nesigurno te rekao: „Samo onaj tko je zahvaćen ljubavlju onoga tko poziva. Svoju sigurnost tražit će ovi apostoli u Isusu, njegovoj riječi, prisutnosti i pogledu.“ Obraćajući se potom ređeniku, biskup Radoš je istaknuo da kada, „zahvaćeni Kristom, osjećamo snagu i mir u sebi možemo poći u nesigurnost baš kao što je to učinio apostol Andrija koji nam svjedoči da u Isusa smijemo staviti svoj život i sve ono što nam daje sigurnost u životu“.

Kao prvu karakteristiku apostola Andrije biskup je naznačio njegovu zauzetost da i druge privede k Isusu. Podsjetio je u tom kontekstu na izvještaj evanđelista Ivana o pozivu prvih učenika u kojem najprije Ivan i Andrija kreću za Isusom potaknuti svjedočanstvom Ivana Krstitelja o Jaganjcu Božjemu. Naglasio je biskup Radoš nadalje da je Andrija nakon boravka s Isusom potražio svog brata Petra. „Ono što je za njega tu večer Isus učinio ne može stati samo u njegovo biće. To se mora preliti prema onima s kojima živi, koje istinski voli. Pronalazi svog brata Petra i govori mu Pronašli smo mesiju! To je izričaj oduševljenja, pronašao je Mesiju, smisao svoga života i privest će svoga brata Petra Isusu“, rekao je te naglasio da se služba đakona sastoji u tome da druge privodi Isusu bez straha da će ti drugi zauzeti prvo mjesto. Protumačio je biskup u tom smislu narav đakonske službe: „Đakon je po naravi svoje službe, u liturgiji, u zajednici Crkve uvijek onaj drugi. Đakon nas podsjeća kako je važna i sveta služba onoga drugoga…Nije bit u tome koje mjesto zauzima nego je bit da zauzme ono mjesto koje mu je Gospodin namijenio da vrši.“

Spominjući nadalje evanđeoski događaj umnažanja kruha biskup je podsjetio da je to još jedno mjesto u evanđelju koje spominje apostola Andriju. „Imao je oko za male stvari“ kazao je biskup o apostolu Andriji te nastavio tumačiti kako je Andrija u mnoštvu uočio dječaka koji ima pet kruhova i dvije ribice, iako svjestan da je to nedovoljno za toliko mnoštvo, on to malo i nedostatno dovodi Isusu vjerujući da On ima rješenje. Povezujući to sa službom đakona biskup Radoš je kazao: „Đakon je po svojoj naravi onaj koji će se brinuti za siromahe. I nikada ne smijemo stati i kazati, a što je to u moru potreba tolikih siromaha ovoga svijeta. Nije to naša briga. To je Isusova briga. Mi ne možemo riješiti te probleme i nismo pozvani to rješavati. Ali smo pozvani donijeti Isusu male stvari, a on je onaj koji će blagosloviti, nahraniti i otpustiti svijet.“ U tom kontekstu biskup je poželio ređeniku da ima Andrijino oko, „oko koje će vidjeti malene koji nešto imaju što Gospodin treba blagosloviti i dati za druge. Svatko od nas ima nešto maleno što, ako predamo Gospodinu, može biti veliko i spasonosno.“

Treću karakteristiku apostola Andrije mons. Radoš je ocrtao kroz evanđeoski ulomak u kojem su neki židovski hodočasnici iz Grčke, došavši u Jeruzalem, htjeli vidjeti Isusa. Kako bi to ostvarili obratili su se apostolu Filipu, a ovaj potom Andriji. Primijetio je biskup kako je Andrija od stranaca prepoznat kao onaj koji ima sluha za njihovu molbu, kao onaj koji primjećuje ljude na rubu društva te i njih privodi Isusu. Primijenivši to na današnju situaciju biskup Radoš je rekao: „U svijetu u kojem živimo sve više je ‘Grka’ koji traže svećenika, đakona, biskupa koji ima ispruženu ruku i spreman je dovesti do Isusa“. Pojasnio je kako „Isus vodi ljude, Grke i ovog našeg vremena, u dubinu spoznaje Boga, a navjestitelj je taj koji će ih upoznati s Isusom, privesti ih k Njemu, navijestivši evanđelje“.

Nakon homilije uslijedio je obred đakonskog ređenja; obećanje poslušnosti, litanije svih svetih, polaganje ruku i posvetna molitva đakonskog ređenja te oblačenje đakonskog liturgijskog ruha – štole i dalmatike. U euharistijskoj službi đakon Domagoj Klarić po prvi je puta sudjelovao kao poslužitelj oltara.

Na kraju mise okupljenima se još jednom obratio mons. Radoš. Najprije je čestitao 55. obljetnicu mlade mise umirovljenom biskupu Josipu Mrzljaku koju je slavio na blagdan sv. Andrije apostola u rodnom Krašiću. Potom je čestitao ređeniku i zahvalio svima koji su ga svojom prisutnošću i molitvom pratili do ovog trenutka, ponajprije obitelji, župnim zajednicama u kojima je vlč. Klarić rođen, odrastao i prolazio bogoslovsku formaciju, Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu sa svim sadašnjim i bivšim poglavarima i odgojiteljima, časnim sestrama i svoj okupljenoj zajednici koja je u misi ređenja molila za njega. Potaknuo je na kraju vjernike da ustrajno i redovito mole za nova duhovna zvanja.