U ovim posljednjim danima godine, kardinal je potaknuo da pogledamo “učinke ratova, sukoba, nasilja, globalnih napetosti, gladi, siromahe prepuštene same sebi, tolike ljude koji ostaju sami i prirodu koja se bez razloga iskorištava”. Dakle, opažajući “težinu i poteškoće ovoga vremena”, u došašću više nego ikad “Riječ nas prosvjetljuje da s povjerenjem gledamo na Božju ljubav očitovanu u Božiću”.

Događaj Isusova rođenja “dio je naše ljudske povijesti” i može izazvati “čuđenje prema Boga koji je blizu”, koji ne gleda na “krhkost, pogreške i grijehe žena i muškaraca” ali prihvaća “otvaranje srca”. Tako, zahvaljujući iskustvu vjere, nastavio je Kardinal, “mi kršćani smo muškarci i žene nade”, gdje potonja “daje mogućnost da i u teškim životnim kušnjama možemo naći znakove Božje volje” koja je prisutna čak i u naizgled najsloženijim i najkontradiktornijim ljudskim situacijama.

Iako živjeti život utemeljen na nadi nije uvijek lako, ipak je moguće u tome napredovati jer, istaknuo je Kardinal, “Gospodin daje potrebnu snagu, kao što se to događa i brojnoj braći i sestrama vjere i nade”. U tom smislu, prema Kardinalu, “biti dio zajednice velika je podrška”, osobito ako se raste “u iskrenom dijalogu koji stvara povjerenje i otvorenost srca”.

Iskustvo Sinode tako predstavlja veliku “školu za obnovu bratstva” i “za produbljivanje odnosa u Božjoj prisutnosti” u vremenu kao što je sadašnje, u kojem su zajednice postale međunarodne, međukulturne, pa čak i međukarizmatske. Na taj će način rast bratstva “ojačati cijelo tijelo Crkve i svjetlo evanđelja  zasjat će kao svjedočanstvo”, zaključio je Kardinal.